| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Tragaći
- 13:45 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
I kao što od nekud vjetar donese lišće , tragove životnih radosti, nadođu osjećaji neki. Odnekuda. Zatitra duša. Razum promjeni razloge traži. Uvijek on tako. No, ne nekom voljom mojom, već tako on to čini. Time je to što jest. Srce, kao jastuk mek, lagano se osvrne: 'Što je to opet bilo. Listovi, svjedoci prošlih radosti!'. 'Zar opet tugom, srce? Ta sve se mijenja. Ta i ti; ta i ja.', razum će. I srce će, kao da zna, mirno kao uzdahom, popratit vjesnike prolaznosti, a pitalo bi rado. Vjerovati bi htijelo, da radosti i u tome ima. I kao da moli razum za snagu, da otkloni trenutne sumnje: 'Kuda sve to?' A razum, taj vječni tragač, kolekcionar posebnosti, rado bi srcu prikazao mnoge zanimljivosti, što njemu ispunjavaju vrijeme. Zaigra se tako, da ni ne primjeti postojanje postojanja radi. Izgleda kao da svrhu ima. Osjeti srce zaigranost i bude mu nekako drago. Lijepo je imati pored sebe nekoga takova. Vremenom nauči razum, da nije on ovdje sam. I srce to osjeti. I znadu oni već lijepo zajedno djelovati. Kako što novo dođe, zajedno će to razložiti i pokušati razumjeti. Naravno na način kako su životom usvajali. Pokoji puta netko od njih jakih je djelovanja, pa ga se teže slijedi. Ima trenutaka kada ne ostane drugo, do pričekati, da stanje prođe. To su trenuci razumjevanja. Razumjevanje jest, kao što i riječ kaže, kvaliteta razuma. Srce je vremenom to nekako usvojilo, ali na neki svoj način. Kada razum odjuri u neke neslućene daljine i dubine i zaigra se odnosima suprotnosti, što sve na svijetu tvore, srce će popratiti zadovoljstvom zaigranošću razuma. Ta on nalazi smisao u tome. Zar to nije lijepo? Razum je vremenom shvatio da nije sam, a i da jest nebi djelovati mogao. Kako biti bez oponenta? Mora biti neko drugačiji, da bi se kvalitetno moglo odnosima raditi, a odnosi su osnova iz koje suprotnosti daju kvalitetu kojom razum radi. Razložio je okolinu svoju, naravno, na način svoj. I vidje srce kao jakog suučesnika u djelovanju. Nije ga baš razumio puno, ali osjetio je, da tu nešto ima. Da, osjetio, a to je kvaliteta djelovanja srca. Osjećaj ga je poveo u područje intuicija. Bilo je to veliko područje traganja, a to je pravo područje za razum. I tako složno njih dvoje rade. I jedno i drugo shvatiše da su si potrebni. Zajedno rade na poticajima svijeta u kome zajedno postoje. Srce je počelo sudjelovati u traganjima, a razum sve više osjeća. Nađena je svrha u zajedništvu. Shavtio je razum, da oni zajedno nisu svijet za sebe, da postoji još subjekata u tom zajedništvu. Srce je to čak još i prije to osjetilo ljubavlju. Bilo je raznih znakova i poriva što dolazili su iz vana. Puno toga je iz čvrstog zajedništva. Razum je naišao na saveznike u vanjskom svijetu. Bilo je učitelja koji pokupiše znanja prenosom. I krenuše priče: 'Ovo je ovako, ono je onako.', 'jedan i jedan jesu dva.', 'Materija se satoji od atoma.', 'Bog je storio svijet.', 'Roba ima svoju tržišnu vrijednost.', ... i sve tako. Razum je imao 'pune ruke' posla. Srce je ostavljeno mami i tati i prijateljima. Ovi vanjski učitelji baš nisu imali 'sluha' za učenje srca. Često je ono nevoljko gledalo što ovi razumu čine. Razum je stasao u učena. Postajao je on razum odrasla učena čovjeka. I pored svih autoriteta ipak nije dozvolio da mu srce odbace. Vidio je nepravdu prema njemu. Učili ga znanju, a sam je morao shvatiti što se to ustvari zbiva. Sve češće pitanje je bilo: 'Što je to sve zajedno?', 'Tko sam?'