| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Travka na vjetru
- 10:35 -
Komentari (36) -
Isprintaj -
#
Stalno nešto razmišljam. Vrte se neke misli i slažu gradeći misli nove.Kada pomilim, da ne ću više razmišljati, razmišljam. I kada kažem, il pomisilm, da više ne mislim, mislim. Je li to karakteristika čovjeka? Ima li bića koja ne misle, ili je to moja osobna deformacija? Gledam životinje, pa biljke. Pokušavam doprijeti u njihov svijet. Gledam što i kako rade i zamišljam da sam to ja. Kako bi mi bilo? Da, ali ne da budem biljka, a da sam čovjek, nego da sam samo biljka. Mislim i nastojim i odjednom mi sine. Pa to već je. Ona je tu predamnom. Travka na vjetru. I još nešto; čovjek. Čovjek i travka na vjetru. Travka i čovjek ... na vjetru. Svijedoćim travku viđenu; svijedoćim sebe što travku vidi. A travka? Da, travka? Ja svijedoćim travku viđenu, a travka ona stvarna? Gledam je tako zblenut, kao u čudu? Kolike sam ih nesvijesno pogazio i ne vidjevši ih. Nisam ni znao što su. 'Tko si ti, travko malena?', pitam bićem svojim cijelim. A travka u svijetu travki na vjetru podrhtava. Dio je planete ove u vrijeme ovo, baš kao i ja. Travka i ja, na vjetru zraka što struji. Tu i sada. Naravno, prisjet je to, jer pisanja ovoga bilo ne bi da stvarnost jest takova. Sada jest; kompjuter i ja; ja u mislima na travku na vjetru. Da, ja koji opet mislim. Prijatelji dragi uz ovaj pokušaj bivanja srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Istinom biti
- 11:43 -
Komentari (37) -
Isprintaj -
#
U pradavna vremena neka, koja tek kao misao biti mogu, bilo je biti. Tada kao i sada, sada. I sada, u trenu svakom, kada proslijeđujem postojanje, što stvarnošću ga zovem, a slikama i tragovima ga pratim, jest prošlo već. Sve što percipiram prošlo je. Možda tek percepcija je što je, mada i to, kao ono što bi pomislio da je, nije, po istom načinu, do prošlost. Kako puninom živjeti? Kako stvarno istinom biti? Sada! Da tresnem i živ ostanem i kažem: 'Pa neću onda misliti.' Pomisliti mogu, ali sprovedi to, Mladane, a da budeš to što jesi. Ne ono što se misli, vidi ili čuje, jer to je sve ono što ostane nakom što se bilo. Ustvari nije to nebitno, jer po tragovima se često dobrota sudi. No, to nije to što jest, nego ono što ostalo je nakon što se bilo. Kako biti da bi bilo i to što ostalo je, a da bude dobro? Stalno pratimo posljedice, a ne percipiramo uzroke. Možda je tu neka kvaka? Možda i je, ali uobičajeno i to se gleda po posljedicama. Pokušava se skontati koji su uzroci, pa se po posljedicama prepoznaju stanja trajnijih uzroka ili slijedovi koji najavljuju nove slične uzroke. Ulazi se u neki slijed učenja razloga i njihovih prepoznavanja i sve to se čini načinom čovjeka, slijedom tragova, što jest karakteristika prošloga. Sada već lijepo nazire se problem. Jesam, ali ne mogu dokućiti ni sama sebe. Očito treba otpustiti nešto, čime sam stalno u istom điru. Otpustiti? Što? Valjda to što radim. Onda da se smirim u jasnoči problema. Znam da misao se stvara. Ma neka se stvara, ali znam da je to misao. Stvarnost je da je to misao, ali ono što ona prezentira nije. Osjećaji također slijede. Želje