| < | prosinac, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Z pajdašom
- 13:47 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|
Kak leta polahko mineju, sve nekak nekam se zmiče i prejde, kaj vu neku črnu rupu, gde više to videti ni. Tak samo ostane nekaj kaj si mislit moremo: nekaj kaj je kak nikaj i kaj da bi moglo bit kak svakaj kaj si zmisliti moremo. Je dečki i puce, tak je! Kaj je prešlo, je prešlo. Moremo još same fantazirjat i vu glave premetati. Neke su stvari prešle, a neke su prešle da ni došle nisu. To je tak z onimi, kaj se ni pripetile nisu, a se štelo. Štelo se, al ni moglo biti bilo. To je tak z onimi kaj se fantazerjalo predi. Svakaj se htelo, kaj ne? Je, leto je pri koncu. To i vrapci već valda znaju. Kmica je, pak je mrzlo i navek neko gruva. Još kak mali dečec sam si gruntati v glave znal o svemu kaj je. Kak i zakaj to tak je? Kaj to prejde? Pa, nis praf ni znal kaj to je. Kaj kad ti neko veli: 'Si videl već je prešlo.' A se zbrcneš i kaj da te gdo fpičil i zineš onak: 'Gdo; kaj?' Onda pak samo čuješ: 'Kaj ne glediš. Bi videl.' Je, lepo, si mislim. Kaj da to gledim? Kaj bi to videti trebal. Čujem kak pripovedaju da leto prolazi. Se napinjem da videti bi mogel kak to. Sve mi je kak navek. Niš mi jasno ni. I pak bu leto prešlo; i svi buju o tomu pripovedali; se buju i rihtali, popevali, jeli, veselili; a meni i dalje niš jasno nebu. Je, neki znaju kaj i kak treba. Navek su oni drugi znali, a ja bi v vuglu duše samo škiljil, da vidli me nebi kak niš ne razmem. Tak sam se sam v tem viglu počel i spominjati z onimi z kim se to još moglo. Je navek, tu polek, negdo bil. Nis videti mogel, kaj ionak niš zapraf i ne vidim, al sem čutil. Jen meni dragi pajdaš navek je tu. Taj ni jel, ni pil ni, a ni ni popeval. Je šutel i samo je bil tu. Osetit ga je mogel samo taki, kaj je kak on, vu tišine mučal i samo bil tu. Sam osetil, kak mi je pajdaš taj, nekak utehu štel dati, tak da nebum tak turoben. Bez rečih, kaj da mi je misel polahko rihtal, kaj bi mi sve nekak lepše zgledilo. Je videl, kak si sam veselja zeti nis znal, pa mi ga kak dareka daval. Me prvo kak malo sram bilo, al sam videl da je njemu bilo stalo, pak sem se malo oslobodil. I tak sam ja, sam v vuglecu, z njimi se bez reči spominjal, i lepo mi je bilo. Drugi vu veselju me ni vidli nisu, a če bi me kateri slučajno primetil, bi se samo nasmehnil dečecu, kaj se sam sa sebom zabavla. Nigdo mojega pajdaša videti ni mogel. Su tak ta leta prešla. Ta leta, kaj ih oni drugi spravlaju i rihčeju. Brojiju ih. Ja sam još navek z svojim dobrim pajdašom. Su vremena nehala, al sem puno toga videl, onak vu glave. Puno toga kaj mi je moj dragi pajdaš pokazal. Navek je po njegvu bilo, jel drukše ni ni moglo bit. Malo sam ljudi videl kaj z njimi su dobri. Ga ni ne vidiju. A on je navek tu. Tu med nami svimi. Se javi čoveku kad je čovek sam, a največ kad mu je teško. Z nekom čudnom lahkoćom otpire oči i srca, da bi čovek videti mogel. Problema si puno čovek sam dela, kaj se splaši i mira si neda. Se čovek nafčil, da je samo tak kak si on misli, pa za takva 'čuda' ga strah vlovi. Siroti moj pajdaš zna za to, al nebi štel takem čoveku slobodu zeti. Si čovek slobodno zrihtal života po svomu. Gledim pajdaša i nekak mi sve više jasno zgledi sve ovo kaj sam se navek pital kaj je. Ne dečki i cure, vam nem rekel kaj. Znate, ni meni nigdo ni rekel, pa ni moj najdraži