. Nitko takav nauk davao nije ili možda se nije na takove naišlo. Ustvari učitelj toga vjerojatno i nije poput dosadašnjih. Taj učitelj nebi valjda govorio kao o svršenim stvarima. I krenuše srce i razum učitelja tražiti. Tražili su svagdje Vidjeli su svašta. Osjetili i razumjeli na svoj način puno toga. Konačni odgovor nisu našli. I tada se rodi pitanje novo: 'Što ustvari se traži?'. Zar pitanjem nismo nešto već odredili? Stadoše. Pogledaše se uz osmjeh. Tražimo, ha, ha, ha .... Postoji li to što tražimo? Što? E, gdje si smislu životaaaaa? Smisao jest svagdje oko njih. Po njemu se postoji. Ta kada bi bez smisla bilo, svijet bi se rasuo.Sve je povezano. Ta, stalno smo to viđali. Vidjeli su sustave razne. Neki dokazivaše sebe i dugo ustrajali u tome ne priznajuć ništa drugo do suprostavljene cjeline. Trajalo se tako neko vrijeme dok sbga ne oslabi i sustav se raspadao. Trajalo se dok se moglo. Ima neka jača sila, ako se silama mjeri. Naučiše oni već da djeluje se priznanjima u zajedništvu. I tako i sada postupaju. Sustav je to puno veći. Ne nisu oni usamljeni. I ponese vjetrić list dalje i njime podsjet na prolaznost sustava u svijetu. Vrijeme jest čimbenik u takovim odnosima. Život je to. Sustav; rastav. Sve se kreće i mijenja. Sve se ... hm. Tu se nešto skriva. Tražimo okolo, a tu je i u nama. A tko sam. Izgleda kao jedna od nebrojenih referenznih točaka svijeta. I kao da se kreće, a time i odnos prema okruženju. I svi smo kao sitne točkice, kao male zvijezdice, iskre, što svoj životni put imamo. Odraz smo istoga zajedništva koje zrcalimo na načine svoje. Bez svega što postoji ni nas nebi bilo. Kakav nikakav zaključak. Pa, kako može biti da svega nebi bilo. E, razume, kuda si odbrazdio? Stani malo. Prijatelji dragi sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... ista smo cjelina ... :) |
Zagledan u konačnost ...
- 16:48 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
Zagledan u konačnost mišlju dozivam. Što? Što dozvati mogu? Zagledan u konačnost očekujem spoznaju. Čega? Što spoznati mogu? Zagledan bivam vremenom što prolazi. Kako? Od kuda i kamo? I primjetih kako to tako činim. Kao da vidjeh kako nešto nastojim. Razlogom nekim, ja, kao netko, nešto bih želio znati. Koja je to čvrsta točka po kojoj jesam? Pitali se mnogi tako i prije, a i pisanja o tome ima. U znanja pretočenih misli, što uče se riječima. I Reklo bi se, ništa novo to nije. Vječno pitanje. Učio sam i ja ponešto na način kako me naučili da se uči. Gledao sam u slova, slušao riječi. Pa,'to' i znao kazati. Sve je u slijedu uobičajenom bilo kako se to čini. Ima tu znanja kojima se i uraditi svašta može. Mijenjati okruženje u svijetu svome. I mogao bi krenuti i mijenjati. I biti tako zadovoljan sobom. Biti netko što stvara. I sve tako životom. Milionima godina utkano je u nama djelovanje načinima čovjeka. Mijenjalo se tako izgled svijeta i mijenjao se čovjek činjenjem takovih promjena. Djelovanja naša mijenjala su i nas. Kao da su željena djelovanja promjenom čovjeka darivana po nečem u promjene nas samih, da bi se to i činiti moglo ustrojem našim. Kao da nas netko mijenja, da mogli bi uspješnije činiti volju svoju. Postajao je način djelovanja kao dio