Sjedim. U meni neki mir. Svijet oko mene utiskuje tragove u mojim mislima. Pogledom i osjetima ispraćam promjene u okolini mojoj.
Svaki moj sud o svijetu, odnos prema njemu, je slikama u meni, što ih misao marljivo slaže i razlaže. Sav doživljaj je u meni. Sav svijet vanjski posredno mi je dat.
Mogao bi krenuti putem do stvarnosti. Napustitri sebe i posrednost ovu? Odreći se nećeg u što stvorena je sumnja. Sumnja u istinitost po mislima, da je ova slika svijeta u meni svijet, ne bi trebala biti vodilja. Put sumnjom nikuda ne vodi, do li negiranju, a ono je osnova nestajanja. Ako sumnja bude, krenuti je viđenju novom. Vidjeti što se to zbiva i koja se kvaliteta nova nudi. Uvijek nešto ima.
Pa, ima da je to slika nečega, što svijetom nazivamo.
Smješten u predvorju sebe ispraćam slike svijeta. Utiskuje se nešto na načine razne. Tu je utisak svijetlom, utisak zvukom, utisak dodirom, utisak nekim finim vibracijama, utisak elektomagnetskim poljima i tko zna kakovi utisci još. Imenovalo se svako od toga i naučilo se imenovano. Prihvatilo se i proglasilo svijetom.
Daleko bi otišao da razlažem u namjeri spoznaje je li ili nije. Mnogo je pitanja potrebno riješiti, da bi tek krenuo putem tim.
Bitno mi je, da vidim baratanje slikom svijeta, nazivajući je svijetom. Slika, kao i sve slike, podložna je subjektivnim stanjima. To znači da sami bojimo svoje svijetove.
Sjedim i mislim o tome. Mogu li ja to stvarno mijenjati svijet?
Sliku da. Sebe donekle, a svijet vrlo malo, ali tek promjenom sebe.
Svijet i ja jedna smo cjelina. On djeluje na mene ostavljajući tragove. Ja se mijenjam i time me svijet ima drugačijeg i tako se i on mijenja u odnosu na mene. Kroz tu spregu kao da nisam ja ja, već jest jedinstvo.
Od kada znam za sebe određivala me volja moja. Ja jesam; ja mogu; ja hoću; činim! Zaigrao sam se time, da ni ne primjetih kako sam zaboravio onaj prvi trud postanka, a bio je. Bio je to period spoznaje sebe; svijesti o sebi. Jesam li se tada odredio sobom, odrekavši se spontanosti kao osnove postojanja; one spontanosti koja slijedi svijet u kojem postadoh? Jesam li možda sve to samo proglasio svojim.?
Zaigranoga tako u traženju ispravnih rješenja, a pitanja i ptoblemi su osnova igre moje, zateklo me i pitanje ovo.
Sjeti se tko si i odakle si?
I sjedim tako, sam, zamišljen, u igri nekoj ozbiljnoj; u igri istine; u igri sebe.
Moglo bi se pomisliti kako je gledanje takovo put u bezvoljnost. U mene to nije tako. Ta, zar da put oslobađanja viđenjem bude teret. Nikako! Znam da nisam sam. Znam da, svijete, ti postojiš. Postojiš jedinstvom u kojem i ja jesam. I vi ste tu dragi moji. Divan je ovaj život i ustvari svi smo puno bliži nego što se govori i misli. Možda izgleda da sam nekako po strani mislima svojim. Kao da sam bez ljubavi, uronjen u neke kalkulacije i misli, mnogima stranim. Kao da se ne gubim u vibracijama i čežnji. Ne, nije tako. I u mene ima nemira, želja, čežnje, tuge … Ima, ali vidim to jedinstvo postojanja u kojem smo svi. Vidim da ništa na ovome svijetu ne može biti moje, osim kao odraz pokušaja zamišljenog posjedovanja. Ionako sve je ovdje u jedinstvu. Sretan sam srećom sviju. Tijelo možda želi, ali svijest otvara srce i smiruje ga, jer važna je sreća vaša. Ona je osnova radosti moje.
Gledam u nekom ljuljanju svijesti tražeći trenutke sazvučja. Malo sam se zaigrao mislima posjedovanja i zaboravio neke važne odnose na kojima istina počiva.
Prijatelji moji dragi srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen … :)
Post je objavljen 10.11.2008. u 10:40 sati.