Često odlazim na šetnje u ona prostranstva što ih samo duša poznaje. Područja su to raznih slika što značaj imaju u životima; slika koje govore bez riječi, a ostavljaju jaki pečat. Te slike i zbivanja, ukazuju na puteve u životu, te na njegov značaj i smisao. Nakon takove šetnje često se osjećam bogatijim uz neku radost u srcu i duši, mada doživljaj zna biti i sjetan. Baš takav poziva čuvjeka na sagledavanje smisla života i njegovu vrijednost.
Krenuo sam lagano kao da i ne postojim. Nekako volim livade. One su pune života svih vrsta. U toj raznolikosti jasno vidim povezanost života i njegovu cjelinu.
Zamjetio sam jedan malo veći kamen. Bilo je u njega i hlada za ptice i kukce. Pod njim je mjesta za staništa raznih bića što žive u zemlji ili površini u hladu.
Promatram kamen. Osjećam vrijeme koje je prohujalo za njegova postojanja. U takovu trajanju i doživljaji su valjda drugačiji. Kamen i život? Neznam, ali si mogu zamisliti kako bi to bilo da sam kamen. A možda i ima života u njemu, al' možda drugačijeg.
U mislima tim prekine me jedna mala ptica sletjevši na kamen. Ovakav, bez svoga postojanja, ali sa osjećajima i pamćenjem, lako doživjeh pticu. Brzih je pokreta, a kamen joj se svidio. Sa njega ima dobar pogled. Smirila se i motri. Malim okicama kao da hvata detalje u brzim promjenama mjesta promatranja.
U jednom trenu malo oko okrene se put kamena i zastade. Kao da desilo se nešto posebno. Osjetila je kamen. Bio je lijep i njoj vrlo praktičan. A pogled, nakratko zastao, kao da je zaustavio vrijeme.
Kamen u svome tisućljetnom miru, kojemu godine prolaze kao dani, a vrijeme ljudsko leti, osjetio je vanvremeni trenutak. U tim trenucima svi smo jedno. Kao da je neka toplina kamen ugrijala. Bio je to trenutak vjećnosti, kakove živi pamte, ali često ne razumiju. U meni se roje osjećaji i slike. Ptica je probudila kamem. U jednom trenu dotakla mu dušu i otvorila srce. Kamen je osjetio vrijeme i kratko su oboje postojali u vremenu istom. Zaigrana ptica mala još se neko vrijeme skakučući igrala oko kamena, jer bilo joj je nekako lijepo. Ta zar to treba razumijeti?
Kamen je srcem ispračao svaki njen pokret i glas, Njemu je sve to, na ovaj način, bilo nešto novo. Mnoge su ptice slijetale i prolijetale, ali ova je prva što je sa toliko radosti njegovim postojanjem odavala pažnju njemu.
Nakon nekog vremena ptica odletje. Odnijele je životne potrebe. Kamen ostade sam. Bilo je tu svijeta, ali onoga u prolazu, kao i obično. Njemu posebna ptičića je odletjela. Ostale mu slike u kamenoj memoriji. Uz neku sjetu osjeti se vlažnost na sjenovitoj strani kamena. Bila je to kamena suza. Nitko ne primjeti do običnu vlažnost, koja mnogim sitnim životinjicama značila je potrebnu malu količinu vlage.
Slijedeći dan je ptičica čim je spazila kamen, slijeta. Ta to je njen kamem. Tamo joj je lijepo. Stajala je bavrh i gledala okolo. Povremeno je pogledavala kamen, a on bi osjetio neki čudan osjećaj. Bilo mu je kao da gubi nadzor nad sobom. Nešto je lupalo u njemu. Činilo mu se da cijeli svijet vidi njegovu zbunjenost. Kakav li sam ja to kamen? No, te misli prekidala bi ptičja igra oko njoj dragog kamena. Voljela ga je pogledati, jer bio joj je drag. On bi tada uzvraćao nečujnom i mirnom radošću, koju je samo malena ptica osjećala.
Prolazili su dani i ovo je prijateljstvo bivalo sve veće. Osjećali su da pripadaju jedno drugome.
Bližila se zima. Kamen je mnoge prezimio. Slutio je nešto. U malenu pticu ulazio je nki nemir. Pogled je bivao sve zabrinutiji.
Ptice selice su mnoge odletjele, a ove domaće spremaju se prezimiti. Nažalost, mnoge ne uspiju.
Nakratko vidjeh i ljudsku neosjećajnost. Znademo li kako je mnogim pticama zimi?
Kamen je zimu prezimio kao i uvijek. Ovu je često mislima prizivao malenu pticu. Da li će je vidjeti kada nastupe topli dani.
Život se budio. Trava porasla, a livada bila sve bučnija sitnim šumovima, brujanjima, lepetanjima. Slijetale bi razne ptice na kamen, ali one njegove nije bilo. Kamen je, nekim čudom, sve češće bio vlažan i nkako ga ta vlaga pomalo trusila.
Prolazile su godine i godine, a kamen je bivao sve manji, a dijeliće njegove je, kao pijesak, raznosio vjetar. A pijesak u fijuku vjetra nosi priču o dragoj ptici i srcu kamenom.
Promatram livadu na kojoj više nema toga kamena, a nestalo je s njim i sjećanje na lijepu zaigranu malu pticu. Nove životne radosti i tuge su ovdje. Neke druge ptice i životinjice pohađaju sada školu života. Odnekud su ovdje i neki drugi kamenčići. Čekaju, i neznajući, sreću otkrivenja srca svoga.
Naša ptica malena i kamen prošli su školu ovu. Sada su zajedno u vanvremenu.
Dragi prijatelji, bliže se Božićni blagdani. Svim katolicima tim povodom, a svim ostalima u slavu dana Gospodnjega, a svi dani su takovi, želim poručiti ovo: 'Sjetimo se tko smo ustvari.'
Sve vas voli i pozdravlja vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 16.12.2008. u 22:52 sati.