U pradavna vremena neka, koja tek kao misao biti mogu, bilo je biti. Tada kao i sada, sada.
I sada, u trenu svakom, kada proslijeđujem postojanje, što stvarnošću ga zovem, a slikama i tragovima ga pratim, jest prošlo već. Sve što percipiram prošlo je. Možda tek percepcija je što je, mada i to, kao ono što bi pomislio da je, nije, po istom načinu, do prošlost.
Kako puninom živjeti? Kako stvarno istinom biti? Sada!
Da tresnem i živ ostanem i kažem: 'Pa neću onda misliti.' Pomisliti mogu, ali sprovedi to, Mladane, a da budeš to što jesi. Ne ono što se misli, vidi ili čuje, jer to je sve ono što ostane nakom što se bilo. Ustvari nije to nebitno, jer po tragovima se često dobrota sudi. No, to nije to što jest, nego ono što ostalo je nakon što se bilo. Kako biti da bi bilo i to što ostalo je, a da bude dobro?
Stalno pratimo posljedice, a ne percipiramo uzroke. Možda je tu neka kvaka?
Možda i je, ali uobičajeno i to se gleda po posljedicama. Pokušava se skontati koji su uzroci, pa se po posljedicama prepoznaju stanja trajnijih uzroka ili slijedovi koji najavljuju nove slične uzroke. Ulazi se u neki slijed učenja razloga i njihovih prepoznavanja i sve to se čini načinom čovjeka, slijedom tragova, što jest karakteristika prošloga.
Sada već lijepo nazire se problem. Jesam, ali ne mogu dokućiti ni sama sebe. Očito treba otpustiti nešto, čime sam stalno u istom điru. Otpustiti? Što? Valjda to što radim. Onda da se smirim u jasnoči problema.
Znam da misao se stvara. Ma neka se stvara, ali znam da je to misao. Stvarnost je da je to misao, ali ono što ona prezentira nije. Osjećaji također slijede. Želje očitavaju namjere stvorenih uvjeta. I to ima veliki prizvuk misli i osjećaja. Ok, uvjeti jesu, misao je, osjećaji jesu. Mogla bi se dogoditi sinteza. Tada bi se održao životni đir. Ja? Pa, čimbenik đira sam. I bude tada sve kao rijeka što teče. Ispunjenje i zadovoljstvo tek rijekom može biti. Ako si kap u rijeci, onda je ok. Jesi li? Ako jesi nemoj željeti oblakom biti, jer uspijeti to nečeš. Možda i hočeš, ali tek u roli oblaka, ali život kada po strunama zaigra neće više, često, željenom melodijom odzvanjati.
I sve to se kreće van volje i želja čovjeka, mada se pokatkad i poklopi.
Jednom, kada sve to vidiš kao slijed neumitni, pitanje se rodi: 'Tko li sam i što mogu?'
Sve dok se slijedi, sviješću se ne stvara. Bude se stvaran, ali sobom tek zamišljeno.
Da bi bio, prihvatiti Istinu treba. Ona će sigurno biti. To znači da volja tvoja Njome biti treba. Znači li to da ti ipak ne možeš stvarati ni biti? Upravo u viđenju odnosa prema Istini jest istina tvoja čovječe.
Kada bi se razmišljanjem dalje išlo, trebalo bi se razčlaniti što je ustvari Istina. Tada bi se opet išlo po tragovima. Prihvatio sam i nastojim biti. Uči ću u ono stanje prije misli, prije osjećaja, a ipak s mislima i osjećajima. Istino Tobom jesam čovjekom što misli i osjeća.
Prijatelji moji dragi, opet sam malo prošetao. Htio sam vam malo skrenuti pozornost na ono što stvarno jesmo i ono što i kako činimo. U tome su mnoge naše zablude, kojih mnogi svijesni nisu. Često tako sami sebi stvaramo neželjene situacije. Mnogi naprosto, kraj zdravih očiju, ne vide.
Svako vam dobro želim. Voli vas vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 21.11.2008. u 11:43 sati.