NEKI SPOROVI OKO KONSTANTINOVIĆEVE ''FILOZOFIJE PALANKE''
U Sarajevu se 1989. održala konferencija povodom dvadesetogodišnjice objavljivanja „Filozofije palanke“ Radomira Konstantinovića. Nema nikakve sumnje, da je riječ o jednom značajnom djelu koje tretira naše balkanske duhovno-duševne dispozicije i kakve one reperkusije mogu imati na oblikovanje nacionalnih politika posebno u vremenu narastanja konzervativizma i tradicionalizma što je bila karakteristika vremena kraja '80.-tih i početka '90.-tih godina, dakle, neposredno pred najnoviju balkansku kalvariju bratoubilačkog rata. Pored mnogih i ja sam bio pozvan kao sudionik na tu konferenciju i dao sam jedno svoje viđenje te knjige i njenog suvremenog značenja.
Mnogi su govorili o „smrti Jugoslavije“ kao što je to na primjer bio Babić Goran pa su onda govorili o nužnosti ne reforme, već revolucioniranja naše jugoslavenske partije kao što je to govorio Prvoslav Ralić držači, da palanački duh sve vraća unatrag i stoga je zaustavljena povijest, da nas je demokracija i civilizacija mimoišla i da treba kritički razobličiti našu povijest.
Sam autor autor „Filozofije palanke“ Radomir Konstantivić je napomenuo, da duh antiduh palanke nije nikakva crna privilegija drugih, on je trajno iskustvo svakog od nas dodavši kako uvijek ima nečega tragičnog u žrtvama ovog duha, čak i u onima koji su koji su najsvirepiji, koji su najdublje zagazili u barbarizam:
„Mislim da i nacionalisti, onima kojima dugujemo tolika naša zla i koji nam svima sada rade o glavi, a glave nam igraju to da znate, da su dakle i ti nacionalisti negdje na dnu bića, mislim da su i oni u ovom smislu tragični, jer što pamti dubinski njihova nacija, ako ne ideal beskonfliktnosti, ideal jedinstva bez suprotnost.“
Konstantinović je onda ocrtavajući slijepilo takvog svijeta, njegove zamućene poglede i opakost parabolično izgovorio:
„Svakog jutra sa strahom gledam svoje oči u ogledalu.“
Meni iskreno rečeno tada nije bilo sasvim jasno što se hoće reći time „...da nam danas glave igraju...“, a nije mi danas sasvim jasno imajući baš Konstantinovića kao primjer, jer je on za vrijeme rata isto tako prolazio kao i u vrijeme trajanja jugoslavenskog režima pa mu je tako bilo dobro i u socijalizmu kao što mu je bilo dobro i u kapitalizmu, ako ne i bolje.
Za vrijeme rata 1992. pet dana nakon početka opsade Sarajeva osnovao je Beogradski krug nezavisnih intelektualaca koji su se protivili ratu. Tada je definirao Drugu Srbiju kao onu Srbiju koja se ne miri sa zločinom.
1994. u vrijeme zamaha povijesnog revizionizma osnovao je Društvo za istinu o antifašističkoj narodno-oslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji od 1941.-1945. koje danas postoji pod imenom Savez antifašista Srbije.
2003. primljen je u Akademiju nauka Bosne i Hercegovine, a preminuo je u Beogradu 2011. u priličnim godinama. Znači ne bi se moglo reći, da je bio onemogućavan, da je bio spriječen, da su se protiv njega vodile neviđene kampanje. Sasvim suprotno, bio je to jedan komotan život u usporedbi sa stradanjima mnogih u tome ratu na tim prostorima.
Počeo sam svoju diskusiju navođenjem nekih teza koje su iznijete u „Filozofiji palanke“ suprotstavljajući racionalizmu Konstantinovića „Logiku srca“ koju imamo i kod Pascala, da bih diskusiju zaključio sumornim predviđanjima bratoubilačkog rata, jer država nije riješila neke fundamentalne državne probleme kao što je to inflacija, zaokret prema liberalnoj politici, odustajanje od socijalizma i prihvaćanje kapitalističkih modela. Dakle, u tom velikom prilogu svega moglo se naći, a sad bih malo pojasnio što sam zapravo time htio reći.