očitavaju namjere stvorenih uvjeta. I to ima veliki prizvuk misli i osjećaja. Ok, uvjeti jesu, misao je, osjećaji jesu. Mogla bi se dogoditi sinteza. Tada bi se održao životni đir. Ja? Pa, čimbenik đira sam. I bude tada sve kao rijeka što teče. Ispunjenje i zadovoljstvo tek rijekom može biti. Ako si kap u rijeci, onda je ok. Jesi li? Ako jesi nemoj željeti oblakom biti, jer uspijeti to nečeš. Možda i hočeš, ali tek u roli oblaka, ali život kada po strunama zaigra neće više, često, željenom melodijom odzvanjati. I sve to se kreće van volje i želja čovjeka, mada se pokatkad i poklopi. Jednom, kada sve to vidiš kao slijed neumitni, pitanje se rodi: 'Tko li sam i što mogu?' Sve dok se slijedi, sviješću se ne stvara. Bude se stvaran, ali sobom tek zamišljeno. Da bi bio, prihvatiti Istinu treba. Ona će sigurno biti. To znači da volja tvoja Njome biti treba. Znači li to da ti ipak ne možeš stvarati ni biti? Upravo u viđenju odnosa prema Istini jest istina tvoja čovječe. Kada bi se razmišljanjem dalje išlo, trebalo bi se razčlaniti što je ustvari Istina. Tada bi se opet išlo po tragovima. Prihvatio sam i nastojim biti. Uči ću u ono stanje prije misli, prije osjećaja, a ipak s mislima i osjećajima. Istino Tobom jesam čovjekom što misli i osjeća. Prijatelji moji dragi, opet sam malo prošetao. Htio sam vam malo skrenuti pozornost na ono što stvarno jesmo i ono što i kako činimo. U tome su mnoge naše zablude, kojih mnogi svijesni nisu. Često tako sami sebi stvaramo neželjene situacije. Mnogi naprosto, kraj zdravih očiju, ne vide. Svako vam dobro želim. Voli vas vaš Mladen ... :) |
Tražeći vrijednost pravu
- 14:11 -
Komentari (37) -
Isprintaj -
#
Svanulo je još jedno jutro tjelesnog buđenja. Ustajanje. Redovne jutarnje radnje. Odlazak na posao. Svijet kao da se budi. No, nije sve baš tako. Nešto je aktivno bilo vrijeme cijelo, već i prije svitanja. Često se zateknem noću u mislima. Kao da mi je lakše mislima u tišini noći. Neometano se razlažu i slažu. Tada su one skoro same. Tijelo jest kao analitička podloga; kao tlo na kojem rastu; kao tegla na prozoru svijeta. Koliko je toga sjelo bez pamćenja moga?! Ta zar svijet i sve refleksije u meni trebaju verifikaciju moju? Zar svijesno trebam arhivom biti? Prolaziš svijete kao što si uvijek i prolazio. Bio si što jesi, sada samnom u sebi, što tek dijelić tvoj jesam, sitan do diferencijala, realne vrijednosti koja teži nuli. Da, ali jesam, smjernošću iz trena u tren. Tako sam tobom, svijete. I nestajem tako u sebi. Oči rade, dišem, srce umjereno ritmički otkucava, misli se roje. A ja? Hm, da, ja… Kao da shvaćam, da jedino, jesam jedno sitno ‘ništa’, što radosno promatra svijet smirenošću. Čemu da tijelo upotrebljavam u namjeri dokazivanja sebe. Zar se time ne bi samo zavaravao? Promatram ljude. Kao da žele dokazivati sebe. Kao da svi drugi sumnjaju u njih. Kao da i sami sumnjaju u sebe. Zar nije dovoljno biti takav kakav jesam? Da, a ako ću se mijenjati, biti ću promjenjen i nema potrebe uveličavati i dokazivati. Sjećam se kako sam u nekoliko faza eliminirao hrpe svojih radova, koje sam negdje ranije cjenio i volio. Shvatio sam jednom