sustava tijelom i mogućnostima našim. A ja sada stao i pitam se ono iskonsko, tko sam? I pokušavam kroz naslage miliona godina vidjeti onaj početak, ono istinsko. Ima netko tko promjene stvara. Ima netko što pažljivo bilježi put naš i mijenja nas na ostvarenju puta toga. Ima netko tko genima upravlja. Zar su oni tek slučajem takovi? I pitam se i suprot svih miliona godina stvaranja. Da, jer ti, što sve to stvori, ušao si u svo vrijeme života i darove dijeliš. Nije ih trenom želja, već ustrajno i sigurno voljom i djelovanjem. I gledam život taj. Vrsta raznih. Postojale su želje razne u vremenima raznim. Neki iz vode izađoše, a neki ostadoše. Neki uz nju boraviše, a neki u planine odoše. Svi sobom nose osnovni ustroj života. Ima jedno jedinstvo svog života. Jedunstvo što biljeg stvaranja nosi. I stojim tako zapitan. Stojim i nekako kao da vidim. Ta i ja sam takav. Eto i mene ti učini tako. I mene eto, što se pitam tebe. Je li i to u slijedu nastojanja i volje? Što li će geni polučiti na te spoznaje tebe. Ne da znam, već da s poštovanjem tebi uzvratim za sva dijela kojima i ja postadoh. Znam, ti češ mene 'saslušati', jer ti djeluješ u svemu što jest. Ja ne samo da se divim ljepotama što ih ti stvori. Nadasve se Tebi divim. Tebi osnovo postojanja. Vidjeh jedinstvo svijeta. Vidjeh dobrotu stvaranja po Tebi. Vidjeh želje u čovjeka. Vidjeh balans postojanja. Gledam sobom sve to, koliko mi je ustrojem mene dato. Znam da to je voljom onoga što sav život takovim čini, jer ne mogu ja biti van sustava koji me čini. Promatram i pitam se. 'Jeli mi darovana moć, da Tebi se obratim?' Voljom je Tvojom, jer jedino tako biti može.' I kao čovjek sada se pitam: 'Zar si me pozvao da ti se javim?'. Činim to neizmjernom radosšću i hvalom. I mislioci će mnogi vjerojatno reči, da misao može i dalje. Kazati će neki, da su to logičke zamke, da ne može se sobom dokazivati sebe. I sve tako. Zaustaviti ću misao. Otići ću u onu točku kojom čutim sebe. Tamo gdje jedino jesam. I takav, bez tijela i svega što utjecajima okoline se dokazuje, gdje osjet postojanja svjedoči. Točka je to od koje sam došao i kojom ću krajem biti. Kao i uvijek što je. Bez plašta neke umišljene stvarnosti, koja bez osjetila tijela ne postoji. I ništa nisam ignorirao. Ništa nisam odbacio. Tek tražim onu jedinu točku stvarnosti što ne ovisi. Okrećem pogled. Krećem polako dalje svijetom. I sav svijet ovaj jedinstvo je. Ne vidim granice tijelom. Postoje fizičke veze dijelova velikog sustava i sve je međusobno ovisno. Život. Jedan jedinstven. Prošetao sam, prijatelji dragi, opet. Dobro je povremeno dokučiti osnovu. Jesam li? Nastojao, da. Što je uopće uspjeh? Kada ostvariš želju? A kako reči za ono kada je cijeli život veliki dar ljubavi postojanja. Kada se shvati da su sve radosti nam podarene osnovom postojanja. Ostaje još puno mjesta za razmišljanja, ali uvijek je ovdje velika hvala za život i radost životom. I još postoje velika pitanja koja nose odgovore svima koji sreču traže. Ima jedno veliko pitanje: 'Što tražiš čovječe?' Da, ti. Ne slušaj šaptaće. Oni vrte krugove svojih zabluda. Tebe čovječe pitam? Tebeeeee. Vidiš li uopće tko si? Pitao sam to i sebe i vidjeo milione godina u jednom trenu, u jednoj točci kao najveći dar po kojem postojim. Vidjeh i hvala za svu radost. Prijatelji dragi, zablude vode konačnostima. Sve gorčine osnovu nalazi u slatkome. Balansi su istina realnosti. I nakon još jednog puta mislima sve vas pozdravlja i nadasve voli vaš Mladen, jer svi zajedno oduvjek i zauvjek činimo jedan jedinstveni svijet i život... :) P.S. Oprostite na mogućim pogreškama pisanja. Prilično slabo vidim i promašim pokoju tipku. Sutra, kada ću imati nešto više vremena ispravljati ću. Meni je ovo pisanje potrebno. Radosšću pišem o nečemu što osjećam da može mnogima pomoći u drugačijem viđenju života, a ja to doživljavam kao mogućnost dobrote poštivanjem svih dijela jedinstva svijeta. Ljubav je osnova dobrote i postojanja ... Mladen P.S. 18.07. - A i bilo je toga za posipravljati. Pišem direktno iz glave što mi u trenu pisanja dolazi. Kasnije se često čudim kako sve ima neku divnu povezanost. Izlazi to od nekuda. Svijet je ovo Gospodnji. Darivanjem sebe jedinome oslobađaju se putevi. Misao tada može slobodno zrcaliti vrijednosti života. Ponirući tome osjećam veliku zahvalnost svim onim trenucima koji su mi podarili mogućnost ovakovih viđenja. Ne nisu to slike, kao ove u svijeta. To je kao radost duše pri spoznaji. Hvala Tebi Gosopde i za svu braću i sestre što čine ovaj jedinstveni nam život. Svima sreća i radost spoznajom jedinstva i ljubavi kao osnove vrijednosti života. Radost svakom listu, svakoj travci, ptici, kamenu, vodi, zvijezdama .... čovjeku na radost Tvoju ... :) |
Iz stijene rijeka izlazi ...
- 12:00 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Jutro je jednog petka lipnja ove godine u Bosni u blizini Mrkonjićgrada. Sunčano je u očekivanju vedrog i toploga dana. Grupa go-igrača što je iz Velike Gorice i Zagreba stigla na go-turnir na Zelenkovac nakon doručka u prenočištu kod Galića, zadržava se na kratko na jezercu Balkana u neposrednoj blizini, te odlazi na Zelenkovac. Nalazimo se tamo s Borom i slijedi kratak dogovor. Osim nas drugih zainteresiranih gostiju za obilaske nema i odlučujemo ići našim autom na izvor rijeke Sane. Nepoznat je to nama kraj, pa se dogovaramo kako do tamo. Mislio sam kako to nebi trebao biti neki problem, ali nešto ipak nisam znao, kao ni svi mi ostali. Ostaje nam preko sat vremena kroz prirodu na kraju, a tamo treba poznavati put. Boro nam predlaže da nas vodi njegov mlađi sin Aleksa. Već nas je petorica u autu, pa bi to možda mogao biti problem. 'Ma stanete svih šest u auto.', uvjerava nas Boro. Bio je u pravu. Mi smo pomislili na policiju i propise. 'Ma, nema problema, proći ćete.' Razmještamo se svih šest u manji autić. Trojica smo odozada, a Marko koji vozi i Daniel su naprijed. Tin, kao najmlađi, ide kod Daniela naprijed čučečki. Isprobavamo i vidimo da se može. Ako bude sumnjivosti, Tin će sagnuti glavu. Krećemo put Baraća. Divni su pogledi s planine, kojom cesta ide put nižih krajeva, a u daljini je i izvor Sane, kako nam Aleksa objašnjava. Ovdje kao da ravnina nema. Sve je ili više ili niže. U Baraču se opskrbljujemo hranom. Dečki su našli neke zimske kobase, kruh i sokove za pijaču. Nakon Barača ubrzo smo na kaldrmi. Prašimo putem. Put je sve uži i sve se teže prolazi. Na jednoj manjoj uzvisini kaže Aleksa da ćemo dalje pješice. 'Nema ceste dalje, a ovo je zadnji zaseok'. Sjede tu na kamenovima dvojica starijih ljudi. 'Dobar dan. Kako se može do izvora Sane?, pitamo, iako znamo da i Aleksa zna. Aleksa, naš vodić, je mladić nekih 16 godina. Bio je on ovdje više puta, ali ni njemu nije na odmet prozborit koju s ljudima. Ide to tako kod susreta. Neka se zna. Pokažu oni nama rukom u kom pravcu treba ići. Tamo nekuda dolje među brda, a kažu da i nije daleko. Možda oko sat vremena hoda. Krenuli smo u neku livadu, što je ogradom ograđena, kroz drvena vrata. Kao da smo krenuli u beskraj. Livada padinom. Nema puta. Tek neki trag je tu, vjerojatno od traktora. Slijedimo ga. Meni prođe kroz glavu sve ono što je bilo prije petnaestak godina i pitam onako usput Aleksu: 'Da možda nema ovdje mina ili tako što?'. 'Narod je ovdje bio miran i nije bilo nikakovih ratnih djelovanja u ovim krajevima. Ljudi su ostali ljudi jedni drugima', objašnjava mi Aleksa. Vjerojatno ljudi i nemaju potrebe za ludostima, ako im neko sa strane ne pomuti pamet, mislim si ja. Pozdravljamo se sa čovjekom što zamiče livadom put drveća na desnu stranu. Poziva nas na povratku na rakijicu. Kaže da je tu odmah malo dolje. Nigdje mi nikakove kuće ne vidimo. Prošli smo livadu, pa šumarke niskog raslinja, putevima koji se raspoznaju po kamenovima. Još jedna padina i vidimo vodu. Sana! Spustili smo se do vodotoka. Nailazimo na mostić za po jednoga. Trošan je i pitamo se da li će prečke izdražati, da ne bude kupanja mimo volje. Prelazimo jedan po jedan uz spremnost starijih da priskoće. Svi smo prošli. U neposrednoj blizini nalazimo odmorište. Stol i klupa u šumi. Vadimo hranu, jer vrijeme je za ručak. Tin cijelo vrijeme pije vodu. Otkriče mu je ta sloboda pijenja. Jučer je u gornjem toku Plive time bio oduševljen. Dobili smo osjećaj da pije svaku vodu što je spazi. Morali smo biti pažljiviji, da ne popije neku prljavu. Ma zna i on, ali je oduševljen spoznajom ovakove količine pitke tekuće vode. Napunio si je sve plastične boce vodom. Vrijeme je za krenuti dalje do samog izvora. Aleksa predlaže da svu prtljagu ostavimo ovdje. 'Neće nitko to uzeti. Pa nikoga nema. Jedino da dođe koji vuk i pijede nam ostalu hranu. Ipak nosimo sve sa sobom, jer računamo da bi nam moglo zatrebati. Pokazuje nam Aleksa sastajalište dviju voda koje dalje tokom tvore Sanu. Lijevi skromnjiji i desni obilatiji tok spajaju se u Sanu što hita put Une. Idemo uzbrdo. Cilj nam je najveći izvor Sane. Ove rijeke ovdje sve imaju više vrela. Bilo je to zanimljivo penjanje i spuštanje. Na granici turističkog i ozbiljnijeg kretanja. Uz potreban oprez smo stigli do pred izvor. Vodostaj je bio nešto velik, pa nismo mogli do same pečine iz koje voda izlazi, ali smo došli do pred stijenu. Smetala nam je poveća gromada stijene da vidimo i veću ljepotu. Marko i Daniel su hvatali poglede aparatima. Vidjeti ponešto možete u slide-show-u, malo niže. Odmaramo na kamenovima obraslim mahovinom. Osjeća se svježina, a u zraku ima i sitnih vodenih kapljica, poput maglice. Upijamo ovaj huk vode. Stijena se izdiže u nebo uz čudan osjećaj da rijeka nema od kuda dolaziti kad je stijena ovdje. Izlazi iz nje. Uši, oči, duša, puni su nam Sane. Vraćamo se do odmorišta. Slijedi odmor da se utisci slegnu. Ispružio sam se na zemlji lišćem prekrivenoj. Sklopio sam oči i duboko disao. Šuma, rijeka, zemlja i glasovi prijatelja, pogotovo mlađih, koji su stalno zaigrani. Čine to i naši foto-umjetnici. Duša traži svoje. I neznam tko to kome. Da li to duša traži ili daruje. Postajem ništa kao ja. Jedino je šuma, rijeka i zemlja uz neke zaigranosti. Umalo da nisam zaspao tako. Bilo je prekrasno. Vrijeme je poći. Aleksa namjerno ostavlja nešto hrane. Kaže da je to za vukove. Kako taj mladi čovjek osjeća to jedinstvo života ovih prostora. Nedaj se Aleksa nikakovim pametnjakovićima. Ti znaš već sada što je život. Vuk ti je kao brat, zar to nije divno. U povratku se uglavnom penjemo. Imao sam manjih problema. Dva sata nakon ručka u prirodi izmjerio sam šečer 5.7, što je nakon jela nisko, a sada još i penjanje. Pošteno sam se izmorio i već osjećao laganu vibru. Moram nešto zalogajiti. Ostao sam na začelju. Idem polako i ne forsiram. Razmišljam o ljepotama. Osjećam, onako sam, da mi dolazi osmjeh na lice. Sjedinjujem se sa Gospodom. Divan je ovaj život i biti će ga još u mene. Znam podareno će mi biti. Sustigao sam ih. Znam da oni ne razumiju stanja sa šečerom. Od znoja sam bio mokar ko miš. Pomalo mi hladno. Skidam sve osim hlača. Sjedamo u auto. U Baraču mi je Tin kupio čokoladu. Ma nije to ništa bitno bilo. Malo sam ostao bez energije. Bilo mi zanimljivo kako se Aleksa orjentira u ovom prostoru. Gleda on planine i stijene. Tko upamtio bi točan put, a puteljaka ni nema. I tako vidjesmo izvor Sane. Autom se do njega ne može. Nema puta. Pješice, da, ali treba znati kojim pašnjakom, kojim šumarkom, kojom padinom. Neznajući to, izgubi se u beskraju. I još jednom osjetih ljepote Bosne. Ljepote koja je još uvijek tu s prirodom. Nema ni velikih sjeća šuma. Neće valjda čovjek i ovdje nasrnuti đonom. Neće valjda i ovdje profit uništiti duše ljudi. Duša im je u ovim šumama, rijekama i zemlji. Pogledajte sada i slide-show. Go to ImageShack® to Create your own SlideshowRaspisao sam se. Nisam mogao, a ne reč. Sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen. Čuvajte prirodu, ma gdje bili. |
Razlio se Janj vodama šumom
- 12:22 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
'Idemo sada na Janjske otoke.' Bili smo tamo prošle godine, ali naši fotoamateri Marko i Daniel ni slučajno nemaju namjeru propustiti ih ni ovaj put. Ima tamo lijepih detalja. Biti će fotka. U Šipovu prelazimo mostom preko Plive. Vidimo puno ljudi uz ceste. Sjede žene uz kafu i živahno divane. Zaustavlja Marko našu vozilicu do njih i pita: 'Dobar dan. Kako se može do Janjskih otoka.' 'Samo pravo idi oko 7 kilometara. Tamo ti je kućica za vodocrpilište. E, tu skreni lijevo, pa dolje i, eto te, tu si.' Sve nam je svima jasno. Pići Marko veselo. Vidi mu se kako gušta na nove fotke. Ušli smo brzo među klisure kanjona Janja. Ovdje je puno raznih stjenovitih litica. Tu i tamo vidimo poneku odvalinu gromadnu. Zveknula uz cestu i stoji ko spomenik neki, tek da podsjeti na to da imamo sreću ako prođemo. Pa imali smo i stigli do odredišta. Tamo naprijed naziremo neka brda. Vjerojatno je to i logično. Ta od kuda bi rijeka nego sa brda. Nešto se od tamo joguni. Mrmlja neka tutnjava. Ta neće valjda opet kiša, a bilo se razvedrilo i kao da je obečavalo. U brdima se lako izokrene časkom. I krenula je, ali nije bilo pljuska. Tek ono da nas ometa. Uzimaju maheri slika aparature sa stalkovima i žurno gledajuć na sve strane hvataju pravce pogleda. Kao da za njih prepreke ne postoje. Posebno je zanimljiv Marko. On zaliježe svagdje i zna čekati strpljivo trenutak. Žabu, koju možete vidjeti u slide-showu, je tako čekao, dok se ona nije udostojila stati u poziciju za dobar snimak. Mlađi članovi grupe Tin i Nikola ostali su u vozilici. Izvadili go-garnituru i slažu kamenčiće. Ja sam izašao da se malo stopim s okolinom. Nisam vješt na brvnima, pa sam se ko mačak oko vruće kaše vrtio okolo. Gledam tu vodu, šumu. Rijeka čitava se razlila njome i to ne kao poplava već stalnim njenim tokom. Tako ovdje rijeka teče. Da, ali tako ovdje i šuma raste. Nit se predala šuma, a i rijeka se snašla. Dijele ovaj prostor stvarajući tako ljepote oku i duši. I kako krenusmo uživati u ljepotama pomalo je stala i kišica, a padlaa je toliko da se moglo i vani biti. Vratilo se i sunce, a kako se bližila većer odlučili smo vratiti se na Zelenkovac. I opet autom preko šipova i Barača za Zelenkovac. A sada pogledajte i ove ljepote zahvaljujući marljivosti Marka i Daniela. Nije im bilo teško, jer oni to vole. Go to ImageShack® to Create your own Slideshow Za par dana će ovdje još jedan slide-show. Nakon Janjskih otoka posjetili smo slijedeći dan izvor rijeke Sane. Priroda je to u koju čovjek dolazi samo povremeno. Da, ima toga još i u Europi. Sve vas puno pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Voda, Plivom zvana, na putu svome
- 11:05 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Skupina mala što na turnir u Zelenkovac je stigla iskoristila je vrijeme da obiđe neke ljepote prirode Bosne. Došli smo dva dana ranije baš zbog te namjere. Bilo je s nama i par mladića školaraca. Dobili su opravdani izostanak s nastave natjecanjem na međunarodnom turniru u gou. Turnir na koji smo išli je jedan od važnijih u ovim prostorima.. Velika stvar je i upoznavanje ovih divnih krajeva što su nam u blizini. I kao da nas razdvaja neka granica što ljudi je uradiše. Svašta u glavama ljudi bude, a najčešće neke granice izmišljaju. Čovjek je čovjeku ....., pa urade se tako i razna čuda što s ljepotom i dobrotom veze nemaju. Neka djeca vide ljepotu, neka vide i ljude, jer svi su ljudi dobri i treba im samo šansu dati. Ovaj puta ću prikazati dijelove toka rijeke Plive. Obuhvatili smo njen gornji tok od izvora do Šipova. Razigrala nam se mašta i duša utonula u ljepote, da ni ne primjetismo kako vrijeme odmiće. Ne ostade nam da bi do jezera i njenog ušća slapom u Vrbas stigli. Izvire Pliva na nekoliko mjesta. Ovaj puta nismo obišli sama izvorišta. Omeo nas je pljusak, a i slabija pristupačnost. Daniel i Marko su marljivo radili fotke i nekako su bili glavni u odlučivanju gdje će se ići i što će se snimiti. Nama ostalima što ostane u sjećanjima, a imati ćemo i fotke, što ih oni urade. Bili smo podosta blizu izvora, a sjećamo se i prošlogodišnjeg pristupa srednjem izvoru. Tu smo gdje spajaju se dvije vode. Prošle godine nismo bili na onom udaljenijem, a ostaje nam to za jednu od slijedećih godina. Zovu nas ove ljepote ponovo. Spojile se vode u žurnom tuku. Mlateći valovima preko kamenova buče. Ima ovdje i žitelja. Stoćari su uglavnom, a ponešto malo vidimo i od biljnog uzgoja. Sve je tu još vrlo prirodno. Staze kamenom oćvrsle. Tek stala kiša ostavila je neke izmaglice. Nadođe neka maglica i nestane rijekom. Vode na svakom koraku ima. I sve to u jedan tijek ulazi i žuri u niže krajeve. Odradili Marko i Daniel ponešto toga i ostavljaju nešto i za ljeta što će doći. Sjedamo u autić i pravac za Šipovo. Namjera nam je tamo skrenuti putem toka rijeke Janj do Janjskih otoka. Prije dolaska do Šipova vidimo mostić i otok sred vode Plive. Parkira se i preko mostića na otočić. Nailazimo na drveno poveće odmorište. Voda lijevo, voda