Centralni je problem „Filozofije palanke“ dijagnoza, da je iracionalistička i intuicionistička srpska filozofija koja je tražila „svečovečansku kosmičku ljubav“ konačno rješenje ekumenske zagonetke završila tridesetih godina u suprotstavljanju duha patrijalhalne civilizacije evropskom racionalističkom duhu. Osobno mislim, da je s ovim stavom učinjena jedna velika nepravda srpskoj teološkoj misli posebno ukoliko imamo na umu i takve pravoslavne mislioce kao što je Nikolaj Velimirović koji je baš tih tridesetih godina razmatrao razloge i uzroke općeg svjetskog potonuća pred ratnu kalvariju Drugog svjetskog rata:
„Ovaj duh je okrenut protiv povijesti, svemu tuđinskom i duh je protivljenja povijesti. Ono što je nužno za Europu nije nužno za ovaj duh, europska sudbina koja je sudbina racionalizma i tehnicizma ne mora biti srpska ili općebalkanska sudbina. Iracionalizam je oruđe protiv europsko odnosno protu-svjetsko. On je funkcija kritike Europe kao svijeta racionalizma, duh koji osporava taj racionalizam i tehnicizam i povijest koja se oplodila u samom humanizmu. Duh naroda u svom pozivanju na stvaranje moderne srpske kulture na osnovama patrijalhalne civilizacije ovdje se ističe protiv same povijesti. Bačlamsla kultura je primitivno tradicionalistička što znači, da nije racionalistička i tehnicistička i da samim tim njena budućnost ni u kojem slučaju ne mora biti europska. Racionalizam na Balkanu nisu bili i nikada neće ni biti. Iracionalizam i instuicionizam nalaze svoju zajedničku točku u protiu-europejstvu pozivanjem na „svečovečanski duh buduće srpske kulture“. Stoga je duh naroda izraz agonije pa ne može biti drugo nego strah od pojave duha kao svjetskog duha, strah duha od duha.“
(„Filozofija palanke“, str. 348-366)
Meni se i danas čini, da je ovdje riječ o jednom zagovaranju racionalizma kao europske činjenice, iako je problem što zapravo ta Europa znači i danas pa se tako slažem sa Krležom koji je pisao svojevremeno, da je šest stoljeća kapitalističkog razvoja Europe dugi povijesni period jedne civilizacije kojoj su faktori sile i dividenda bili i ostali jedini istinski principi. Za samog Krležu Europa je bila i ostala jedan beskrupulozan mehanizam banki, vojski i crkve kao onih političkih snaga koji mogu svakog trena svesti sva ljudska prava, sav humanizam sav duh do pojma apsolutne ništice. U ovom stavu se slažu i Krleža i Velimirović, samo što je malo drugačije izraženo pa je tako Velimirović zapisao u svojoj knjizi koja je nastala 1927., a tiskana je 1931. „Rat i Biblija“, da je svjetski rat prouzročen bogoodstupništvom, ohološću i bezakonjima kršćanskih naroda u Europi o to je otprilike slična teza.
Ja sam onda toj racionalističkoj paradigmi koju zagovara Konstantinović suprotstavio onu Pascala koji stoji na tom polazištu, da se apstrakcijama racionalističkih sistema suprotstave konkretne forme života. Znači, ja sam ostao ovdje na zapadnome mišljenju, nisam krenuo dalje od toga prema npr. Dostojevskom ili cijeloj ruskoj filozofiji od Solovjeva do Berđajeva ili Epštajna. Za Pascala je pitanje smisla i spasa čovjekovog života od centralnog značenja. Izbavljenje nije ni u prirodnoj znanosti niti je njegova sudbina određena objektivom moći normi, već je ta sudbina određena u duši samog čovjeka. Pascalov pesimizam i obrat prema vjeri rezultat je jednog misaonog uvida, da nema nikakvog prirodnog morala, nikakvog racionalnog uvida u svjetsko-povijesno zbivanje, nikakvog ubjedljivog dokaza Boga, ali postoji potreba za tim, grozničavo traganje za smislom.
Činjenica smrti čini tu dilemu neizbježnom. Dakle, ovdje je izražen jedan stav kako se u svim tim pitanjima mora apelirati na izvan intelektualne pogonske snage. Zato je Pascalov Bog, Bog izbavljenja duše, Bog kojeg osjećamo srcem, a ne u razumu i zato je on Bog kršćanske milosti. Ukidanje proturječnosti čovjekovog života u Kristovoj milosti pravi je smisao religije. Dakle, „srce“ ovdje nije ništa drugo, već nositelj želje za smislom našeg života.
Ove je teze posebno razmatrala pravoslavna teologija, a nalaze se i kod Velimirovića u njegovom djelu „Rat i Biblija“ gdje se u formi dijaloga iznose viđenja autora, pred ratnu kataklizmu Drugog svjetskog rata, o ratu uopće, o njegovim uzrocima, o njegovim posljedicama uvijek imajući na umu biblijski koncept kojeg se Velimirović čvrsto drži. Postojao je '60.-tih godina i rad Edvarda Kardelja sličnog naslova „Rat i socijalizam“, ali on nema nikakve veze sa Velimirovićem, jer je kod Kardelja bit borbe za mir sektor borbe za socijalizam:
„Socijalizam prihvaća samo one obrambene, revolucionarne i narodno-oslobodilačke ratove koje nameću snage reakcije i imperijalizma odnosno neophodna borba protiv njih.“
i onda uzimajući kineski slučaj govori o „miroljubivoj koegzistenciji“.