da se vrijeme zaustaviti ne može. Ne u životu. Vidio sam da sve što stvaram je promjenom sebe u svijetu; u svijetu resursa; onoga u čemu jest odraz volje moje. A volja moja jest svijetom. Mojom jest što se u svijesti o sebi promjena dešava, a promjena je voljom svijeta. Desilo mi se da izgovorih misao, da učinih nešto, da shvatih nešto … Koliko li je čimbenika u tome sudjelovalo, a koliko nisu bili plodom svijesti u meni. Stoga rečeno i nije moje, učinjeno i nije moje, shvaćeno i nije moje. … A čije bi bilo? Hvala ti Gospode za sve dobrotom posredstvom mene. Voljom je svijeta, voljom Tebe. Hvala što se to mojim posredstvom desi, osjetom mene u svijesti. Sve što učinih svijetom je svijetu. Molim tek za dobrotu kojom ću djelovati. Darujem Gospode tebi ovo ‘svoje’ sebe. Prijatelji moji dragi, još uvijek sam vaš Mladen. Tu sam kao putokaz. Ništa na ovome svijetu nije moje. Vidjeh kako ponetko kaže da lijepo pišem i razmišljam. Gospode hvala Tebi na radosti toj. Sve što je dobro i lijepo u svijesti ovoj zahvalnost Gopsodu. Ako što nije po volji treba poraditi na tome. U mene ili u druge svijesti po volji Gospodnjoj. Znam da ovo poslijednje jest poput riječi moje. A što drugo i mogu, do molitve i hvale Tebi, pa i djelima. Prava molitva jest dijelo; dijelo ljubavi srcem i dušom, jer tako se bude čovjek. I opet sam pokušavao doprijeti do vrijednosti stvarnih. I što reči, što činiti kao vrijednost stvarnu. Viđam i čujem molitve razne kao slijed riječi. Pokušavam doprijeti do izvora njihovih. Nalazim često bespomoćna čovjeka ili drugoga stvora. Što najčešće je činiti? Prijatelji moji dragi, promjenom u svijesti vašoj da vidjeti je stvarnost, da vidjeti je povezanost svijeta, jest put. Svi smo jedno biće. Dozvolimo sebi slobodu ljubavi prema svemu, prema Gospodinu ocu našemu, po kojemu jest svijet naš. Ne slušajte riječi ove. Slušajte ono što one nose. Tu često počinje put ljubavi i radosti života. Nestaju strahovi, a bol je dio puta koja se njime razgrađuje. Time ona postepeno prestaje postojati. Neka vas radost života prati. Voli vas vaš Mladen … :) |
Slike što svijet predstavljaju
- 10:40 -
Komentari (47) -
Isprintaj -
#
Sjedim. U meni neki mir. Svijet oko mene utiskuje tragove u mojim mislima. Pogledom i osjetima ispraćam promjene u okolini mojoj. Svaki moj sud o svijetu, odnos prema njemu, je slikama u meni, što ih misao marljivo slaže i razlaže. Sav doživljaj je u meni. Sav svijet vanjski posredno mi je dat. Mogao bi krenuti putem do stvarnosti. Napustitri sebe i posrednost ovu? Odreći se nećeg u što stvorena je sumnja. Sumnja u istinitost po mislima, da je ova slika svijeta u meni svijet, ne bi trebala biti vodilja. Put sumnjom nikuda ne vodi, do li negiranju, a ono je osnova nestajanja. Ako sumnja bude, krenuti je viđenju novom. Vidjeti što se to zbiva i koja se kvaliteta nova nudi. Uvijek nešto ima. Pa, ima da je to slika nečega, što svijetom nazivamo. Smješten u predvorju sebe ispraćam slike svijeta. Utiskuje se nešto na načine razne. Tu je utisak svijetlom, utisak zvukom, utisak dodirom, utisak nekim finim vibracijama, utisak elektomagnetskim poljima i tko zna kakovi