Stalno nešto razmišljam. Vrte se neke misli i slažu gradeći misli nove.
Kada pomilim, da ne ću više razmišljati, razmišljam. I kada kažem, il pomisilm, da više ne mislim, mislim.
Je li to karakteristika čovjeka? Ima li bića koja ne misle, ili je to moja osobna deformacija?
Gledam životinje, pa biljke. Pokušavam doprijeti u njihov svijet. Gledam što i kako rade i zamišljam da sam to ja. Kako bi mi bilo? Da, ali ne da budem biljka, a da sam čovjek, nego da sam samo biljka.
Mislim i nastojim i odjednom mi sine. Pa to već je. Ona je tu predamnom. Travka na vjetru. I još nešto; čovjek. Čovjek i travka na vjetru. Travka i čovjek ... na vjetru.
Svijedoćim travku viđenu; svijedoćim sebe što travku vidi. A travka? Da, travka? Ja svijedoćim travku viđenu, a travka ona stvarna? Gledam je tako zblenut, kao u čudu? Kolike sam ih nesvijesno pogazio i ne vidjevši ih. Nisam ni znao što su.
'Tko si ti, travko malena?', pitam bićem svojim cijelim. A travka u svijetu travki na vjetru podrhtava. Dio je planete ove u vrijeme ovo, baš kao i ja.
Travka i ja, na vjetru zraka što struji. Tu i sada.
Naravno, prisjet je to, jer pisanja ovoga bilo ne bi da stvarnost jest takova. Sada jest; kompjuter i ja; ja u mislima na travku na vjetru. Da, ja koji opet mislim.
Prijatelji dragi uz ovaj pokušaj bivanja srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 27.11.2008. u 10:35 sati.