pajdaš. On mi je v tišini, bez reči, nauk dal. Tak sem videl kaj dobro je i kak je lepo pošteno živeti. Sam videl kak ni treba uzimati po svoji volji, ak predi nis se v sebi z pajdašom zrihtal. Zapraf sve više po njegovu i delam. Kak sam ga v tišini upoznal, je i dalje v tišini v meni. To nekak znam i pušćam da po njegvu bu. Deca draga, vidim da ispračate neku staru godinu i da se veselite novoj. Vidim da brojite lete. Je, normalno je po zimi slaviti. Po letu, proletju i jeseni se dela. Se pitam zakaj tak ne delaju v južni polovici kugle. Je, bute rekli, da tak treba. V redu, tak ste se dogovorili. Rihtate si po svom. I tak ja, kak navek, gledim sve ovo. Nekak mi je jasneje, al na neki moj način. Moj dragi pajdaš mi pri tom pomogel. Navek je tu i kaj da je navek z menom, i onak mi v srcu najrajše bu. Prijateli dragi, jel i vi koji put vidite pajdaša, kaj ga drugi ne vidiju? Onoga kaj vam navek dobro hoće. Ste primetili da bi i vi se malo potruditi trebali; na radost njegovu. I kak navek vas pozdravla i puno voli vaš Mladen ... :) |
Ne odlazi ...
- 11:32 -
Komentari (45) -
Isprintaj -
#
U jednome gradu iz kojega vide se visoke planine; i kojem brdašce u njegovu centru sa starim gradom stoji, rođena je još stoljeća prošlog, žabica jedna mala. Radost joj dječju često suze prekidahu. Zaigrano srce njeno ljubavlju je prikraćeno bilo. Naučila je malena kakva treba biti i što drugi traže, a snovi je njeni vodili kroz život kao želja da bi sretna bila.A život za želje ne mari. Vrijeme ne časi i prolazi trajno. I žabicu malu zateklo je vrijeme u samoći gdje prebire snove. Što se zbilo i kuda ode sve ono što željela je kao malena. Bilo je i lijepih trenutaka, ali u zanosu obaveza sve nekuda ode. Slutila je u samoći da je možda stvarno sama. Svijest o tome bivala je sve snažnija, iako je voljela i skrbila o dragima svojim. Život ih je, kako to biva, odveo putevima njihovima. Ono dijete u njoj još shvatit ne može. Zar stvarno djetinjstvo sa snom o sreći samo san je bio. U trenu jednom ko leptir proletje kraj mene. Zamišljen bijah, jer tražio sam i ja razloge svoje. Kuda mi ode nada u ljubav? Tražio sam smisao poljuljanog neba. Točku neku čvršću, radost i veselje srca i duše. Žabica je stala i mene takvog ugledala. Za sebe bijah bez izgleda; tek misao vanvremena. I kada htijedoh mudro zborit, umišljen da tako mogu, u pokretu neke moje krute moralnosti, tiho mi ona prozbori: ' Ne bježi od mene...' Bijaše to strelica neka što srce mi nađe. Zar još netko na svijetu ovom vapije? Zar još netko traži vrijeme izgubljeno? Zar još netko nada se u ljubav? Pogledah je dušom. Shvatih, da bježanje jest privid. Shvatih da njena radost i sreča su upravo ono što tražim, a rekla mi je da ne bježim. Žabice dušo u tebi je radost moja. I svemir tako postade veći učinivši mjesto i njihovoj sreči. Prijateljice i prijatelji dragi pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :) |
Kameno srce
- 22:52 -
Komentari (35) -
Isprintaj -
