| < | kolovoz, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Dva zaigrana mačića ...
- 09:37 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
...provode bezbrižno dane. Tri je mjeseca kako su ugledali svijet. Već prvih dana ostali su bez mame. Nije mi poznato kako se to zbilo. Zaigrana mačja dječica nekako provode dane. Kao da im je igra najvažnija. Nađe se ponešto i od hrane. Stanari zgrade, kod koje borave, u Velikoj Gorici, donose im hranu u zdjelicama, ali im to često zalogaje stariji namjernici. Samo ih iz prikrajka pogledom isprate. Drže se ta malena dvojica zgrade koju za sada jedino i poznaju. Nekako su različitih karaktera. Jedan je malena maza. Svima prilazi i umiljava se rado. Brat mu je naprotiv vrlo suzdržan i sve iz prikrajka odmjerava. Zajedno su čvrsta cjelina, koliko se to za mačiće reči može. Štite jedan drugoga. Djeca iz okolice često borave s njima. Često su u njihovim rukama, ali uskoro će i škola i djeca više neće tako često biti s njima. No, vrijeme neumitno prolazi. Ljeto će uskoro zamjeniti jesenske kiše, a i sada su povremene ljetne oluje. Preživljava ova dječica nekako. S jeseni če bivati sve hladnije, a oni nemaju dom. Bilo je pokušaja da se ih udomi, ali svatko ima svojih problema i malo vremena. Navikle su mačke na topli dom i služenju zajedništvu u njemu. I naša dva mala dečkića još pojma nemaju što dolazi; ne poznaju studen. I sada ja u ime njihovo pitam. Prijatelji dragi treba li tko od vas, ili znate koga, kojemu bi maca u domu pristajala, a nema je. Može i dvije odjednom. Dečki su. Jeste li čuli za blagotvornost njihove prisutnosti? One, kao i peseki, pomažu zdravlju čovjeka. Ako netko vidi mogućnost za njihovo udomljenje neka se javi na e-mail u ovom blogu ( mladen.smud@gmail.com ) a ja ću potom zainteresiranima dati daljnje upute mailom. Nažalost nemam njihovu slikicu. Potruditi ću se uraditi je i staviti ovdje. Radi se o malim tigricama. Koliko znam to je najčešća vrsta u nas. Pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :) ------------------------------------------------------------------- Dodatak utorak 04. 09. 2007. Jedan od dvojice mališana je udomljen. Doznajem da je s pino nježnosti prihvatio nove udomitelje. Kao da ih je oduvijek i očekivao. Bio je to onaj koji je bio slobodniji u prilazu djeci. Ostao je onaj rezerviraniji i nesigurniji. Trenutno je nekako zbunjen. Nestao mu brat s kojim se stalno igrao. . Sada kao da i on sakuplja kuražu za prilaz ljudima. Nema više s kime biti. I naišao mu danas jedan amli zaigrani psić. I on željan igre naletio je lajući, a naš maleni macan bris. Odjurio je nemamo pojma kuda. Čeka se njegov povratak, jer ovdje mu je mjesto hranjenja. NIje igra sve što se uaigranom čini, već ono što i drugi u tome igrom prihvate. Maleni psić to još nezna, a čuo sam da inače druguje s macama, ali naš maleni tonije shvatio. Traži se udomitelj za preostalog malog tigrastog mačića. I on bi radou topli dom pogotovo u ovo hladno kišno vrijeme ... :) |
U dubini pomalo zaboravljeno
- 07:29 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
Kao zaigranim sjenkama oko točke života kojom čitav svemir smisao nalazi, prolazi život. Iznijelo me i nosi me nešto; nešto nevidljivo, kao ruka neka.Prolazio sam krajolicima oku ugodnima, povjettarcima koži osjetljivima, vibracijama što kao zvukovi utiske ostavljahu. Bilo je i nešto što ni opisati ne mogu; nešto duboko u osnovi posojanja. Još kao vrlo maleni, nošen ustreperelom iskricom, nastojao sam dokučiti okruženje splašen promjenama postanka. Polako se smirivale prve bure života. Upoznao sam mnoge stvari i pojave okruženja tumačenjima na način svoj. Bilo je to moje viđenje svijeta. Našao sam u sebi sposobnost odnosa prema svijetu. Razvio sam način gledanja. Razvijala se i misao kao sredstvo tumačenja svijeta, a rime i pokušavanja predviđanja. Mogao sam tako, predodžbama tima, poistovjetiti život. I pored snage utisaka nisam zanemario ono duboko, što nije očima dato; ono duboko, gdje osnova života počiva; ono duboko, što smisao upotpunjuje. Svijet mi je u okvirima osjetila uvijek imao nejsnoća i postojala su mi pitanja, što sam si ih sam postavljao, na koja odgovora nije bilo. Nisam odbacio smisao svega što mi se životom dogodilo. Trudeći se tako, shvatio sam ograničenosti uobičajenih osjetila i misli, ali i to da njima ipak put mogu ostvarivati k ciljevima van njihovog dometa. Na taj način kao da sam kretao putem spoznaje. Načinom života, shvatih, nije moguće dokučiti cjelovitost, jer u svakom trenutku tek dio se uvažava; tek dio se upotrebljava; tek dijelom se djeluje. Ta konačno dio i dijelo sličnih su korijena riječi. Nekoć su neki ljudi trudom razumjevanja riječi stvarali. Kao što i ja činim, mnogi činjahu prije mene. Tražili su isto. Da, cjelovitost je van razumijevanja života. Mogu tek kao neku misao to izreči, ali kako obuhvatiti i potvrditi valjanost postojanja i živjeti time i tomu. Okretao bi se onome u dubini. Kako vidjeti to kada oči gledaju prema van i naučile me da sve je tamo negdje? Nisam li upao u zamku gledanja? Možda, ali i gledanje jest pojava u životu mome. Da, pojava, ali ne i sve. Pokušavao sam si predstaviti nekako sve to. Kao sam želio to vidjeti. Ta, svijet viđenja me zanosio namjerom tom. Kao da se sve vidjeti mora. Ono u dubini i ne mogu uobičajeno vidjeti. Ne mogu to vidjeti, a ishodište mi je svega baš tamo. Je li? Razvijao sam postepeno i taj odnos. Postoji i ono što ne vidim, a i ono što ni pomisliti ne mogu, a i ono za što nemam nikakovih načina razumjeti; razmjeti sada, ali životom promjene su životno moguće. Život je vremenom, a vremenom su promjene, a one su otklon od cjelovitosti, mada su čimbenik njen. Upravo taj proces promjene dopunjuje cjelovitost, mada predstavlja promjenu unutar osobnosti. Kao da na neki način to vidim. Kao slike koje to nisu. Mogao bi zamišljati, ali i ne mora se. Priznajem postojanje toga i ne razvijam otpor tome. Moje moći su ograničene životom. I još se trudim riječima, slikama, mislima. A kako da prenesem vrijednost postojanja istine. Zar varljibim riječima i mislima, koje to jesu ograničenosšću svojom. Priznanjem te ograničenosti vrijednost će im porasti u smislu truda da osvijetli put istini. Trudim se. I zastanem na tren. Sažimam riječ i misao u onu točku u dubini. Osjećajem poniznosti otpuštam sve namjere sebe i predajem život svoj u ruke nevidljive; u ruke istinite, onome što oduvijek i svakome od nas nosi živote naše. Duša mi puni grudi. Osjećam radost priznanja onoga koga sam zapostavljao životom. Ta radost mi je darovana zajedništvom sa svim onim što život mi je podarilo. I još sam ono isto tek rođeno dijete; pokušaj opstanka ljubavi. Tebe nalazim vijesniče radosti. Hvalim razloge, jer životom sam. Nebrojeno iskrica tvojih svijet čine. One su kazivatelj plamena ljubavi tvoje. Tebe što u sjeni s ljubavlju vodiš svijet životima vremenom. Jest i u meni jesi. Otkrivam te i shvaćam da svo moje postojanje jest Tobom. Prijatelji moji dragi, u svima nama osnova je ista. Iskrice smo iste vatre. Mnogo je načina viđenja toga. Mnogo je puteva spoznaje. A spoznaja, čemu jest? Nenajući istinu često zalutamo. Neznajući pravi put dolazimo do neželjenih krajeva njegovih. Mnoge boli života nalaze razloge na pogreškama. Ljudi smo i takovi imamo moć pogrešaka. Ne možemo mislima i riječima obuhvatiti cjelovitost, a tada zanemarivanjem nekih čimbenika i pogriješti. Često nam namjere posjeduju pretpostavku pogrešnoga puta. Svijet kao da ulazi u čorsokak. Išlo se mislima, računanjima, namjerama materijalnih probitaka. Zaboravilo se ono najosnovnije. Ono tiho u dubini što živote naše čini. Pogledajmo štio je to po čemu postojimo. Samo malo promjeniti treba za svijet radosti. Radost je veća, ako i drgi oko nas je dijele. I još uvijek zaigran oko točle života ponizno se kljanjam Tebi. Sve vas pozdravlja i voli Vaš Mladen i znam da u ljubavi je Njegova istna ... :) |
.....
- 13:13 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
U kolijevci postojanjagdje boje se rađaju.. pitanje; pitanje samo jedno; pitanje bez riječi; pitanje bez misli; ...... |
Sve je relativno ...
- 14:20 -
Komentari (31) -
Isprintaj -
#
... što vi o tome mislite? Hm... i pojede lav antilopu ... Prirodno. Vidite li ljepotu u tome? Hm ... pa sve je relativno ... i pojeo je laj antilopu. ...Meni baš ni sve tu jasno, al lavu je sve bilo jasno. A antilopi? Vama?Lijep pozdrav svima vama i voli vas vaš Mladen koji ovo baš ne razme, al zna kak je kad se prazni želudac stisne. Se pita: 'Zašto su lavovi takvi? Zašto su, bar, takovi postali?' ... :) |
Svijetovi svijeta ... ?
- 16:49 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
I htijelo bi neko slovo, A htijela bi i riječ neka. Što sada ovo? Neka malo čeka. A ja kao da sudim O riječi što čeka I kao da joj nudim Druga vremena neka. Ja vladar sam riječi Što žele u svijet često I niko me ne prijeći Da dadem im mjesto. Svijet to moj je Od riječi i misli U kojemu stoje Ko stvarni artisri. Što to ja činim Predstavljajuć ovo Misleć da stvarnim Svijet čini slovo? Stvarne su riječi A riječ stvarnost nije Jer mora se prijeći Na dijela što prije ... Poigrao se riječima I sve vas pozdravlja Mladen što u mislima O radosti vas ostavlja ... :) |
... i još neznam odgovor ...
- 13:30 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Još kao maleni sam osjećao neke porive prema sakrivenim stvarima. Sjećam se prvog susreta sa šahovskom pločom, kada sam u gradu vidio, kako je jedan čovjek nosi. Nešto me privlačilo njoj. Osjetio sam neki zov suprotnosti crnih i bijelih polja. Tu sigurno nešto ima. Tu se sigurno nešto može. Crno i bijelo na jednoj cjelini,Nije prošlo puno vremena i već sam premetao figure po takovoj ploči. Često sam tražio tateka da odigramo koju, ali on nije htio. Njemu su to bila razmišljanja bez razloga i osnove u realnosti. Moj tatek je drugačiji. Ubrzo sam počeo okupljati prijatelje u nadmetanjima igrom šaha. Kada sam porastao došao sam u susret s jednom meni još zanimljivijom igrom. I opet igra suprotnosti crnim i bijelim kamenčićima. Uvijek sam bio sklon nekim odlaženjima u dubine misli. Tražio sam ono nešto sa čime sam izgubio kontakt. Bilo je to ono nešto što jest osnova postojanja. Ostadoh tako zaigran cijeli dosadašnji život. Čak i osnovne potrebe života sam podvrgavao toj potrebi spoznaje. To mi je često donosilo neuspjehe u najnormalnijim životnim potrebama. Sjećam se kako sam često znao hodajući razmišljati o hodanju. Tražio sam smisao i kao da su noge htijele odustati i zamalo da na ravnom padnem. Vidio sam da se stalno mičem u slobodnom padu i podmetanjem nogu da ne padnem na nos. Sjetih se koliko je bilo problema pri prvim koracima. Danas gledam malene kako rade svoje prve koračiće. Razumijem ih i znam da to rade sistemom sigurnosti i želje. Misao tu nema puno što raditi. To vrlo brzo postaje automatizam koji proističe iz drugih ranijih automatozama. Sjećam se svojih prvih osjećaja prema djevojčicama. Nisam razumio što se to zbiva, a i bio sam u tome nekako zaostao i kasnio za vršnjacima. Nisam si dozvoljavao ishitrene, meni nerazumljive, porive. Nisam im dozvolio da vladaju mojim postupcima. Dečki u razredu su izjavljivali koja im je cura, a cure su sramežljivo prihvaćale takova određenja. Ja sam bio u matematici, fizici ... Naravno i u šahu i gou. Bio sam u onom svijetu gdje materija prestaje biti materija, ali osjećaji su radili svoje i dolazila je potreba razumjevanja novih stanja u meni. Uspio sam na svoj način shvatiti da sam drugačiji od većine. U srednjoj sam si školi sam dao nadimak Loši. Možda bi pravilnije bilo Nenormalan. Ti osjećaji su mi nekako stvarali osjećaj žalovanja nad sobom, ali ne u smislu da mi se pomogne. To mi je izgledalo ženski i cmizdravo. Počeo sam u sebi odbacivati i grditi sebe. Često bi sam sebi, u sebi, dodjeljivao epitet 'idiot'. I danas to često činim. Stvorena je takova čvrsta struktura. Moji vršnjaci su odlazili na plesove. Imali su djevojke i one mladiće. Normalno; njima. Ne i meni. Nikako nisam mogao shvatiti kako se može nekoga imati. Kako netko može biti nečiji, a istovremeno sam znao da sam ja napr. mamin i tatin. Valjda zato što je to bilo 'oduvjek'. Često sam tada bio u omladinskom klubu. Kada su bili plesnjaci mene i još par nas nisu ni pitali za ulaznicu. Prolazili smo, ali u drugu prostoriju gdje smo igrali go. Ama, nisam ni znao plesati, a i da se nađem i da me koja djevojka zaprosi za ples, ja bi 'pobjegao' zacrvenjen. Nije bilo šanse. Moji su vršnjaci završavali škole, a ja sam napustio faks. Bilo mi blesavo učiti za neke ispite, da se dokazujem znanjem. Nisam niti htio učiti što se mora. Mene su zanimale samo one meni bitne stvari, a to sam spoznavao uglavnom van institucija obrazovanja. I tako sam ja ostao sa završenom srednjom školom, bez ostvarene obitelji, zagledan u probleme kojima još nisam vidio rješenja. I nekako mi se odjednom desilo; i nekako me ponijelo nešto i bez neke ljubavi. Kratka odluka i stvorena je obitelj. Dječica stigoše. Skrbilo se. Moralo se, a i kako bi i moglo drugačije. Ta malenima sam bio jedini tata. Porasli i oni. Ja cijelo vrijeme pored skrbi za obitelj razmišljam o istom osnovnom pitanju. Nešto sam uspio vidjeti. Shvatio sam da sam u sustavu i da time nemam objektivnost razlučivanja. Da bi vidio objektivno trebao bi biti nitko. I vodi me pitanje to do pitanja: 'Jesam li uopće ja netko?'. Oko mene realni ljudi. Grade i stvaraju. Ja sam uspio nekako stvoriti dom, stan društveni. Nemam poticaje za neka napredovanja u posjedovanju. Ni to ne razumijem. Kako uopće mogu nešto posjedovati. Ja koji možda ni nisam itko. Stojim tako u životu ko blenta. Oko mene svijet prolazi, a ja sam još uvijek na početku. Nikamo nisam otišao. Djeca su porasla, a moja družica jedva to dočekala i napustila me. Nije lako s takovim blentom. Ta ja kao da ništa bolje ni ne želim. Ostadoh s najmlađim sinom, a do sada i on je već postao odrastao. Trudio sam se kroz život biti dio zajedništva. Kao mladić sam odlazio na dobrovoljne radne akcije. Danas mi je to kao minus u očima novih materijalista. Uvijek sam volio djelovanjem pokazati poštivanje zajedništva. Organizirao sam u svome krugu djelovanja klubove goa, pa rad s mladima. Sve je to bilo bez nekog novca. Kada bi se počelo pričati o novcu, ja sam se obično micao. To je za one normalne. I nađoše se tu i neki koji vidješe priliku. Bio sam jamac na više strana i sada sam u nevoljama. Materijalno mi nije bitno bilo, a sada od mene banke to traže zbog nekih koji su se dobro snašli samnom. Tretiraju me kao prekršitelja i čak mi je i presuđeno sudom. Nabili i kamate onima koji nisu plaćali i sada ja to moram platiti. Prodajem stan. Biti će tu i za njih. Sam Bog zna o ćemu se radi. Teško je dati kada nemaš, a kažu da moraš. Ma, biti će života još. Žao mi što neću imati dovoljno za svoju djecu. Nadam se da će me razumjeti. Možda i neće. Imaju čudnoga tatu. Jesam li pogriješio? Tko to zna? Ja još neznam odgovor na osnovno pitanje, ali sve više vidim što se to događa. Životni kriteriji su mi podosta drugačiji od uobičajenih. Zdravlje je nekako u skladu s godinama. Troši se tijelo. Cukor mi je pod kontrolom inzulinom. Vid slabi i već je kritičan. Sutra ću opet na laser. Vidim kako sve pomalo postaje drugačije. Sve češće čujem ono: 'Deda nemojte vi, bumo to mi.' Sve češće zaboravljam stvari. Ne prepoznajem ljude na cesti. Sve mi nekako mutno. I na kompu radim s povečalom. Ne, ne plaćem to ja. Htio bi samo reči kako je to s godinama. Tijelo, tijelo... A ja još neznam odgovor na ono isto pitanje, ali kao da nešto već vidim. I nekako ne mogu kazati: 'Evo vam sve. Meni treba samo mjesto za spavanje i povremeno ponešto za pojesti kada mi je vrijeme nakon inzulina. Nemojte od mene očekivati borbu za materijalna dobra'. Ta nikada to ustvari nisam ni radio. Tražio sam dok su djeca mi bila mala. I zašto to pišem? Ovaj blog mi je za dušu. Ona bi nešto htijela reči; ona bi ukazala na nešto; ona bi pokazala vrijednosti života. Nažalost mnogi ih vide kada kraj dođe. Često sam zamišljao kraj. Sve što počinje i kraj ima. Ima li život početak? To je važno pitanje. Nemojte, ako se to pitate, na brzinu odgovoriti. Ima tu i pitanja na kojima se ovo pitanje gradi. I zašto pišem? Znam da ima takovih kao što sam i ja. Neka ne gube nadu i vjeru. Postoji razlog takovom postojanju. Zamislite da mrvica kruha u hljebu kruha zažali što je takova. Ta zar bi bez nje, takove, taj kruh mogao biti. Možda izgleda kao da brkam vremena. Ne, već tražim razloge. Veliki ih je broj, čak toliki da od brojnosti ih razlog se ne vidi.To je kao da od muhe slona ne vidite. Nije baš običaj tako, ali ja to činim. U svijetu Giospodnjem istina jest. Osjetio sam i stavio ovdje. Prijatelji moji treće životne dobi, ima još života. Ne sudimo mi o njemu. On nam je dar Gospodnji i dozvolimo mu da nas obraduje i kada nam tijelo već slabi. Sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) P.S. I ne pišem to zato da bi me što veći broj čitao i komentirao. Osjetio sam i stavio. Gospode, u Tvome svijetu jest i ovo |