Ovoj mojoj knjizi pod naslovom Feminizam također poštovanom čitateljstvu prilažem dokumente sa sjednice Centalnoga Komiteta o mladoj generaciji koju sam organizirao u Zagrebu tih godina. I kao što se može vidjeti iz priloženoga taj je događaj vjerno prenesen I komentiran u našoj dnvenoj štampi. Međutim iz moga iskustva se vidi da se kod nas nije otvorio prostor mladoj generaciji niti prostor snagama socijalizma nego je organizator toga skupa završio u umobolnici kao neuračunjiv čovjek . I sada više nisam razmišljao o tako velikim temama kao što su socijalizam , feminizam, kapitalizam, radnički pokret niti u krajnoj liniji o temama koliko su socijalni procesi u zavisnoti od kosmičkih događanja velikoga reda nego sam zahvaljujući svome psihijatru Muradifu Kulenoviću, inače profesoru psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, I po uvjerenju mnogih , jednom od naših najboljih medicinskih stručnjaka, trebao razmišljati o ‘’svojom mami’’ I ‘’svojem tati’’ sa tezom da je stanje fakata u mome slučaju takovo da je ‘’inteligencija sačuvana’’ dok je riječ o teškome ‘’emocionalnom oštećenju’’. Nakon prve injekcije antipsihotika depo moditena , koji je inače lijek stare generacije, a koju sam preživio tako da sam doživotno od nje zavisan, meni je vrijeme prestalo teči I to doslovno jer sam bio dugogodišnji plivač koji je naučio na štopericu I meni jako važan subjektivni protok vremena- sada svega toga nije bilo dok se dvadeset godina kasnije u Adelaideu nisu dosjetili da me oslobode te droge I na mjesto nje ponude Risperdal consta. Od tada sam bio sposoban veliku većinu svojih iskustava staviti na papir I ponuditi zainteresiranom čitateljstvu na uvid I ocjenu.