DUŠEVNOST I PSIHIJATRIJA
S obzirom na ovo stajalište o predominantnoj prevazi psihoanalize u tumačenju i razumijevanju ratnih trauma kao i umjetničkih tvorevina, jer je to kod Koče Popoviće tobože istog reda, mislim da je nasuprot Nacrta za jednu fenomenologiju iracionalnog potrebno potražiti neke alternative koje bi bile primjerene vremenu u kojem živimo koje se značajno razlikuje od vremena naših prethodnika. Pri tome mislim prije svega na filozofska i medicinska nastojanja Karla Jaspersa i na njegovu Opću psihopatologiju koja je postavila vrlo visok cilj. Ona bi htjela u odnosu na njen predmet udovoljiti zahtjevima univerzalnog znanstvenog htjenja i da služi liječnicima i svima koji se tematski bave čovjekom. Područje psihopatologije se prostire i na sve duševno, na sve ono što se može obuhvatiti u pojmove stalnog značenja i saopćavanja. Svejedno je što se isti fenomen koji je predmet estetičke analize, etičke procjene ili povijesnog interesiranja istovremeno proučava i psihopatološki. Ovdje su posrijedi dva svijeta koja se dodiruju. Između znalaštva i znanosti ne postoji konačna granica, čak bi se prije moglo reći da okviri znanosti neprestano sve dalje prodiru u sfere znalaštva. Znalaštvo time nije ugroženo, već i samo stječe nova područja, ali tamo gdje je moguća znanost uvijek joj dajemo prednost nad znalaštvom.
O tom znalaštvu psihoanalize pisao je Jaspers kritički i u svojoj „Psihopatologiji“, ali i u drugim svojim radovima i ja bih ovom prilikom uputio na svoj tekst pod naslovom „Osporavanje psihoanalize u svijetlu nazora Karla Jaspersa i Sjepana Zimmermana“ koji je objavljen prvi puta 1994. godine u časopisu „Obnovljeni život“ Instituta Družbe Isusove u Zagrebu i onda ponovno u knjizi „Polemika“ u mojim „Sabranim djelima“. Naravno ne bih sada htio ponavljati ta stajališta, samo bih htio izraziti slaganje s oba autora koji su istakli da psihoanaliza pretpostavlja, da u svjesnom budnom stanju nastupaju mnogi doživljaji asocijativno provocirani po nekim iz svijesti potisnutim kompleksima koji su u životu nekog čovjeka imali osobitu ulogu. Zato treba analizirati i potražiti vezu između izvjesnih događaja i njihovih faktora sa kojima su nesvjesno asocirani. Odatle je Freud istaknuo za religioznu vjeru, da je ona iluzija ili joj je priskrbio psihopatološko značenje, da je riječ o religiji kao „opsesivnoj neurozi“.
Sa druge strane Zimmerman upozorava kako je pogibeljno prolaziti kroz život bez religije. Štoviše, vjera čini bitnu sastojinu ljudske duševnosti, a znači tumačenje svijeta i života čovjekovog. Vjera uzeta u svom iskonskom stanju ili po svom prirodnom razvitku psihologijski je osnovana na promatranju svijeta. Do vjerskog naziranja ne vodi samo mišljenje, nego također maštanje i osjećajnost. Zato su vjerska mašta i osjećajnost stvorili svoja božanstva u različitim oblicima. Religija ne obuhvaća samo spoznavanje božanstva, nego i voljni odnos prema njemu. Pored toga da se religija oslanja na tradiciju i na autoritete, a ne samo na umovanje pa bismo mogli reći da dok filozofija znači nazor o božanstvu religija znači životno, voljno općenje sa božanstvom. Kako se božanstvo shvaća tako da je nesastavljeno sa svijetom i da je samoodsebno osobno biće, naziva se u potpunom znamenovanju te riječi - Bog. Svezu čovjeka sa Bogom, koliko je čovjek od Boga zavisan, zovemo religija u objektivnom smislu, a religioznost ili vjera, religija u subjektivnom smislu, znači ukupnost duševnih doživljaja, osjećajnosti, suđenja i htijenja kojima pojedinac i društvo svoju zavisnost od Boga proživljuju. Zato Zimmerman na primjer upozorava nasuprot uvriježenom stajalištu psihoanalitičke škole, da religioznost obuhvaća sva područja duševnoga života
