I čudna neka stanja u mislima. Zagledao sam se u ishodište njihovo.
Kreni misao nova, što se čeka. Tišina. Kao da neće. Ne mislim ništa samo čekam. Vidjeti nastojim kako će nastati i krenuti. Sve mi se čini kao da ću u dibok san. Ništa.
Osjećam kao da poput iskrica ponešto ispod kontrole prođe.
Promatram sebe u miru i tišini. Obuzet sobom tako umalo ne primjetih kako to stanje moje jest misao neka. Uvukla mi se pod kožu. Zajedno samnom postanak svoj ostvarila.
Znači tako. Ti si mimo mene. Ti si svoja. Ti vladaš samnom. U stanju si i predstavljati se menom.
I tako u sebi kao da dvoje imam. Misao i ja.
I misao sada osvrne se na mene, jer kako sam i ja o njoj malo prije. Tko li si ti da misliš da sam ja misao tvoja? Zar misao nije svoja?
I opet ja kao netko tko samo prati zbivanje gledam miso i sebe. Kao da nastojim pokoriti misao. U stanju tome kao da nas je troje; ja, misao moja i taj što sve to gleda. Nisam li možda taj treći ja, a ono samo misao o meni.
Stop, stani! Kuda to ide. Pa umnožiti ću se. Ha, ha, ha, misao moja. A jesi neka. Ti kao da se samnom igraš. Kao da me određuješ sobom. Kao da si ti ja. Što bi od mene bilo, da tebe nije? Da, stvarno, što? Eto ti na; kreni sada. Ovo je za tebe, misli moja. Zamisli si kao da te nema, a ja sam tu. Tko bi onda bio ja, onakav bez tebe. Na taj češ način zamisliti tko si ti, misli moja. Neka krenu neuroni u sustave toga cilja.
I nije više pitanje tko sam ja, nbego tko si ti? Pazi, važno je tko si, a ne što si? Imaš životni atribut.
Odmaknem se i pustim je. Ona kao da je u čudu. E, Mladene, jesi me prešo. Kako ću ja bez tebe? Kome ću sve to predstaviti ako tebe nema?
Pa, dobro, tu sam, ali kao da me nema. Može li? Probaj. Osjećam kao da se pomalo plaši. Kao da bez mene nebi mogla.
Možda stvarno nije dobar pristup ovaj. Nije prirodno. Čini mi se da bi trebali zajedno. Nas dvoje koji neznamo tko smo. Misao moja i ja.
Znam da si, kažu, nastala u meni kao rezultat misaone radnje. Pa i ja sam nastao kao rezultat životnih radnji. Slični smo samo tehnološki gledano drugačijeg nastanka.
I tako se često predstavljamo jedno drugim. Ja znam kazati da sam ja misao moja i mnogi misle da sam ono što oni misle. Ja sam, međutim, ja. Tako ja mislim. Mislim. Misao moja. E, malena, opet si ovdje. Ne možemo nas dvoje jedno bez drugoga.
Promatram ljude. Većina nije svijesna svojih misli. Kao da su samo oni. Misao im je pokorena, a u tom stanju ona je našla sboj status predstavom njihovom. Jedno o drugom ne misle i kao da su jedan. I čitav svijet njima je tako samo to što misle. Takovi ne mogu vidjeti što je , a što nije misao, a što stvarnost. Uvijek su u pravu, sve dok ih realnost ne upozori. Tada samo kažu da su se prešli. Meni to čak ni prozaično nije. Takav čovjek živi u mraku. Ne vidi ono što stvarno je. Ne vidim ni ja, ali se po tom pitanju trudim. Oni ostvaruju, a ja se radujem životu uz poštivanje njegovih vrijednosti. Oni kažu da sam ja i takovi nerealni i luzeri.
A ja želim da oni progledaju, mada znam da njima do toga nije. Zauzeti su uništavanjem vrijednosti života za trenutne užitke. Obično mislim kako oni ne misle. Ustvari misle, ali nešto sasma drugo.
Rade li oni krivo? Njihovom odnosu u njima slijedi raspad, jer nisu spoznali sebe.
Misao moja i ja ispratiti ćemo se do kraja i nećemo biti sami i izgubljeni.
Prijatelji dragi, evo je ovo bila mala šetnja onim skoro bezmaterijalnim dijelom života, što kao livada života hrani njegove vrijednosti. Sav svijet i život postoji na tome. I nije da je to ništa. To je ustvari sve; sve ono što je bitno. Kada otvorite lonac vidite površinu kako bućka. Ono bitno je u loncu, oku nedostupno.
Srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 05.11.2008. u 11:40 sati.