U jednome gradu iz kojega vide se visoke planine; i kojem brdašce u njegovu centru sa starim gradom stoji, rođena je još stoljeća prošlog, žabica jedna mala. Radost joj dječju često suze prekidahu. Zaigrano srce njeno ljubavlju je prikraćeno bilo. Naučila je malena kakva treba biti i što drugi traže, a snovi je njeni vodili kroz život kao želja da bi sretna bila.
A život za želje ne mari. Vrijeme ne časi i prolazi trajno. I žabicu malu zateklo je vrijeme u samoći gdje prebire snove. Što se zbilo i kuda ode sve ono što željela je kao malena. Bilo je i lijepih trenutaka, ali u zanosu obaveza sve nekuda ode. Slutila je u samoći da je možda stvarno sama. Svijest o tome bivala je sve snažnija, iako je voljela i skrbila o dragima svojim. Život ih je, kako to biva, odveo putevima njihovima. Ono dijete u njoj još shvatit ne može. Zar stvarno djetinjstvo sa snom o sreći samo san je bio.
U trenu jednom ko leptir proletje kraj mene. Zamišljen bijah, jer tražio sam i ja razloge svoje. Kuda mi ode nada u ljubav? Tražio sam smisao poljuljanog neba. Točku neku čvršću, radost i veselje srca i duše. Žabica je stala i mene takvog ugledala. Za sebe bijah bez izgleda; tek misao vanvremena. I kada htijedoh mudro zborit, umišljen da tako mogu, u pokretu neke moje krute moralnosti, tiho mi ona prozbori: ' Ne bježi od mene...' Bijaše to strelica neka što srce mi nađe. Zar još netko na svijetu ovom vapije? Zar još netko traži vrijeme izgubljeno? Zar još netko nada se u ljubav? Pogledah je dušom. Shvatih, da bježanje jest privid. Shvatih da njena radost i sreča su upravo ono što tražim, a rekla mi je da ne bježim.
Žabice dušo u tebi je radost moja.
I svemir tako postade veći učinivši mjesto i njihovoj sreči.
Prijateljice i prijatelji dragi pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 21.12.2008. u 11:32 sati.