utisci još. Imenovalo se svako od toga i naučilo se imenovano. Prihvatilo se i proglasilo svijetom. Daleko bi otišao da razlažem u namjeri spoznaje je li ili nije. Mnogo je pitanja potrebno riješiti, da bi tek krenuo putem tim. Bitno mi je, da vidim baratanje slikom svijeta, nazivajući je svijetom. Slika, kao i sve slike, podložna je subjektivnim stanjima. To znači da sami bojimo svoje svijetove. Sjedim i mislim o tome. Mogu li ja to stvarno mijenjati svijet? Sliku da. Sebe donekle, a svijet vrlo malo, ali tek promjenom sebe. Svijet i ja jedna smo cjelina. On djeluje na mene ostavljajući tragove. Ja se mijenjam i time me svijet ima drugačijeg i tako se i on mijenja u odnosu na mene. Kroz tu spregu kao da nisam ja ja, već jest jedinstvo. Od kada znam za sebe određivala me volja moja. Ja jesam; ja mogu; ja hoću; činim! Zaigrao sam se time, da ni ne primjetih kako sam zaboravio onaj prvi trud postanka, a bio je. Bio je to period spoznaje sebe; svijesti o sebi. Jesam li se tada odredio sobom, odrekavši se spontanosti kao osnove postojanja; one spontanosti koja slijedi svijet u kojem postadoh? Jesam li možda sve to samo proglasio svojim.? Zaigranoga tako u traženju ispravnih rješenja, a pitanja i ptoblemi su osnova igre moje, zateklo me i pitanje ovo. Sjeti se tko si i odakle si? I sjedim tako, sam, zamišljen, u igri nekoj ozbiljnoj; u igri istine; u igri sebe. Moglo bi se pomisliti kako je gledanje takovo put u bezvoljnost. U mene to nije tako. Ta, zar da put oslobađanja viđenjem bude teret. Nikako! Znam da nisam sam. Znam da, svijete, ti postojiš. Postojiš jedinstvom u kojem i ja jesam. I vi ste tu dragi moji. Divan je ovaj život i ustvari svi smo puno bliži nego što se govori i misli. Možda izgleda da sam nekako po strani mislima svojim. Kao da sam bez ljubavi, uronjen u neke kalkulacije i misli, mnogima stranim. Kao da se ne gubim u vibracijama i čežnji. Ne, nije tako. I u mene ima nemira, želja, čežnje, tuge … Ima, ali vidim to jedinstvo postojanja u kojem smo svi. Vidim da ništa na ovome svijetu ne može biti moje, osim kao odraz pokušaja zamišljenog posjedovanja. Ionako sve je ovdje u jedinstvu. Sretan sam srećom sviju. Tijelo možda želi, ali svijest otvara srce i smiruje ga, jer važna je sreća vaša. Ona je osnova radosti moje. Gledam u nekom ljuljanju svijesti tražeći trenutke sazvučja. Malo sam se zaigrao mislima posjedovanja i zaboravio neke važne odnose na kojima istina počiva. Prijatelji moji dragi srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen … :) |
Misao moja i ja
- 11:40 -
Komentari (54) -
Isprintaj -
#
I čudna neka stanja u mislima. Zagledao sam se u ishodište njihovo. Kreni misao nova, što se čeka. Tišina. Kao da neće. Ne mislim ništa samo čekam. Vidjeti nastojim kako će nastati i krenuti. Sve mi se čini kao da ću u dibok san. Ništa. Osjećam kao da poput iskrica ponešto ispod kontrole prođe. Promatram sebe u miru i tišini. Obuzet sobom tako umalo ne primjetih kako to stanje moje jest misao neka. Uvukla mi se pod kožu. Zajedno samnom postanak svoj ostvarila. Znači tako. Ti si mimo mene. Ti si svoja. Ti vladaš samnom. U stanju si i predstavljati se