SLUČAJ NEBOJŠE VASOVIĆA
To je jedan interesantan slučaj vezan za srpsku literarnu stvarnost. On je pjesnik i književni kritičar rodom iz Kraljeva u Srbiji. Bio je urednik u „Književnoj reči“ i književni kritičar Trećeg programa radio Beograda. U Kanadu emigrira 1988., a danas živi u Torontu. Znači, on je izbjegao ratnu kalvariju kod nas pa sada stvara djela koja nisu opterećena ratnom problematikom kao što je kod nekih pisaca u nas, a češće je slučaj da mnogi naši suvremeni autori o tom ratu, čudna li čuda, nemaju što reći.
On je stekao popularnost pišući o Danilu Kišu i napisao je dvije knjige kritičkih osvrta na Kišovo djelo: „Lažni car Šćepan Kiš“ i polemičnu knjigu „Zar opet o Kišu“ koja je objavljena 2013. u Beogradu.
Povijesni trenutak, ideologija, politika, vladajuće strukture i ustanove kao i moda vremena uvijek nameću određene standarde književnog vrednovanja koji se često pretvaraju u tabue. Ova je tvrdnja poznata od vremena Antonia Gramscia koji je razvijao tzv. koncept kulturne hegemonije polazeći od Marxa naime, da dominantna ideologija društva odražava vjerovanja i interese vladajuće klase. On je, dakle, pisao da se suglasnost na vladavinu dominantne grupe postiže širenjem dominantnih ideologija, a to su zbirke svjetskih stavova, vjerovanja, pretpostavki i vrijednosti preko socijalnih institucija kao što su obrazovanje, mediji, obitelj, religija, politika i zakon. Zato dominantne socijalne grupe, ako kontroliraju institucije koje odražaju društveni poredak, onda one uređuju sve druge u društvu. Isto je u književnosti i u književnoj kritici, da se iza naizgled objektivnog suda o jednom autoru često krije čitav splet književnih i neknjiževnih razloga koji sudjeluju u njegovom oblikovanju.
Kanoniziran autor se promovira kao nacionalno blago, u nedodirljiv autoritet o kojem je dozvoljeno pisati samo pozitivno ili slavljenički. Jedan od takvih precijenjih autora u novijoj srpskoj književnosti i na srpskom jeziku je Danilo Kiš - takvo je mišljenje Vasovića o kome je prije nekoliko godina napisao knjigu „Lažni car...“ pa onda ponovo knjigu „Zar opet o Kišu“ koja je zamišljena kao odgovor na uvrede i kao dodatno razračunavanje sa Kišom.
Sve su te knjige izazvale burne reakcije kao što su dovele do „otvorenog poziva na linč autora“, mada je istina da svi ti prigovori nisu imali nikakvu književno kritičku težinu, nego su bili političke lamentacije koje su trebale diskreditirati autora. Te su se knjige na primjer držale odrazom palanačke svijesti i palanačkog populizma i uopće palanačkog načina mišljenja, a Vasović se pita tko je Danila Kiša nametnuo kao nacionalnu veličinu i kanonizirao njegovo djelo. Ne bi li to možda bio dokaz da jedna nevidljiva grupa ljudi i stručnjaka za literarna pitanja nameće svoje vrijednosti i svoje standarde u suvremenoj srpskoj kulturi u skladu, dakako, sa svojim više ili manje skrivenim interesima.
Onda su te knjige bile ocijenjene kao nacionalističke, štoviše, naručene od strane srpskih nacionalista. Nadalje, onda su se u javnosti pojavili napisi da su knjige antisemitske, jer autor „Lažnog cara Šćepana Kiša“ tvrdi da je Kiš zloupotrebljavao sliku židovskog identiteta zbog što boljeg plasmana svoga djela:
„U Lažnom caru...“ ukazao sam da je Kiš ništa manje manipulisao i sa imiđom disidenta, borhesovca, pravoslavca, već prema potrebi.“
(str. 8)
Riječ je dakle o kritici Kišovog flertovanja sa slikom židovskog pisca koja je bila shvaćena kao napad na židovstvo, što je naravno čista glupost, ali se za knjigu tvrdilo da je antisemitska i zato, jer spominje ulogu židovskih intelektualaca u ruskoj revoluciji. Poznata je činjenica, da je židovska inteligencija Srednje Europe igrala ključnu ulogu u ruskoj revoluciji
„U tome vidim njihovu veliku grešku.“
(Kiš)
To je isto mislio i Isak Baševis Singer i ja se sada pitam zašto je to „greška“? Na stotine povjesničara potvrdili su ove činjenice kao na primjer židovski povjesničar J. Slezkin u svojoj knjizi „The Jewish Century“ koja je prihvaćena u akademskim krugovima Amerike kao ozbiljna studija. Ja se sada pitam zašto bi to bila „greška“? Greška je ukoliko mislimo na opću propast socijalizma i komunizma, ali nikako nije ukoliko imamo u vidu plemenitu borbu za novi socijalni poredak, za bratsko jedinstvo naroda, za socijalnu pravdu , za ravnopravnost ljudi na svijetu, ako se borimo pod stijegom slobode, a ne pod stijegom materijalne koristi, dobitka, ugleda, ako pokazujemo solidarnost sa napaćenim narodom, ako iskazujemo empatiju prema ljudima u boli i patnji. Zar bi to trebala biti „greška“, kad banalnost stane da mašta?
