Gledao sam sunce kako se rađa. Svijetlost, što prodire u svaki kutak, budi život. Nadolazeća snaga novoga dana kao da se okom vidi.
Milionima godina stvaran je život ovih ustrajnih uvjeta, u kojima dan i noć izmjenjuju moć u jednakome ritmu. Pjesma je to od pamtivijeka, pa i puno, puno ranije.
Ustrajnošću promjena u ritmu stvarani su procesi, često nalik jedni drugima, kao što virovi na rijeci po sličnosti i mjestu, odajući neka pravila.
Razlozi i posljedice postali su stvarnost u svijetu nebrojljivih mogućnosti. Kao da je stvoren svijet takvosti, određenosti, jednosti ...
Nebrojljivost nađe mjesto tek u mislima, jer svijet jest takav kakav jest. Ne može on biti i ovo i ono. Da, al' u mislima svakom jest kako njemu bude, a ima nas praktično nebrojljivo.
U mislima našim svijetovi su viđenja naših. Vode nas misli takove svijetom koji jest također po njima predstavljen. Igrokaz je to bez granica. Čovjek i njegov svijet.
Gledam sunce kako izlazi i budi usnuli svijet donoseći novu hranu za nade nove, za želje nove, za živote nove. Gledam i osjećam kako ovo jest svijet svijetova bez granica, ali ipak...
Život me moj nosio svijetom u domeni mojih moći, što vidno bijahu ogranićene mojim uznesenjem čudom njegovim. Čudo!? Kao da odjednom shvatih da mi je dato, a ja spreman nisam bio za život kako ga većina uzima. Da, a bilo je biti. Gledajući tako začuđen, skoro ni ne primjetih da i meni vrijeme ide, što bitnost je života sviju. Čudo će putem čuda, a ja? Valjda putem svojim.
I nisam mogao, ni htio, nametnuti svoje
viđenje svijeta svijetu. Gledao sam i divio se pružajući ruku, ako treba, jer imadoh je. Život me nije mimoišao, a izgleda da žive ni ne može. Da je po meni prošao bi životom kao prolaznik neki, usputnih viđenja.
Zadivljen čudom, zaigranoga srca i uma, ja ipak postojim. Odnos moj spram svijeta stvaran jest. Ima ono nešto u meni, što bez riječi odnose mene u svijetu čini.
U mislima ispraćam svijet miliona i milijardi godina. Takav je stvaran na njihovu sliku. Pretoćeno je to u moći i tijela čovjeka i životinja. Svijet živih svijeta mogućnosti.
I dešava se sada nešto čudno. Čovjek svoj svijet u mislima, kroz želje svoje, poćeo je predodređivati svijetu stvarnome. Porasle mu moći nošene željama. Od uvijek su mogućnosti takove postojale, ali bez potpore čovjeka, jer želje mu nisu dogradile moći. Zamišljena mogućnost uništenja u mislima uvijek postoji. Da, u svijetu misli postoji. Što, ako taj svijet nadredimo stvarnom? Da li će se i ta mogućnost moći ostvariti.
Iz davnina je čovjek poštivao svijet i moći njegove. Danas je neko vrijeme kada se želi ovladati svime.
Pitam se da li će razvoj naš, i promjene koje su potrebne za opstanak u novim okolnostima, moći pratiti promjene koje razvojem izazivamo. Mi genima prenosimo ustroje naše, a kako prenijeti i te brze promjene? Kojom brzinom geni to mogu pratiti? Neće li se desiti košmar u genetskom svijetu? Neki nastoje to i svijesno pokrenuti. O Bože što je to u ljudskim glavama. Zar im nije dovoljan izlazak sunca kao i milijarde godina prije?
Nije mudro ugrabiti što više. Osjetiti treba život i naći istinski smisao svega ovoga; ovoga čuda kojim sam od početka svoga zadivljen. Postoji put mira , ljepote i ljubavi. Taj put odražava postojanje kroz cijelo vrijeme postojanja života. Ispravno je da tako i ostane. To ne znači da se nauka i znanje zaustave. Ne, neka ide dalje, ali vidjeti smisao i osnovu postojanja treba. I nije smisao u moći i posjedovanju. Time se hrani nemoć čovjeka. Krenuti je putem istinskih moći, a to su, kako več rekoh, mir, ljepota i ljubav.
Tako će sunce i dalje drugovati sa čovjekom na ovoj divnoj planeti.
Prijatelji moji dragi pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 09.12.2008. u 10:58 sati.