#
Često odlazim na šetnje u ona prostranstva što ih samo duša poznaje. Područja su to raznih slika što značaj imaju u životima; slika koje govore bez riječi, a ostavljaju jaki pečat. Te slike i zbivanja, ukazuju na puteve u životu, te na njegov značaj i smisao. Nakon takove šetnje često se osjećam bogatijim uz neku radost u srcu i duši, mada doživljaj zna biti i sjetan. Baš takav poziva čuvjeka na sagledavanje smisla života i njegovu vrijednost.Krenuo sam lagano kao da i ne postojim. Nekako volim livade. One su pune života svih vrsta. U toj raznolikosti jasno vidim povezanost života i njegovu cjelinu. Zamjetio sam jedan malo veći kamen. Bilo je u njega i hlada za ptice i kukce. Pod njim je mjesta za staništa raznih bića što žive u zemlji ili površini u hladu. Promatram kamen. Osjećam vrijeme koje je prohujalo za njegova postojanja. U takovu trajanju i doživljaji su valjda drugačiji. Kamen i život? Neznam, ali si mogu zamisliti kako bi to bilo da sam kamen. A možda i ima života u njemu, al' možda drugačijeg. U mislima tim prekine me jedna mala ptica sletjevši na kamen. Ovakav, bez svoga postojanja, ali sa osjećajima i pamćenjem, lako doživjeh pticu. Brzih je pokreta, a kamen joj se svidio. Sa njega ima dobar pogled. Smirila se i motri. Malim okicama kao da hvata detalje u brzim promjenama mjesta promatranja. U jednom trenu malo oko okrene se put kamena i zastade. Kao da desilo se nešto posebno. Osjetila je kamen. Bio je lijep i njoj vrlo praktičan. A pogled, nakratko zastao, kao da je zaustavio vrijeme. Kamen u svome tisućljetnom miru, kojemu godine prolaze kao dani, a vrijeme ljudsko leti, osjetio je vanvremeni trenutak. U tim trenucima svi smo jedno. Kao da je neka toplina kamen ugrijala. Bio je to trenutak vjećnosti, kakove živi pamte, ali često ne razumiju. U meni se roje osjećaji i slike. Ptica je probudila kamem. U jednom trenu dotakla mu dušu i otvorila srce. Kamen je osjetio vrijeme i kratko su oboje postojali u vremenu istom. Zaigrana ptica mala još se neko vrijeme skakučući igrala oko kamena, jer bilo joj je nekako lijepo. Ta zar to treba razumijeti? Kamen je srcem ispračao svaki njen pokret i glas, Njemu je sve to, na ovaj način, bilo nešto novo. Mnoge su ptice slijetale i prolijetale, ali ova je prva što je sa toliko radosti njegovim postojanjem odavala pažnju njemu. Nakon nekog vremena ptica odletje. Odnijele je životne potrebe. Kamen ostade sam. Bilo je tu svijeta, ali onoga u prolazu, kao i obično. Njemu posebna ptičića je odletjela. Ostale mu slike u kamenoj memoriji. Uz neku sjetu osjeti se vlažnost na sjenovitoj strani kamena. Bila je to kamena suza. Nitko ne primjeti do običnu vlažnost, koja mnogim sitnim životinjicama značila je potrebnu malu količinu vlage. Slijedeći dan je ptičica čim je spazila kamen, slijeta. Ta to je njen kamem. Tamo joj je lijepo. Stajala je bavrh i gledala okolo. Povremeno je pogledavala kamen, a on bi osjetio neki čudan osjećaj. Bilo mu je kao da gubi nadzor nad sobom. Nešto je lupalo u njemu. Činilo mu se da cijeli svijet vidi njegovu zbunjenost. Kakav li sam ja to kamen? No, te misli prekidala bi ptičja igra oko njoj dragog kamena. Voljela ga je pogledati, jer bio joj je drag. On bi tada uzvraćao nečujnom i mirnom radošću, koju je samo malena ptica osjećala. Prolazili su dani i ovo je prijateljstvo bivalo sve veće. Osjećali su da pripadaju jedno drugome. Bližila se zima. Kamen je mnoge prezimio. Slutio je nešto. U malenu pticu ulazio je nki nemir. Pogled je bivao sve zabrinutiji. Ptice selice su mnoge odletjele, a ove domaće spremaju se prezimiti. Nažalost, mnoge ne uspiju. Nakratko vidjeh i ljudsku neosjećajnost. Znademo li kako je mnogim pticama zimi? Kamen je zimu prezimio kao i uvijek. Ovu je često mislima prizivao malenu pticu. Da li će je vidjeti kada nastupe topli dani. Život se