Dostojevski se pita „Što bi bilo, kad Boga ne bi bilo? Sve bi bilo dozvoljeno.“ Stoga je razloga suvremeni obrat ka vjeri. Isto je i kod Jaspersa kod kojeg postoji osjećaj za realnost, ali i za transcedenciju bez koje ne možemo zamisliti smisleno življenje i ta se osnovna ideja pojavljuje u cjelokupnoj njegovoj „Psihopatologiji“, a mi ćemo ovdje upozoriti samo na jedan aspekt te psihopatologije, naime, na problematiku Svijesti o realnosti i sumanutim idejama:
„Što je sumanutost u stvari je osnovno pitanje psihopatologije.“
(str 89)
Doživljavanje u čijim okvirima se javlja sumanutost predstavlja iskustvo i mišljenje o stvarnosti: Međutim, što je to stvarnost? To je ono po sebi postojeće kad je razlikujemo od onog kako nam se predstavlja. Ono objektivno kad stvarnost kao opće važeću misao razlikujemo od subjektivne zablude. Istinsko postojanje kada stvarnost razlikujemo od posljedica i zamaskiranosti ili stvarnost nazivamo postojanje u vremenu i prostoru kad je kao realnost razlikujemo od apstraktno prihvatljivog idealnog postojanja, recimo matematičkih predmeta, ali stvarnost je i doživljena stvarnost.
Zato je stvarnost ono što je zbiljski, otjelotvoreno opažanje. Stvarnost je u svijesti o postojanju kao takvoj. Stvarno je ono što nam pruža otpor. Otpor je ono što koči kretanje našeg tijela i otpor je sve ono što sprječava neposredno ostvarenje naših težnji i želja. Od neposredne realne izvjesnosti treba razlikovati sud o realnosti. Odatle Jaspers karakterizira područje sumanutosti na „izostalu svijest o postojanju i egzistenciji, ali sumanutost znači preobražaj u obuhvatnoj svijesti o realnosti“. Odatle slijedi da se sumanutost izražava rasuđivanjem. Samo tamo gdje se razmišlja i prosuđuje može nastati sumanutost. Stoga se sumanute ideje nazivaju i patološki krivotvoreno rasuđivanje. Nerjetko se sumanutost bolesnika javlja u njihovom metafizičkom doživljaju. Ovdje prestaje svaka procjena točnog i pogrešnog, istinitog i neistinitog. Mi možemo proučavati paranoičko doživljavanje i utvrditi njegovu uvjetovanost od bolesnog procesa pa ipak doći do zaključka da metafizički pogledi nastali u ovom sumanutom doživljavanju, kao slike ili simboli iz sasvim drugačijih motiva dobijaju kulturni značaj u tumačenjima zdravih ljudi.
Stvarnost je realnost u prostoru i vremenu. Prošlost, budućnost i sadašnjost su zdravom čovjeku stvarne, ali na različite načine. Stalno protjecanje vremena može dovesti do toga da sve izgleda nestvarno, prošlost više ne postoji, budućnosti još nema, a sadašnjost se nezadrživo gubi. Vremenska realnost nije isto što i sama stvarnost. Ova stvarnost je kao ustava vremena i sva metafizička svijest je iskustvo i potvrđivanje ove stvarnosti. Ako je ona istinski shvaćena onda je nazivamo vjerovanjem. Ako se objektivira u neko opipljivo postojanje u svijetu onda je nazivamo sujevjerjem. Koliko mnogo čovjek teži za ovakvim apsolutnim osloncem u realnosti svijeta pokazuju praznina i beznađe u koje čovjek najčešće upada kad mu se oduzme ova apsolutnost njegovoga sujevjerja. Sujevjerje je u neku ruku normalna sumanutost. Samo vjernik, transcendirajući u svijetu može biti svjestan postojanja u simbolici svekolike egzistencije zahvaljujući bezuvjetnosti vlastitoga življenja i djelovanja i to lebdeći iznad oba, a ne gubeći tlo ispod nogu.
Obično se kaže da se kod paranoičkih osoba potresenost svojega ja ogleda u doživljavanju propasti svijeta. To ipak nije dovoljno razumijevanje. Doživljaj propasti svijeta je po svom sadržaju duboko religiozan doživljaj, jedna simbolična istina za egzistenciju čovjeka koja opstoji već tisućama godina i ako hoćemo da ga shvatimo mora se sagledati kao takav, a ne samo kao psihopatološki fenomen. Religijsko iskustvo prema Jaspersu ostaje ono što jest, svejedno da li ga ispunjava svetac ili duševni bolesnik ili se nad takvim iskustvom u sebi sjedinjuju oba. Kad je u pitanju empirijska realnost, sumanutost je oblik bolesne pojave znanja i zabludjelosti, a vjera i sujevjerje kada je riječ o metafizičkoj stvarnosti.
Odatle, naravno, uočavanje bolesne pojave znanja i zabludjelosti već u prvoj rečenici „Nacrta za jednu fenomenologiju iracionalnog“, a ona glasi: „Mišljenje je proizvod materije“. Nije nam posve jasno što Popović drži mišljenjem niti što drži materijom, jer je moguće postaviti i tvrdnju da je „Mišljenje proizvod duha svetog.“ i ovo bi imalo istu valjanost kao i prethodna tvrdnja. To nije, dakako, razlika materijalizma i idealizma niti se ovdje materija drži fundamentom na kojem počiva cjelokupna zgrada našeg bitka i svijeta u cjelini po čemu bismo mi bili materijalisti, jer se postavlja pitanje: „Što je to materija?“, na kojeg naravno nemamo adekvatnog odgovora. Znači, to i dalje ostaju nepoznanice za naš ograničeni um i postoji naravno mnogo pojmova u našem mišljenju kojima ne razumijemo striktno značenje, nego ih dohvaćamo intuitivno.
Sad se naravno postavlja pitanje koliko te sumanutosti ima u mojem cjelokupnom djelu da se za moju osobu može reći da je paranoik ili psihotik i teški duševni bolesnik. Kada banalnost stane da mašta!, ali ja bih rekao da Jaspers razmišlja u smislu egzistencije kojoj je trajno osiguran transcedentalni fundament. Konkretno to je borba za svoju vlastitost koja nije svakodnevna neuroza suvremenoga čovjeka, nego je ona borba za svoje Ja ili duh u nama koji kada se jednom otkrije ostaje stalni kamen međaš u egzistenciji koja je promjenjiva i koja je moguća, ali je riječ o egzistenciji preko koje transcedencija uspostavlja odnos sa smislom Cjeline, a za koju je rečeno u Evanđeljima: Što vrijedi čovjeku da zadobije cijeli svijet, a dušu svoju izgubi?
Konačno bih rekao da se sa ovim prilogom u Jaspersovoj „Općoj psihopatologiji“ u neku ruku iscrpljuje cjelokupna tematika paranoičnog ponašanja koja je kod Koče Popovića shvaćena bilo bolesnom demonstracijom duše koja pati ili pak stvaralačkom silom koja može preobraziti svijet u cjelini. Sa tim da treba upozoriti na limite psihoanalitičkog objašnjavanja i tumačenja koji su u srpskome nadrealizmu nepravedno precijenjeni i uopće je situacija kod nas u socijalističkom režimu bila, poučena iskustvom Popovića, u znaku dominacije psihoanalitičkih škola koje su postupno uvođene u naše psihijatrijske bolnice i klinike neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Sa stajalištima naših političkih prvaka da se sada može slobodno baviti psihoanalizom i na taj način zadati posljednji udarac licemjernosti građanskog svijeta odnosno primitivizmu neobrazovanog stanovništva nove države. Na koncu se sa novim političkim konstelacijama na Balkanu odustalo od psihoanalize i ona više ne igra glavnu ulogu u psihijatrijskim razmišljanjima i praksi naših liječnika.
