NEKE RATNE DILEME
Htio sam reći par riječi o nekim problemima, o nekim dilemama vezanim za suvremeno ratovanje potaknut prije svega našim balkanskim ratovima od 1991. do 1999. Ja naravno nemam pretenzija davati neku teoriji ratovanja, ali bih htio jasno svoje mišljenje razgraničiti od mišljenja admirala Mamule koji je primjer jednog vojnog časnika koji je zahvaljujući lukavstvu, dodvoravanjem, spletkama i intrigama na koncu unaprijeđen u admirala flote, ministra odbrane, a bez teoretske i praktične, a onda konačno i ljudske osnove za tako visoke funkcije u institucijama bivše države.
U zadnjem intervjuu kojeg je dao televiziji Crne Gore on je tobože pripremao armiju na državni udar kako bi spriječio krvoproliće, ali se istom nekoliko godina prije raspada zemlje povukao sa svih vojnih funkcija, predlažući dakako da netko drugi izvrši vojni udar prema njegovim nacrtima, a on će to sve lijepo promatrati iz sigurne udaljenosti. Da čovjek pukne od smijeha! Onda nije čudno da je doživio 101 godinu života i to u Tivtu, jer je Beograd tobože „ogroman grad“ koji nije za vojnog penzionera kojem je potreban sređen, miran udoban i lagodan život.
Ja bih htio naravno sebe razgraničiti od Mamule i njemu sličnih u institucijama armije i jugoslavenske partije za koje se slobodno može reći, da su najviše odgovorni za najnovije balkansko krvoproliće zahvaljujući prije svega svojoj nesposobnosti u rukovođenu državom gdje se sav vojni talent iscrpljivao namicanjem vikendica, kuća, stanova i zemlje. Pored toga da je zaslugama tih ljudi opljačkana čitava NBJ iz koje je opljačkano zlato i devize dospjelo na devizne račune i sefove naših ljudi u inozemnim bankama. Zato se postavlja pitanje koliki su njihovi devizni i zlatni polozi na tajnim računima u stranim bankama i državama. Sada, što se tiče Mamule i tog intervjua, on je izrazio mišljenje, da smo mi u Jugoslaviji mogli proizvesti nuklearno naoružanje, a što ćemo ga proizvoditi kad ga svatko prodaje i to po povoljnoj cijeni. Pored toga da je za tako nešto potrebno imati uvjete za testiranje nuklearnog oružja, a mi smo previše mala zemlja bili za tako nešto, ali smo zato imali nuklearnu elektranu Krško koja je mogla poslužiti u vojne svrhe što je Mamula i dokazao obilazeći elektranu u doba svog mandata. Dakle, ne može se reći da mi nismo imali nuklearno naoružanje, ali da se vratimo osnovnim pitanjima.
Postojao je jedan britanski pukovnik koji je za vrijeme rata u Bosni za vrijeme opsade Sarajeva promatrao jedan srpski top i taj mu se top činio čudnim i nikako ga sebi nije mogao objasniti. Onda je dao intervju televiziji u kojem je rekao: „Jest, to je čudno ponašanje tog topa, jer taj top u jednoj minuti može izbaciti 60 granata, a on izbaci svega 5 ili 6.“ i to mu je bilo jako čudno. Zašto je to čudno? Mogli bismo reći, dakle, da taj top nije djelovao u punom kapacitetu. Zašto? Taj pukovnik kojeg ovdje spominjem bi vjerojatno rekao, da tim topom, tom suvremenom vojnom tehnikom, barataju nesposobni, nespremni i neinteligentni ljudi. Međutim, to nije točno. Zašto? Pa zato, jer taj top djeluje u općoj slici vojnog sukoba između zaraćenih strana koje ne ratuju u punom kapacitetu, jer da ratuju u punom kapacitetu, taj bi broj žrtava, koje su ionako visoke, bio još viši i tu smo bili srećkovići, jer je broj žrtava u balkanskom krvoproliću mogao biti znatno veći od onog koji se danas računa da je vjerojatan. Iz tog razloga velika unutrašnja i vanjska migracija i pomjeranje stanovništva duž čitavog Balkana tako da se danas računa da je riječ o broju od oko 2 milijuna ljudi, dok je broj žrtava negdje oko 200 tisuća. Da čovjeku stane pamet, ali smo svejedno bili srećkovići.
Sa druge strane bilo je i suprotnih slučajeva kao na primjer kod bosanske strane. Tako su na primjer dvojica bosanskih mladića smrtno stradala na minobacaču, jer su gurali mine previše brzo pa je jedna eksplodirala ranije, jer je ubačena u cijev prije, nego je minobacač ispalio prethodnu. Znači, ovdje je motivacija za opstankom bila naročito visoka.
Međutim, tih tobožnjih nelogičnosti u ratovanju ima i kod Amerikanaca dakle i na strani Pentagona o čemu najvjernije svjedoči slučaj rata u Kuvajtu, jer je na tom prostoru od oko 60 milja bilo koncentrirano sveukupno 13 armija ni manje ni više, ali je broj žrtava na savezničkoj strani bio 150. Da čovjek pukne od smijeha!
Postoje naravno i drugi primjeri, a ja ću ovom prilikom uzeti slučaj Starog mosta u Mostaru. Taj je most u ratnim uvjetima služio za prebacivanje vojnog materijala i kao takav je bio vojni i strateški cilj. On nije u tom trenutku bio kulturna građevina koja reprezentira cjelokupnu kulturu i staru arhitekturu Hercegovine i njegovo rušenje je sa vojne točke gledišta bilo opravdano. Iako nije bilo sa strane kulturnoga dobra i to nije sporno u slučaju generala Praljka. Sporno je, međutim, da je on nakon granatiranja Mostara kamerom obilazio porušeni grad i snimao priloge za zagrebačku televiziju, jer se u ovom slučaju ne postavlja pitanje kakav je on general, nego kakav je to čovjek, kakve su njegove moralne i ljudske kvalitete.
Možemo, naravno, uzeti i slučaj žena koje su angažirane u vojnim operacijama bez obzira da li je riječ o obavještajnim aktivnostima ili je riječ o ženama na borbenim linijama i tu mi možemo reći, da su one izuzetni generali ili časnici, ali je problem ukoliko ona zlostavlja mornaričkog poručnika samo zato što je muškarac, jer se onda postavlja pitanje kakva je ona žena, kakav je ona čovjek i kakve su njene ljudske i moralne karakteristike.
Sličan slučaj vrijedi i kod Koče Popovića, jer on ne samo da se borio protiv stranog osvajača i na taj način vodio plemenitu borbu za slobodu svoje zemlje, nego je također zbog poštovanja vlastitog moralnog kôd-a ratovanja ubijao vlastite partizane ukoliko su se ogriješili o taj kôd, jer to nije stvar discipline, nego samovolje, a to i u ratu držimo nedostatkom komandanata.
Možemo uzeti također i slučaj Einsenhauera koji je 1944. za vrijeme invazije na Normandiju dao da se pogubi jedan nevini američki mladić-vojnik, jer nije htio uzeti oružje u svoje ruke, jer mu to nije dozvoljavala njegova savjest kao i njegova religija. On je pogubljen s objašnjenjem, da zapravo demoralizira armiju u trenucima kad je potrebno da se bude najviše spremnim za borbu sa neprijateljem. Danas nam se čini da bi američka vojska podjednako dobro djelovala u Normandiji kao što već i je i bez tog nemilog događaja, da je kojim slučajem taj nesretni mladić sklonjen u pozadinu kao osoba koja priprema vojnički grah.
Znači, mogli bismo reći da su svi oni jako dobri, štoviše izuzetni maršali, generallajtanti, generali i časnici, ali da se postavlja pitanje kakvi su oni kao ljudi, kakve su im ljudske osobine i karakteristike i mi općenito živimo, kao i Tolstoj, to dvojstvo moralne osobe moralnog zakonodavstva i osoba koje iz ovih ili onih povijesnih i socijalnih razloga pristaju da se posluže silom ili bolje rečeno nasiljem u rješavanju složenih životnih situacija. Međutim, mi smo osuđeni na to dvojstvo.
Kako izgleda jedno takvo dvojsvo primjereno uvjetima suvremenog ratovanja najbolje nam pokazuje slučaj pandemije Covid-19 koja traje evo već više od godine dana. Pretpostavimo, da je taj virus nastao u laboratoriju i onda vidimo, da se u suvremenom dobu javlja jedan fenomen velikog biološkog i kemijskog rata koji isto tako počinje virusom AIDS-a, ali je za njega specifično da djeluje na marginalne dijelove i grupe društva za razliku od pandemije svjetskih razmjera koja dohvaća veliki broj stanovnika. Ta je pandemija ipak UMNO rješenje za razliku od bezumnog u općem holokaustu nuklearnog razaranja potaknutim ratom socijalističkog i kapitalističkog bloka koji traje već gotovo jedno stoljeće, jer nuklearno razaranje u sukobu blokova i tabora znači beznadno okončavanje svega živog na Zemlji, podjednako biljaka, životinja i ljudi.
Međutim, ukoliko priznamo ISTI ONTOLOŠKI STATUS svim živim bićima kako su to na primjer radili australski realisti, onda umno rješenje pandemija znači okončanje života ljudske vrste, ali ne i cijelog života na Zemlji. Zato je to umno rješenje, a ono je umno ukoliko imamo u vidu biblijsku priču o Božjem razaranju Sodome i Gomore, jer je Bog svejedno razorio gradove, iako je Abraham posredovao za nevine u tim gradovima pa čak dobio obećanje od Boga, da će poštedjeti gradove. Međutim nije! Zašto nije? Zato, jer jedan nevini ne može iskupiti zlo i bezbožništvo onog koji ne djeluje prema zakonodavstvu razuma i uma, ali to je Božja odluka, nije ljudska.
Dakle, vidimo da je u svim ovim primjerima riječ o ljudskoj odluci i utoliko je uvijek riječ o tom dvojstvu zakonodavstva Sile i zakonodavstva Uma, dok odluku treba prepustiti Bogu kao najvišem Dobru koji otkriva čovječnost čovjeka i prema njemu samom i prema drugim ljudima na način da otkriva čovjeku samo Sveto.