Velimirovićev koncept se značajno razlikuje od ovog Kardeljevog, ali se razlikuje i od katoličke bellum iustum teorije koja je ostala više na teoriji države i prava, dok je Velimirovićevo mišljenje subjektivno i prožeto dubokim osobnim osjećajima, jer je kod bellum iustum teorije De Vitorie i Franje Suareza rat moguć, jer principijelni pacifizam ignorira opće dobro čovječanstva. Zamislive zloće rata ne mogu ipak biti tako teške kao najviše dobro politike, naime, pravni poredak mira. Takav je poredak nužno bilo braniti bilo silom uspostaviti. Velimirović ima sasvim drugačije objekcije.
Ta je knjiga Velimirovića „Rat i Biblija“ nastala na temelju rasprava koju su vodili sudionici konferencije u Vilijamstaunu 1927. o mogućnostima mira među ljudima i on je tu knjigu posvetio svojim prijateljima sa kojima je raspravljao tu tematiku. To je jedna rasprava koja ima u vidu nadolazeću ratnu kataklizmu Drugog svjetskog rata pa se postavljaju pitanja o uzrocima tog rata, kakva je njegova priroda, kakve su šanse mira među ljudima i on tu istina govori kritički o Europi, govori o tom europskom duhu i američkom također, ali postavlja neka ograničenja: Velimirović smatra da Makijavelijevoj i Ničeovoj doktrini rata može suprotstaviti biblijski koncept s obzirom na činjenicu ondašnjeg vremena, da se svi zaklinju u mir, da svi faktori govore o miru, a da mira nigdje nema.
„O miru se danas toliko govori ne zato što postoji mir, nego zato što je mir u opasnosti.“
(str. 6)
i on iznosi svoj nauk da će ...
„...užasi razorenja u budućem ratu prevazići sve užase ratne iz prošlih vremena...“
... i da će se...
„...budući rat odlikovati odsustvom ideja i odsustvom milosti i junaštva.“
(str. 8).
„Postoji jedan zakon grijeha koji je uzrok rata kao kod Kaina i Abela, rat čovjeka protiv čovjeka posljedica je rata čovjeka protiv Boga, rat roditelja protiv Boga produžuju djeca ratom jedan protiv drugog.“
(str. 10).
Pa onda govori o prirodi toga rata:
„... da oni koji ratuju za pljačku mogu u početku uspijevati, da pljačkaši i nasilnici uspijevaju ne zbog svoje moći, nego zbog grešnosti naroda na kojega udaraju, da pripadnici Božji poražavaju neprijatelja kada vojuju za obranu napadnutih i nemoćnih.“
(str. 12)
„... da preljub i nemoral donose nesreću u ratu...“
(str. 13)
„... da ni jedan narod ne može griješiti protiv zakona Božjeg i živjeti u miru, da Gospod nad vojskama mrzi pljačkaše u ratu, da pljačka sprečava uspjeh vojske...“
(str. 16)
„... da su uzroci rata u rukama ljudi a posljedice u rukama Boga...“
(str. 17)
„... da zbog dobra dobrih starješina Gospod daruje mir i blagostanje jednom narodu, da sa narodima u ratu biva isto kao i sa pojedincima u miru tj. da ortakluk sa zlim donosi svima ortacima zlo...“
(str. 23)
„... da bogatstvo ne pomaže, da oružje ne pomaže, da je sa nepravednom stranom strah, a sa pravednom hrabrost, da o ratu ne odlučuje Broj, nego Bog.“
(str. 29)
Naravno, ima mnogo teza izraženih u ovoj knjizi i navoda iz Biblije i iz Starog i Novog zavjeta, ali svima njima je zajednička jedna istina o ratu i ratnim stradanjima ljudi.
Sad se postavlja pitanje po čemu je ova srpska filozofija iracionalistička i po čemu je ona, navodno, rješavajući ekumensku zagonetku završila, tridesetih godina, u suprotstavljanju duha patrijalhalne civilizacije europskom racionalističkom duhu. Hoće li mi netko reći, da su europski Makijaveli i Niče na koje se odnosi Velimirovićeva knjiga duh same povijesti, duh racionalizma i svjetsko rješenje ekumenske zagonetke? Kad banalnost stane da mašta! Ja se danas pitam koliko je ta naša jugoslavenska kultura bila opterećena banalnostima samoupravnog socijalizma, da su skoro svi u toj jugoslavenskoj kulturi bili zapravo jedan titoistički banditizam koji je vedrio i oblačio cijelom državom, da bi danas nekoliko desetljeća kasnije opraštali se od nje spašavajući ono malo što se spasiti može.
