Marketing
PRIČA O MAURICEU LESLIE VICKERSU
PRIČA O MAURICEU LESLIE VICKERSU
Na farmi u Mont Barkeru nadomak Adelaidea živi porodica Mauricea Vickersa. On je prije par dana preminuo u dobi od 85 godinai I sahranjen je na mjesnom Minge groblju u Mont Barkeru. Priča ne bi bila ništa posebno da nije riječ o osobi koja je zahvaljujući polio oboljenju bila trajno paralizirana od svoje 25 godine. To je zapravo priča o ljudima britanskoga subjekta u Australiji koji imaju osobinu da se nikada ne predavaju nego prihvaćaju udarce sudbine I životne nedaće sa mnogo stoičke hrabrosti I to je sigurno jedna fundamentalna osobina ovoga naroda za kojeg svakako možemo reći da je veliki a veliki je upravo zbog spoznaje da je individualnom predanošću radu I samopregorom I ustrajnošću moguće polučiti izuzetne uspjehe bez obzira na mnoštvo životnih prepreka I privremenoga gubitka snage. Priča je poučna također I za one naše filozofe I filozofkinje koji pokušavaju pronaći odgovore na temeljna pitanja današnjice na tragu suvremenoga feminizma . Jer I u ovome slučaju vrijedi životno pravilo da se odanošću bliskoj osobi, samopožrtvovanjem I razumijevanjem između bračnih supružnika mogu polučiti veliki filozofski dometi koji trajno ostaju u sjećanju ljudi .
Na vizit karti povodom smrti Mauricea stoji ime njegove supruge Sadie kojoj je bio muž punih 60 godina , ime njegovih kčerki Cindy I Tracy I imena sedmoro njegovih unuka: Kate, Kelly, Kimberley, Mikayla, Liam , Cameron I Lachlan. Ta vizit karta na posljednjoj strani ima zajedničku fotografiju obitelji sa sentencijom : '' Život nije mjerljiv godinama koje ste proživjeli nego ljubavlju koju ste dali I stvarima koje ste učinili.''
Posljednje dvije godine svoga života Maurice je proveo u staračkom domu Lerwin Nursin Home jer je stao vremenom patiti od demencije. Ali je umro bez velike patnje tako da je preminuo u snu. I to točno jedan dan nakon obiteljske proslave 60 godišnjice braka. Pa mogli bismo reći da je umro sa punim smislom svoga života okružen ljubavlju svojih najmilijih .
A sve je počelo davno. Na farmi. Zajedno sa svojom ženom Sadie on je održavao imanje ali je zbog polio oboljenja ostao trajno paraliziran sa svojih 25 godina. Međutim on se nije predavao nego je prihvatio udarce sudbine tako da je I dalje nastavio sa brigom oko farme. Ali sada malo drugačije. On je uz pomoć ruku nosio svoje obamrlo tijelo na kolicima pa bi se prebacio na traktor I nastavio voziti traktor. I tako je obavljao večinu svojih farmerskih poslova. Njegova žena Sadie nije ga napustila nego je I dalje ostala sa njime . Ali nisu mogli imati djece pa su na koncu odlučili da usvoje dvoje malodobne djece I da na taj način oforme svoju porodicu. Ta su djeca godinama rasla I ostala su uz njih do posljednjih Mauriceovih dana . A onda I sama oformila svoje obitelji tako da su ostali u bliskim odnosima sa svojim roditeljima. Maurice je dakle umro ostavljajući iza sebe jednu prosperitenu farmu I sedmoro svoje unučadi .
Nema nikakove sumnje u to da je riječ o jako poučnoj priči koja se vjerojatno ne sviđa onima koji sa prvim životnim nedaćama napuštaju svoje supružnike ne znajući pri tome da smisao našega života nije u trenutnim lakoćama I sitnome zadovoljstvu nego upravo u količini ljubavi koju smo utkali u naše odnose sa drugim ljudima . I po toj svojoj osnovnoj poruci priča o Mauriceu I Sadie zaslužuju da bude predstavljena hrvatskome čitateljstvu . Isto tako ostajemo u uvjerenju da je ovom pričom barem donekle dovedena u sumnju lakrdijaška filozofija koja bi u odanosti supružnika htjela vidjeti srednji vijek kako se to kod nas često predstavlja. A upravo je riječ o suprotnome da se od našega života učini trajno zdanje kojega će se ljudi sjećati I koje će ljudi znati cijeniti zbog svoje plemenitosti I ljubavi .
Zlatan Gavrilović Kovač
Post je objavljen 10.06.2021. u 21:42 sati.