''DEKARTOVA SMRT''
Ta je knjiga, prema riječima njenog autora, nastala 1993., ali je publicirana 1996. u Novom Sadu. Kako se meni čini trebala je to biti zapravo jedna teološko-filozofska rasprava o Božjoj egzistenciji, a dobili smo jedan kupus metafora, slika, parabola, sjećanja, susreta, citata od kojih najviše na francuskom, talijanskom i latinskom jeziku bez ikakvog prijevoda na srpski, jer je autor pretpostavljao, da ga čitaju uglavnom obrazovane osobe. Međutim, to nije sasvim točno, jer njega čita i takva đubrad kao što je moja malenkost kojoj francuski jezik i francuska kultura nisu od primarnog interesa.
On tu odmah na prve dvije stranice spominje Montenja, Čerčila, Terencija, Seneku, Sokrata, Platona, Hegela, u najmanju ruku kao da je sve te pisce temeljito prostudirao i duboko sagledao pa sada može besplatno „bulazniti o filozofiji na primjer“. Čitav taj rad je tako postavljen, da se svjesno čitateljstvo pita je li Konstantinović još pri zdravoj pameti ili mu je potrebna posebna skrb kako bi nalikovao jednom od naših najpoznatijih književnih kritičara i filozofa koji bi svakako, da nisu iz tako male sredine, bili pamćeni kao južnoslavenski Sartre ili Proust. Na žalost, Konstantinović je zahvaljujući našoj balkanskoj provinciji ostao isto tako provincijalni pisac bez neophodne oštrine misli i snage duha koji se utopio u mutežu svoje vlastite filozofske bare.
Ja ću to sad ukratko pokušati dokazati:
Autor počinje time kako je on imao svog oca koji je bio veliki gospodin, ali velike usamljenosti koji se sjetio Pascala kojeg je držao na dnu u drugom redu među beznačajnim stvarima (str.5) koji ga je savjetovao da „čita klasike da bi bolje koračao“ (str. 7), da čita Pascala i o mogućnostima Boga, „to gdje je kretanje u nekretanju, beskonačno u konačnom, ono što je, iako je neshvatljivo.“ (str. 16). Sa druge strane Pascal je Dekart koji umire (str- 27), a kod Dekarta je važan red: „Nema poretka bez siromaštva, nema reda u bogatstvu. Red osiromašuje.“ (str. 18)
Ovo mi se čini jako važnim, jer je to kod Dekarta jedno jako važno pitanje. U svojoj „Regulae“, u četvrtoj reguli razmatrajući pitanja algebre, geometrije i istinske metode, Dekart se pita što je to što je matematičko što omogućuje znanstvene discipline kao što su astronomija, muzika, optika, meteorologija, geometrija, algebra?
Dekart kaže, ako apstrahiramo od onog astronomiji svakodnevnog , dakle od zvijezda, od onog muzici svojstvenog dakle od zvukova, od onog geometriji svojstvenog dakle od figura i od onog aritmetici svojstvenog dakle od brojeva, ono što preostaje zajedničko svim znanostima jesu red (ordo) i mjera (mensura). To je ono matematičko svim znanostima.
Svaki red i mjera su odnos ili proporcija, a ono za čim Dekart traga je „generalna proporcija“. Razmatrati generalne proporcije, apstraktne odnose između svih stvari, razmatrati tu čistu relacionalnost zadatak je ne samo matematičkih disciplina, nego i univerzalne matematike, mathesis universalis i sada kakve veze ima „bogatstvo“ ili „siromaštvo“ sa mathesis universalis? Da čovjek pukne od smijeha!
Onda slijedi dalje:
„Bez Boga izvjesno nije istinito. Bez Boga nemoguće je buđenje iz sna.“ (str. 35), onda jedno jako trezveno zapažanje „moj otac je jači dakle od Pascalovog oca“ (str. 40) pa se onda „Pascal rastvorio u Isusu“ u najmanju ruku kao da je to nedostatak ili loš odabir pa onda „Isusov otac je zaborav oca“ (str. 41) „Isus ili oganj što sve spaljuje“.(Ibid)
Pa onda postoje i neke objekcije koje nisu sasvim beznačajne: „Jevrejski narod biće uvek bedan, jer je izdao Isusa i održavat će se, jer nam je potreban kao taj nezamjenljivi izdajnik.“ (str. 47).
Pa onda o lijenosti: „Biti lenj to znači biti lenj za spasenje, lenj za sopstvenu budućnost, lenj za besmrtnost.“ (str- 54).
Pa onda o nasilju: „Prinuda je već u tome da jesi (prinuda svake prinude), nasilje imperativa biti, svako drugo nasilje izvedeno iz ovog nasilja“, kao da se egzistencija Boga i čovjeka svodi na nasilje i prisilu, a ne na Istinu, Dobrotu i Ljepotu, ali je „Bog budući Bog“ (str. 61) vjerojatno u komunizmu pa onda nije čudno da slijede dijelovi i odlomci o Kauckom i Marxu.
... i opet o Ocu, jer „Kritička misao usamljuje, Dekart nema senku, nema sina, ali Dekart nema ni oca.“ (str- 62).
Naravno ne može kod nas u filozofiji bez seksa pa se Konstantinović pita: „Što je zapravo masturbacija: ta saglasnost objektivnih tela, zajedništvo apsolutno usamljenih.“ (str. 154) i mi sada vidimo nivoe i dosege tih filozofskih pitanja koja rješavaju svjetsku ekumensku zagonetku ... „a za dokaz Isusa, to je isto postojanje u bedi kao dokaz Boga.“ (str. 168).
Konačno pri samom kraju Konstantinović kaže: „Ne bojim se ja smrti: bojim se prazne pjace, sećaš li se kakva sam bila u proleće u doba izobilja, u doba đubreta?“ (str. 213). Samo se ne zna točno na koje se doba misli, da li na doba 1941., 1971 ili možda 1991.?
Tako smo mi dobili jedan lišis citata, sentencija, opažanja, mišljenja, doživljaja, sjećanja, pamćenja, jednu hrpu nesuvislih riječi koje ne znače apsolutno ništa, iako se „viskoparno bulazni o filozofiji“ na francuskom i talijanskom jeziku.
Ja se sada, poštovano čitateljstvo, pitam zašto sam se prihvatio ove knjige i sam sebe ne razumijem, ali ne razumijem ni Konstantinovića. Mislim da mi ide lakše sa jednom knjigom sličnog naslova „Zbogom, Dekart“ Keitha Devlina koja je tiskana otprilike istih godina, točnije 1997. u Americi i tu se govori o mnogim filozofskim pitanjima u svezi sa filozofijom Dekarta, ali koja je pisana iz matematičke perspektive uzimajući u obzir pitanja znanosti zaključivanja i mišljenja kao i komunikacije (u okviru rada Stanford Universitys Centre for the Study of Language and Information).
Zato je logika centralna tema ove knjige koja je ovdje shvaćena na jedan osobit način, naime, da su racionalna ili logička misao jedna vrsta mentalne kalkulacije koja pretpostavlja stanovita pravila koja u mnogim slučajevima nisu kao ona u aritmetici. Sa tim da se jezik razumijeva mnogo više prema pravilima logike i da je jezik logični fenomen.
Gledajući ovako čini se, da Konstantinovićeva knjiga nema ama baš nikakve veze sa pravilima logike što se već vidi iz samih citata koji su ovdje navedeni. Sa druge strane Devlin smatra kako je ljudski duh baziran na nekim pravilima, kao logički strukturiran proces i da postoje specifična pravila koja opisuju ovu ljudsku sposobnost. U tom smislu on razlikuje rečenicu od nerečenične sekvencije riječi i ako se već o nečemu raspravlja, onda treba govoriti o logičnoj strukturi argumenata. Tako se čini, da kod Konstantinovića ima mnogo fikcije i francuske literarne škole, ali da mu nedostaje Organon mišljenja i zaključivanja. Devlin se razlikuje od mnogih, jer priznaje podjelu na „tešku“ znanost kao što su matematika, fizika, kemija, biologija i „meku“ znanost koja je meka zato što se bavi ljudima koji su slobodni i koje karakterizira slobodna volja i koji su često nepredvidljivi i koji nisu specijalni entiteti teške znanosti. U tom smislu, uzimajući taj specifično ljudski karakter jezika, može se reći da Konstantinovićeva knjiga dokazuje Humboldtovu tezu, da prirodni jezik ima konačan broj riječi, ali je broj vjerojatnih rečenica u tom jeziku beskonačan. Inače ne bismo mogli govoriti o tome da njegova knjiga vrvi rečenicama bez ikakve realne osnove.
Konačno, ova knjiga Devlina u svojim zaključnim poglavljima drži da treba danas krenuti preko logike prema relativnoj racionalnosti, racionalnosti u kontekstu pa se onda zalaže za meku matematiku koja još uvijek ne egzistira, ali drži da sve više i više raste broj ljudi koji vjeruju tehnikama meke matematike koja će naći analognu upotrebu u znanstvenom razumijevanju i svakodnevnom mišljenju i komunikaciji.
Odatle proizilazi, da je Konstantinovićeva „konstrukcija“ „moguća“, da je ona ‘“vjerojatna“, ali će trebati dosta vremena da se dokažu osnovne fundamentalne teze ove knjige sa tim da ona niti ne iznosi neke posebno naglašene filozofske teze, nego je više nabačaj riječi bez reda i poretka na način, da se gubi svaki smisaoni odnos prema temi koja je početno naznačena. To je i tako slučaj kod modernih filozofa za koje je Niče rekao otprilike: „Filozofija djeluje profilaktički: bolestan čovjek od nje postaje bolesniji, a zdrav zdraviji!“
Hvala!