Aleksandar Jerkov je povodom objavljivanja knjige „Lažni car Šćepan Kiš“ napisao da je to „najgora knjiga srpske književne kritike“, a Sonja Biserko se u svom izvještaju Helsinškom komitetu osvrće na „Lažnog cara...“ kao na veliki problem srpskog društa. Prebacivalo se Vasoviću, da je Kiša prikazao u najcrnjem svjetlu i kao čovjeka i kao pisca:
„Na žalost, posle čitanja moje nove knjige o Kišu (Zar opet o Kišu) bit će više, nego jasno koliko sam ga u 'Lažnom caru...' čak štedeo iznoseći samo ovlaš mnoge podatke ne zato što nisam mogao, da ih iscrpnije dokumentujem, već zato što sam pretpostavljao da čitalačka publika (a pogotovo kritičari) moraju poznavati neke elementarne činjenice o Kišovom životu i delu. Ispostavilo se da sam precenio i srpsku publiku i srpsku kritiku pa mi nije preostalo drugo, nego da u odgovoru svojim kritičarima u novoj knjizi budem još detaljniji, na Kiševu štetu.“
(str. 10)
S obzirom na ovo pitanje autorova antisemitizma, Saša Ilić je Vasovića proglasio antisemitom i doveo u vezu ni manje ni više, nego sa Hitlerom čijim se idejama rukovodio pišući svoju knjigu o Kišu, da čovjek pukne od smijeha, jer su mene na primjer proglasili klerofašistom inspiriranim Goebelsom samo zato, jer se nisam slagao sa praksis tezama o slobodi stvaralaštva, jer se njihovo stvaralaštvo svodilo na brutalnu upotrebu države protiv onih sa kojima nisu dijeli isto ili slično mišljenje.
Na prigovore kritike, da je autor htio Kiša izbaciti iz srpske književnosti njemu nesumnjivo ukazuju na „glumačke potencijale naših kišologa“ (11) koji se zalažu čas za ukidanje svega nacionalnog, a čas se preporučuju kao čuvari nacionalne spisateljske loze. Odatle u neku ruku Kiša treba vidjeti kao „Oca moderne srpske proze“, a možda čak i Oca nove Srbije. Neće to biti ni prvi ni posljednji otac:
„Očevi dolaze i prolaze, a pustinja ostaje tamo gdje je bila.“
(14)
Ova najnovija druga knjiga donosi analizu Kišovog djela, njegove poetike kao i analizu kritičke recepcije tog djela i mitova kojima je okruženo Kiševo ime. Konačno, analiza razmatra represivno djelovanje tih mitova u suvremenoj srpskoj kulturi.
Ja odmah moram reći kako sam oduševljen ovom knjigom Nebojše Vasovića i od mnogih tema koje su tu postavljene, a u svezi sa djelom Danila Kiša, izdvojio bih samo razmatranja na kraju 3. poglavlja pod imenom „Grobnica Borisa Davidoviča“. Tu se raspravlja slučaj revolucionara Novskog za kojeg se Vasović pita zašto bi netko tko je nepravedno osuđen na smrt, poput Novskog, bio tragičniji od onih kojima uopće nije suđeno, a koji su svejedno ubijeni, ali ovog puta u ime humanizma i socijalnog razvoja.
Ako je Kišov cilj bio da umjetničkim sredstvima dosegne simbol humaniteta koji bi mogao važiti za sve ljude, onda se mora kazati da u tome nije uspio. On je ostao na liniji ideoloških podjela po kojima jedni ljudi vrijede više od drugih, po kojima smrt nekih ljudi nije tragična iako je nasilna, dok je smrt drugih ljudi najdublji primjer ljudske tragike, bez obzira na njihovu zločinačku prošlost. Vrijednosna skala koju nam nudi Kiš može se opravdati samo iz kuta ideologije, a nikako iz kuta humanizma prema kojem svaki čovjek ima pravo na život bez obzira na svoje porijeklo i na svoja uvjerenja.
Kiš koji je kritizirao zapadne intelektualce zbog njihove opsjednutosti ljevičarskim idejama ruskog komunizma vjeruje i sam da su ti ideali bili uzvišeni. Ako je istina da se mnogi zapadni ljevičari nikada nisu ogradili od staljinizma, što im je Kiš neprekidno prigovarao kao njihov veliki grijeh, istina je i to da se Kiš nikada nije ogradio od povijesnog iskustva boljševizma, istog onog boljševizma bez kojeg niti staljinizam ne bi bio moguć. Da se on ogradio onda boljševici ne bi imali „savršene biografije“.
Sve ovo i ne sprječava kritičare da u slici tragike Novskog i sličnih likova vide literarnu kvalitetu po sebi, a u „antistaljinizmu“ Kišove knjige neviđeni literarni podvig. Svako drugo mišljenje znači i danas odvođenje „pred strašan sud pravde koji je već počeo da zaseda“, sud koji je podjednako neumoljiv i „nepogrešiv“ baš kao i onaj koji je osudio Novskog. To nas danas navodi da se zapitamo je li staljinizam tek jedna epoha sahranjena u dubinama prošlosti ili nešto mnogo strašnije od toga, naime stanje duha koji je i te kako živ i danas i koji se jasno vidi upravo u odnosu zvanične srpske kritike prema svakom tko ne prihvaća njene mitove i njena književna mjerila.
Što na kraju reći, nego da smo zahvalni autoru na ovom prekrasnom djelu pa se opraštamo od Novskog pognute glave i zamišljeni kontamo sudbinu jednog revolucionara i cijele Revolucije koja je na žalost završila u garbage binu na smetlištu povijesti po svemu sudeći zato što je to i zaslužila.