menom. I tako u sebi kao da dvoje imam. Misao i ja. I misao sada osvrne se na mene, jer kako sam i ja o njoj malo prije. Tko li si ti da misliš da sam ja misao tvoja? Zar misao nije svoja? I opet ja kao netko tko samo prati zbivanje gledam miso i sebe. Kao da nastojim pokoriti misao. U stanju tome kao da nas je troje; ja, misao moja i taj što sve to gleda. Nisam li možda taj treći ja, a ono samo misao o meni. Stop, stani! Kuda to ide. Pa umnožiti ću se. Ha, ha, ha, misao moja. A jesi neka. Ti kao da se samnom igraš. Kao da me određuješ sobom. Kao da si ti ja. Što bi od mene bilo, da tebe nije? Da, stvarno, što? Eto ti na; kreni sada. Ovo je za tebe, misli moja. Zamisli si kao da te nema, a ja sam tu. Tko bi onda bio ja, onakav bez tebe. Na taj češ način zamisliti tko si ti, misli moja. Neka krenu neuroni u sustave toga cilja. I nije više pitanje tko sam ja, nbego tko si ti? Pazi, važno je tko si, a ne što si? Imaš životni atribut. Odmaknem se i pustim je. Ona kao da je u čudu. E, Mladene, jesi me prešo. Kako ću ja bez tebe? Kome ću sve to predstaviti ako tebe nema? Pa, dobro, tu sam, ali kao da me nema. Može li? Probaj. Osjećam kao da se pomalo plaši. Kao da bez mene nebi mogla. Možda stvarno nije dobar pristup ovaj. Nije prirodno. Čini mi se da bi trebali zajedno. Nas dvoje koji neznamo tko smo. Misao moja i ja. Znam da si, kažu, nastala u meni kao rezultat misaone radnje. Pa i ja sam nastao kao rezultat životnih radnji. Slični smo samo tehnološki gledano drugačijeg nastanka. I tako se često predstavljamo jedno drugim. Ja znam kazati da sam ja misao moja i mnogi misle da sam ono što oni misle. Ja sam, međutim, ja. Tako ja mislim. Mislim. Misao moja. E, malena, opet si ovdje. Ne možemo nas dvoje jedno bez drugoga. Promatram ljude. Većina nije svijesna svojih misli. Kao da su samo oni. Misao im je pokorena, a u tom stanju ona je našla sboj status predstavom njihovom. Jedno o drugom ne misle i kao da su jedan. I čitav svijet njima je tako samo to što misle. Takovi ne mogu vidjeti što je , a što nije misao, a što stvarnost. Uvijek su u pravu, sve dok ih realnost ne upozori. Tada samo kažu da su se prešli. Meni to čak ni prozaično nije. Takav čovjek živi u mraku. Ne vidi ono što stvarno je. Ne vidim ni ja, ali se po tom pitanju trudim. Oni ostvaruju, a ja se radujem životu uz poštivanje njegovih vrijednosti. Oni kažu da sam ja i takovi nerealni i luzeri. A ja želim da oni progledaju, mada znam da njima do toga nije. Zauzeti su uništavanjem vrijednosti života za trenutne užitke. Obično mislim kako oni ne misle. Ustvari misle, ali nešto sasma drugo. Rade li oni krivo? Njihovom odnosu u njima slijedi raspad, jer nisu spoznali sebe. Misao moja i ja ispratiti ćemo se do kraja i nećemo biti sami i izgubljeni. Prijatelji dragi, evo je ovo bila mala šetnja onim skoro bezmaterijalnim dijelom života, što kao livada života hrani njegove vrijednosti. Sav svijet i život postoji na tome. I nije da je to ništa. To je ustvari sve; sve ono što je bitno. Kada otvorite lonac vidite površinu kako bućka. Ono bitno je u loncu, oku nedostupno. Srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |