Svanulo je još jedno jutro tjelesnog buđenja. Ustajanje. Redovne jutarnje radnje. Odlazak na posao. Svijet kao da se budi.
No, nije sve baš tako. Nešto je aktivno bilo vrijeme cijelo, već i prije svitanja. Često se zateknem noću u mislima. Kao da mi je lakše mislima u tišini noći. Neometano se razlažu i slažu. Tada su one skoro same. Tijelo jest kao analitička podloga; kao tlo na kojem rastu; kao tegla na prozoru svijeta.
Koliko je toga sjelo bez pamćenja moga?! Ta zar svijet i sve refleksije u meni trebaju verifikaciju moju? Zar svijesno trebam arhivom biti?
Prolaziš svijete kao što si uvijek i prolazio. Bio si što jesi, sada samnom u sebi, što tek dijelić tvoj jesam, sitan do diferencijala, realne vrijednosti koja teži nuli. Da, ali jesam, smjernošću iz trena u tren. Tako sam tobom, svijete.
I nestajem tako u sebi. Oči rade, dišem, srce umjereno ritmički otkucava, misli se roje. A ja?
Hm, da, ja… Kao da shvaćam, da jedino, jesam jedno sitno ‘ništa’, što radosno promatra svijet smirenošću. Čemu da tijelo upotrebljavam u namjeri dokazivanja sebe. Zar se time ne bi samo zavaravao?
Promatram ljude. Kao da žele dokazivati sebe. Kao da svi drugi sumnjaju u njih. Kao da i sami sumnjaju u sebe. Zar nije dovoljno biti takav kakav jesam?
Da, a ako ću se mijenjati, biti ću promjenjen i nema potrebe uveličavati i dokazivati.
Sjećam se kako sam u nekoliko faza eliminirao hrpe svojih radova, koje sam negdje ranije cjenio i volio. Shvatio sam jednom da se vrijeme zaustaviti ne može. Ne u životu. Vidio sam da sve što stvaram je promjenom sebe u svijetu; u svijetu resursa; onoga u čemu jest odraz volje moje. A volja moja jest svijetom. Mojom jest što se u svijesti o sebi promjena dešava, a promjena je voljom svijeta.
Desilo mi se da izgovorih misao, da učinih nešto, da shvatih nešto … Koliko li je čimbenika u tome sudjelovalo, a koliko nisu bili plodom svijesti u meni. Stoga rečeno i nije moje, učinjeno i nije moje, shvaćeno i nije moje. … A čije bi bilo? Hvala ti Gospode za sve dobrotom posredstvom mene. Voljom je svijeta, voljom Tebe. Hvala što se to mojim posredstvom desi, osjetom mene u svijesti.
Sve što učinih svijetom je svijetu. Molim tek za dobrotu kojom ću djelovati. Darujem Gospode tebi ovo ‘svoje’ sebe.
Prijatelji moji dragi, još uvijek sam vaš Mladen. Tu sam kao putokaz. Ništa na ovome svijetu nije moje. Vidjeh kako ponetko kaže da lijepo pišem i razmišljam. Gospode hvala Tebi na radosti toj. Sve što je dobro i lijepo u svijesti ovoj zahvalnost Gopsodu. Ako što nije po volji treba poraditi na tome. U mene ili u druge svijesti po volji Gospodnjoj.
Znam da ovo poslijednje jest poput riječi moje. A što drugo i mogu, do molitve i hvale Tebi, pa i djelima. Prava molitva jest dijelo; dijelo ljubavi srcem i dušom, jer tako se bude čovjek.
I opet sam pokušavao doprijeti do vrijednosti stvarnih. I što reči, što činiti kao vrijednost stvarnu. Viđam i čujem molitve razne kao slijed riječi. Pokušavam doprijeti do izvora njihovih. Nalazim često bespomoćna čovjeka ili drugoga stvora. Što najčešće je činiti? Prijatelji moji dragi, promjenom u svijesti vašoj da vidjeti je stvarnost, da vidjeti je povezanost svijeta, jest put. Svi smo jedno biće. Dozvolimo sebi slobodu ljubavi prema svemu, prema Gospodinu ocu našemu, po kojemu jest svijet naš. Ne slušajte riječi ove. Slušajte ono što one nose. Tu često počinje put ljubavi i radosti života. Nestaju strahovi, a bol je dio puta koja se njime razgrađuje. Time ona postepeno prestaje postojati.
Neka vas radost života prati. Voli vas vaš Mladen … :)
Post je objavljen 17.11.2008. u 14:11 sati.