budio. Trava porasla, a livada bila sve bučnija sitnim šumovima, brujanjima, lepetanjima. Slijetale bi razne ptice na kamen, ali one njegove nije bilo. Kamen je, nekim čudom, sve češće bio vlažan i nkako ga ta vlaga pomalo trusila. Prolazile su godine i godine, a kamen je bivao sve manji, a dijeliće njegove je, kao pijesak, raznosio vjetar. A pijesak u fijuku vjetra nosi priču o dragoj ptici i srcu kamenom. Promatram livadu na kojoj više nema toga kamena, a nestalo je s njim i sjećanje na lijepu zaigranu malu pticu. Nove životne radosti i tuge su ovdje. Neke druge ptice i životinjice pohađaju sada školu života. Odnekud su ovdje i neki drugi kamenčići. Čekaju, i neznajući, sreću otkrivenja srca svoga. Naša ptica malena i kamen prošli su školu ovu. Sada su zajedno u vanvremenu. Dragi prijatelji, bliže se Božićni blagdani. Svim katolicima tim povodom, a svim ostalima u slavu dana Gospodnjega, a svi dani su takovi, želim poručiti ovo: 'Sjetimo se tko smo ustvari.' Sve vas voli i pozdravlja vaš Mladen ... :) |
Da nam sunce i dalje sja
- 10:58 -
Komentari (40) -
Isprintaj -
#
Gledao sam sunce kako se rađa. Svijetlost, što prodire u svaki kutak, budi život. Nadolazeća snaga novoga dana kao da se okom vidi. Milionima godina stvaran je život ovih ustrajnih uvjeta, u kojima dan i noć izmjenjuju moć u jednakome ritmu. Pjesma je to od pamtivijeka, pa i puno, puno ranije. Ustrajnošću promjena u ritmu stvarani su procesi, često nalik jedni drugima, kao što virovi na rijeci po sličnosti i mjestu, odajući neka pravila. Razlozi i posljedice postali su stvarnost u svijetu nebrojljivih mogućnosti. Kao da je stvoren svijet takvosti, određenosti, jednosti ... Nebrojljivost nađe mjesto tek u mislima, jer svijet jest takav kakav jest. Ne može on biti i ovo i ono. Da, al' u mislima svakom jest kako njemu bude, a ima nas praktično nebrojljivo. U mislima našim svijetovi su viđenja naših. Vode nas misli takove svijetom koji jest također po njima predstavljen. Igrokaz je to bez granica. Čovjek i njegov svijet. Gledam sunce kako izlazi i budi usnuli svijet donoseći novu hranu za nade nove, za želje nove, za živote nove. Gledam i osjećam kako ovo jest svijet svijetova bez granica, ali ipak... Život me moj nosio svijetom u domeni mojih moći, što vidno bijahu ogranićene mojim uznesenjem čudom njegovim. Čudo!? Kao da odjednom shvatih da mi je dato, a ja spreman nisam bio za život kako ga većina uzima. Da, a bilo je biti. Gledajući tako začuđen, skoro ni ne primjetih da i meni vrijeme ide, što bitnost je života sviju. Čudo će putem čuda, a ja? Valjda putem svojim. I nisam mogao, ni htio, nametnuti svoje viđenje svijeta svijetu. Gledao sam i divio se pružajući ruku, ako treba, jer imadoh je. Život me nije mimoišao, a izgleda da žive ni ne može. Da je po meni prošao bi životom kao prolaznik neki, usputnih viđenja. Zadivljen čudom, zaigranoga srca i uma, ja ipak postojim. Odnos moj spram svijeta stvaran jest. Ima ono nešto u meni, što bez riječi odnose mene u svijetu čini. U mislima ispraćam svijet miliona i milijardi godina. Takav je stvaran na njihovu sliku. Pretoćeno je to u moći i tijela čovjeka i životinja. Svijet živih svijeta mogućnosti. I dešava se sada nešto čudno. Čovjek svoj svijet u mislima, kroz želje svoje, poćeo je predodređivati svijetu stvarnome. Porasle mu moći nošene željama. Od uvijek su mogućnosti takove postojale, ali bez potpore čovjeka, jer želje mu nisu dogradile moći. Zamišljena mogućnost uništenja u mislima uvijek postoji. Da, u svijetu misli postoji. Što, ako taj svijet nadredimo stvarnom? Da li će se i ta mogućnost moći ostvariti. Iz davnina je čovjek poštivao svijet i moći njegove. Danas je neko vrijeme kada se želi ovladati svime. Pitam se da li će razvoj naš, i promjene koje su potrebne za opstanak u novim okolnostima, moći pratiti promjene koje razvojem izazivamo. Mi genima prenosimo ustroje naše, a kako prenijeti i te brze promjene? Kojom brzinom geni to mogu pratiti? Neće li se desiti košmar u genetskom svijetu? Neki nastoje to i svijesno pokrenuti. O Bože što je to u ljudskim glavama. Zar im nije dovoljan izlazak sunca kao i milijarde godina prije? Nije mudro ugrabiti što više. Osjetiti treba život i naći istinski smisao svega ovoga; ovoga čuda kojim sam od početka svoga zadivljen. Postoji put mira , ljepote i ljubavi. Taj put odražava postojanje kroz cijelo vrijeme postojanja života. Ispravno je da tako i ostane. To ne znači da se nauka i znanje zaustave. Ne, neka ide dalje, ali vidjeti smisao i osnovu postojanja treba. I nije smisao u moći i posjedovanju. Time se hrani nemoć čovjeka. Krenuti je putem istinskih moći, a to su, kako več rekoh, mir, ljepota i ljubav. Tako će sunce i dalje drugovati sa čovjekom na ovoj divnoj planeti. Prijatelji moji dragi pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :) |
Misao i srce
- 14:14 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
Puno prekrasnih doživljaja imam ovih dana. Pokušavam lakim pogledima doprijeti do izvorišta ljepote i radosti. Znam da burnost može uništiti vrijednosti kojima se razlučuje. Stoga hvalim tebe Gospode za život i radost. Ja ću skrušeno dočekati viđenje u miru i osjećaju ljubavi, jer po tebi jest ljubav osnovom života. Tražio sam mislima i njima podređivao svoje prosudbe. Bile su one vodilje, jer jedino one su me mogle povesti u svijet iz svijeta misli. Stvorio sam viđenje svijeta i života i takovu sliku odredio svome poimanju. Taj svijet misli podaren mi je stvorenjem čovjeka takovim. Tražeći Istinu mišlju, vidjeh sebe 'putem što život znači'. Misao mi sama skrete pogled na sebe i ono što ona učiniti može. Pitanjem: 'Tko sam?' podario sam i njoj mogućnost da se oslobodi stega mojih i okrene se razumom na sebe. Vidim ovaj divan proces viđenja. I tako mišlju i voljom otkrivam postojanje i zajedništvo života. Vidjeh kako mnoge zablude nastaju upornim nastojanjem, da se mislima dokući, ono što se njima ne može. Ta, one su samo misli. Čemu ih opterećivati nečim, što nije u domeni njihovog djelovanja. Prilagodljive su i mijenjaju se, ali kuda će one takovim našim nastojanjima, kada nastojimo svijet odrediti takovim kakav svijet nije. Razoriti ćemo tako odnos našeg viđenja svijeta i svijeta koji je. Vidjeh i govorim i vama prijatelji dragi: 'Pogledajte kuda idete.' I sada kad još pitanje : 'Tko sam uopće?' postoji, tek osmjehom ga ispraćam. Odgovor je u srcu. Ono, kao često zapostavljano u mene, s ljubavlju će pružiti ruku razumu, jer srce bez ljubavi ne može, ne može dugo. Hvala i tebi dušo, što si mi pokazala da i ja mogu nekome nešto biti radošću, srećom i ljubavlju. Prijatelji dragi, nije svijet u našim čahurama. Dozvolite srcu da svjedoći ljubav kao osnovu postojanja. Ta zar nismo ovdje ljubavlju Gospodnjom? Sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |