OBRAČUN SA BOGOM - BRANKO ĆOPIĆ
Branko Ćopić je partizanski pisac i pisac za djecu. Jedan je od rijetkih heroja posljednjeg rata koji je tragično okončao svoj život bacivši sa Mosta bratstva i jedinstva u Beogradu vjerojatno potaknut istinom o karakteru naše nadolazeće ratne katastrofe i slomom socijalističkog poretka koji je za mnoge značio slom i kraj socijalističkih iluzija o sretnijoj i pravednijoj budućnosti čovječanstva.
Pisao je pretežno za djecu i ima mnogo njegovih radova koji obrađuju ratnu tematiku iz Drugog svjetskog rata i jugoslavenskog narodnog pokreta za oslobođenje domovine od stranog okkupatora, ali je specifičan po tome što se značajno razlikuje od mnogih jugoslavenskih ratnih pisaca i to po širini interesa i dubini sagledavanja socijalne problematike. Za njegovu literaturu možemo reći, da je realistična, jer iznosi životne istine o svijetu i usudu ljudi tijekom dramatičnih prekternica u socijalnom i političkom životu jugoslavenske zajednice koje slijede ratne događaje kod nas i poslijertanu izgradnju do sloma socijalizma '90.-tih godina prošlog stoljeća. Za vrijeme rata je bio ratni dopisnik, a nakon rata je djelovao kao pisac, član SANU i Akademije BiH.
On se razlikuje npr. od Koče Popovića i to značajno, iako je riječ o piscima koji djeluju na istom prostoru u isto vrijeme s istom ili sličnom tematikom, a koja se odnosi na događaje iz naše socijalističke revolucije. Kod Popovića npr. transcedentalna ideja nije došla do izraza i realiteta, štoviše on je smatrao da se filozofija treba osloboditi tog suvišnog transcedentalnog balasta pa je ideja Boga uglavnom sagledavana iz psihoanalitičke perspektive kao opsesivna ideja koja dokazuje neurotički karakter čoveka pojedinca ili je pak doživljavana u smislu Adlerovih razmatranja u okviru vojne psihijatrije kao rezultat napora pojedinca koji paranoično reagira na stvarnost svijeta. To su one „objave“ koje je Descartes imao nad Ulom za vrijeme francuskih pohoda koje su rezultirale njegovom idejom o mathesis universalis. Odatle toliko Popovićevo razmatranje paranoje i paranoidnih reakcija, ali je ono ostalo uglavnom na tradicionalnoj staroj psihijatriji (posebno kod Adlera) koja je paranoično strukturirane osobe sa nepravom označila osobama latentne homoseksualnosti pored otkrivanja tzv. „svjetskog plana“ koji nije ništa drugo, nego dokaz Boga.
Neka su vojna psihijatrijska istraživanja baš u to vrijeme u Francuskoj i Njemačkoj pokazivala, da u sastavu armije i visokog zapovjednog kadra nema više od 2% homoseksualizma, mada je npr. danas ta situacija daleko drugačija pa se dopuštaju i istospolni brakovi. Kod Kellyja je ta paranoidna struktura osobnosti shvaćena u smislu, da je racionalno dohvaćanje svijeta „preširoko“ i zapravo posljedica životnih nedaća u kojima se ljudi nalaze, više izraz stvarne ljudske bijede, nego što je riječ o nekoj specifično oblikovanoj duševnoj bolesti, jer sve one imaju svoj socijalni korelat.
Znači, pitanja transcedencije nisu kod Popovića postavljena u smislu filozofskog zahtjeva za obuhvatnijim razumijevanjem svijeta ili pak prirodnom potrebom ljudi, jer se ta ideja Boga pojavljuje kao apriorna sila našeg zakonodavstva, kao zakonodavstvo umskih i ograničenih bića kao što su ljudi, kao naša fundamentalna struktura mišljenja koja postupa prema svrhama, a svrha nije samo upravljenost čovjeka prema nekom cilju, prema nekom zadatku, nego je ako slijedimo Aristotela iz njegove „Fizike“: „ono što je za čovjeka najbolje“, a najbolje je postupati prema načelima Najvišeg Dobra.
Znači, umjetnost i stvaranje se ne bi razvijalo sa druge strane ćudorednosti koju je Popović proglasio „izopačenim moralom“, nego je primjerenost volje najvišem dobru, dakle, da ČOVJEŠTVO u našoj osobi nama samima mora biti SVETO. To Koči Popoviću, međutim nikada nije bilo jasno.
Sasvim drugačije stanje zatičemo kod Ćopića, jer je tu transcedentalna ideja trajno osigurana u jednom političkom djelovanju koje računa na moralno zakonodavstvo čovjeka i čitav ratni opus Ćopića dokazuje tu istinu, da je nužno postupati ljudski čak i u tim ekstremnim situacijama kad se iskušava cjelina našeg bića i da zakonodavstvo uma ima primat nad zakonodavstvom sile. Da bih ilustrirao na najbolji način ove navode, poštovanom čitateljstvu predstavljam otprilike dvije stranice Ćopićeve knjige „Doživljaji Nikoletine Bursaća“ koje se nalaze na samom početku te knjige u odjeljku pod imenom „Obračun sa Bogom“:
„Nikoletina se opet mršti, ćuti, nešto zvače, zatim se usturuje na stolici i prokašljava se. Oprezna mati diže glavu od ognjišta i očekuje šta će momak reći.
- Majko, - svečano započinje Nikoletina i udara dlanom po stolu - odsada da znaš: nema boga!
Starica se zaprepašteno ispravlja s mašicama u ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.
- Ma, šta ti to reče?
- Nema boga, jesi li čula?
- Pa otkud to, moj sinko? Šta ti bi?
- Od večeras, da znaš ...
Stara se krsti i uzdiše:
- Ma od koga si to čuo, jadna ti sam?
- Čuo sam u četi, od komesara. Kaz'o nam neki dan.
Starica niječe glavom i cokće jezikom kao nad nekom golemom nevoljom.
- Pa ko ce nam onda dati dragu kišu kad boga nema?
- Neće niko. Šta će nam kiša? - nabusito odgovara momčina. Kad se oslobodimo, njive će se orati karakterom. Neće kiše ni trebati.
- Šta ti je sad opet karakter, pobogu dijete?
- Karakter ... to ti je - tako kao na priliku jedna mašina koja ide sama od sebe i ore brda i doline.
- E, moj sinko, moj sinko! - vajka se starica i obraća se Italijanu.
- Ču Ii ti ovo, dijete?
- Dobro, dobro! - pomalo uplašen, smireno potvrđuje ltalijan opažajući da se tu nešto važno raspravlja.
Nikoletina se prokašljava kao da isprobava svoje govorno oružje i prelazi u napad:
-Kakav bog! Gdje si ti vidjela boga, kad tako u nj vjeruješ?
- A gdje si ti vidio taj tvoj karakter, kad već njime oreš brda i doline?
- Prič'o nam komesar. Pedeset je ljudi to čulo.
- Ai ja sam čula boga. Kad on zagrmi gore na nebesima, čuju ga sve država od Bosne do Like, a ne tvojih pedeset ljudi. Deder, ko ti ono gore sijeva i grmi kad nema boga?
Momak se roguši i neodređeno gunđa:
- Hm, grmi! Šta ti tu mene ispituješ, nije ovo škola. Zna se šta grmi.
- Deder, deder, šta? - navaljuje starica osjećajući Nikolinu slabu tačku.
- Ma šta si se tu nadovezala ko Blagoje na cicvaru?- brunda momčina. - Kad si baš tako navalila, pitaću ja i to komesara pa ćeš ti onda vidjeti.
- Pitaj, pitaj ! - osokolila se mati pa mu se već i ruga. - A ko nas j e stvorio, Iijepi moj sine, kada nema boga.
- I to se zna.
- Sve se kod tebe zna. Pa kad si već tako mudar, ko je stvorio sunce kad nema boga!
Nikoletina vidi da će ga dalji razgovor uvaliti u grdnu nepriliku pa pribjegava višoj sili:
- Bog s tobom, majko, nijesam ja to izmislio, nego je tako došlo iz štaba odreda. Kad komanda kaže da nema boga, onda ga nema i kvit!
- Pa što tako ne kažeš, sramoto svoja! - pomirljivo dočekuje starica i već se nimalo ne ljuti na sina.
Ona je rodom Ličanka, graničarka, navikla još od svojih starih da poštuje vojsku i njezine naredbe. Nema zato ništa ni protiv ove o bogu. Kad vojska kaže da ga nema, onda je red slušati, jer vojska zna sta radi. Pomirena sa sudbinom, starica se okreće svom Italijanu i sliježe ramenima.
- Eto ti, 'Talijančiću, jesi li čuo: nema boga. Izašla takva naredba pa šta mu možeš. Budi bog s nama i s ovom kućom.
- Dobro, dobro! - slozi se Italijan.
A Nikoletina dotle savija novu cigaretu, ćuti i nikako nije zadovoljan sobom. Zaista, ruku na srce, stara ga je stjerala u ćošak svojim škakljivim pitanjima. Red bi bio, zna on to, dobro, da joj se na sve to pošteno odgovori, ali koja vajda kad Nikola to ne zna. I šta je sad uradio? Izvrdao, brate, izvrdao na kukavički način: zaklonio se iza autoriteta štaba i komande. Čudna mi junaštva! Ako tako i ubuduće budemo radili i ljude poklapali strahom i naredbama, još neko može i Nikoletinu proglasiti za boga pa da vidimo ko će smjeti reći da nije tako.
Nikoletina se grdno zamisli videći kud bi ga odvela njegova malopređašnja linija, pa progunđa:
- E, nećemo tako, komesaru. Najprije ti meni imaš da objasniš i kako i otkud je postao čovjek i još trista čuda pa kad ja to budem znao, lako će meni biti za boga. Moći ću onda i staroj objasniti, a i sam načisto biti jesi Ii mi ti o njemu istinu kazao ili nijesi. Pa se zagleda u mater i uze da mrmlja:
- Pazi ti nje, otkud joj samo onako škakljiva pitanja? Pokolebala bi i politkom brigade, a kamoli ne mene, običnog desetara, najniži rukovodeći kadar. E, majko, majko, nisam ni znao kakvog agitatora bog ima u mojoj kući.“
(str. 45-47)
Vidimo, dakle, da je riječ unekoliko o naivnoj slici svijeta bez obzira je li riječ o Nikoletinim osporavanjima ili majčinim dokazivanjima, ali je slika jednostavna unekoliko naivna ili se ona nama tako čini. U svakoj toj naivnosti ipak leže fundamentalna ljudska pitanja o usudu čovjeka u svijetu, njegovog položaja u cjelini kozmosa i među drugim bićima, ali također govori i istinu o našem revolucionarnom pokretu i o načinu kako su se revolucionari nosili sa tim banalnostima i naivnostima našeg običnog svijeta i u tome se sastoji realizam ove literature, a taj je da se izlaže jedna istina o ljudima i njihovim životima.
Druga Jugoslavija, onu koju znamo kao socijalističku državu, bila je svakako specifična po tome da je provođena snažna ateizacija stanovništva, jer se religija držala „opijumom naroda“ „otuđenom svijesti“ „opsesivnom idejom“ „reakcionarnom svijesti“ koja predstavlja balast novoj revolucionarnoj sili u njenoj izgradnji komunističke besklasne zajednice ravnopravnih naroda. Na njeno mjesto stupila je vjera u socijalizam kako bi to rekao Losky, znači nema vjere, ali je ipak socijalizam religija i ljudi su doista i shvaćali taj socijalizam u tom religijskom duhu i mislim da je to bila najveća teškoća Branka Ćopića, da je zapravo bio vjernik, onaj koji vjeruje u socijalizam konačno i u ljude koji ga izgrađuju.
Na žalost, iz tako krivog drveta kao što su ljudi teško se može nešto pravo istesati, ali je iza sebe ostavio znatno djelo koje danas pamtimo i koje danas pamte i najnovije generacije kroz njegovu „Ježevu kućicu“ i druge njegove pjesme. Nema nikakve sumnje, da je iza sebe ostavio djelo neprocjenjive vrijednosti.
Ova pitanja odnosa socijalizma i religije bila su od posebnoga interesa ruskim teoretičarima i piscima. Igor Šafarevič je u svom „Socijalističkom fenomenu“ odbacio tvrdnje Sergeja Bulgakova kako je socijalizam religija ateizma, a Šafarevič smatra da je ateizam slobodan izbor pojedinca. Odatle njegovo razlikovanje ateizma i teofobije. Teofobija bi bila organizirana i sveobuhvatna mržnja prema božanskom utemeljena na nekim doktrinarnim i ideološkim temeljima unutar veće skupine ljudi, dok bi ateizam bio pojedinačni izbor osobe. Razlozi za teofobiju nalazi se u socijalistima revolucionarima koji mrze religiju. Oni pokušavaju da socijalizam, kao sveobuhvatnu interpretaciju čovjeka, suprotstave religiji i da samu religiju zamijene religijom socijalizma.
Ja danas ne znam točno kojoj vrsti ljudi pripada Koča Popović, a također niti Branko Ćopić, ali mi se danas čini da postoji velika razlika između njih, između praksis filozofa i onih koji su pokušavali nešto naučiti iz filozofije - da ne vuče vranac vranca – kojima filozofija nije bila borba za vlast niti jedna teorija reducirana na političku znanost i teoriju klasne borbe u kojoj se iskazivala sva njena teofobičnost za razliku od socijalizma koji je naivno bio shvaćen kao vjera. Mislim da je Ćopić pripadao ovoj drugoj vrsti ljudi.