desno, a i sprijeda i straga. Voda gdje god pogledaš. Teće! Daniel i Marko uposleni su maksimalno. Kao da su u neki drugi svijet otišli. Općinilo ih zelenilo i huk vode. Nakratko sjedamo na klupice na otočiću i krećemo put Janja. Bilo je i tamo ljepota, a o tome ću u postu narednom. Ostavili smo Plivu da radi što mora. Nju nešto zove tamo dalje, put Vrbasa. Ne može ona sada tek tako, bilo što. Ta ona je Pliva, a zna se da Pliva teće od izvora do ušća; da ona ..... i tako to. Ta čitajte u knjigama o tome. Postoje znanja i učenja. A ja tako na otočiću gledam tu vodu kako se izprevrće i viri virovima. Gledam je i nekako mi čudno. 'Pliva', si mislim. Zna li ona; znade li itko? Voda što teće vremenom i prostorom. A čovjek tako gleda i kao da se pita:'Što to?' A slova, brojevi, riječi, misli .... Ah, čovjek to tako. Ta i granice je izmislio. Izmišlja li i voda što; ili možda čini? Nešto što čovjek ni u primislima nema. I dođe mi da vodu pitam, jer kada neznam pitanje mi ostaje, jer ja sam putnik životom što traži. Ta vodo i ti si nešto slično. Gledam te kako žuriš putem svojim. Ima u te nešto što i u sebe nalazim. Pozdrav tebi ljepotice, a ja odoh sa društvom ljepotama novim. A sada pogledajte slide-show Plivinih voda, Go to ImageShack® to Create your own Slideshow a vas sve pozdravlja i voli vaš Mladen ... stvarno ... :) |
Zelenkovac u slici
- 11:24 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Bio sam beć najavio slikovno izvješće na go-blogu sa boravka u Bosni prilikom go-turmnira na Zelenkovcu polovinom ovoga lipnja. Ovaj već treći po redu međunarodni go-turnir igra se u sklopu eko-parka Zelenkovac na širem području grada Mrkonjićgrada. U ovom brdovitom kraju lijepo se osjeća Bosna. Puno je još tek malo dodirnutih dijelova prirode, mada se osjeća neka tiha namjera da se i ovo područje podastre većem ljudskom dodiru i prisustvu. Pa, eto, zar i mi nismo to čibili?Nije problem u tome, već u devastiranju prirodnih ljepota. Čovjek to često čini i nesvjesno. Trebali bismo više biti zahvalni prirodi i čitavom njenoim sustavu postojanja, jer tiome i mi opstajemo. Na Zelenkovcu i okolini jedan je čovjek dao niljeg tom mišlju i tim načinom života i odnosa prema njemu. To je Boto Janković. Boro, zaljubljenik u prirodu i umjetnost skrasio se u ovom planinskom djelu Bosne. Obilazi on sa skupinom istomišljenika i okolna mjesta čisteći ih i uređujući. Gledam te divne bosanske planine, vodotoke, prirodu. Čovjek ovdje još živi u suglasju s životom prirode. Nekako još nema moć da jače upre u neke profite koji često zasjene pogled dobrote. Gledam i mislim: ' Ne zaboravite tko ste i čime postojite. Čuvajte majčixu prirodu.' Ova grupa ekologa nastoji tako. I sve što rade s mišlju je na ono što im život pruža i osigurava budućnost njima i onima što će doći. Tu je sve uglavnom u drvu i kamenu. Drva ne ruše za građu, već koriste ona koja su nekom prirodnom silom već porušena, a toga ima dovoljno. Obilaze i druge okolne krajeve skupljajući građu i čisteći šume. Bilo bas je na turniru iz Slovenije, Austrije, Srbije, Hrvatske, pa i iz Bosne. Igralo se u prirodi. Navikli smo tako na pjev ptica, zrake sunca što se probijale kroz granje, žubor potoka ... Sjetih se tako i stare kineske priče o drvosječi i čudovitoj igri sa kamenčićima. Pogledajmo malo izbor slika što su ih uradili Marko i Daniel. Pod njihovim imenima su linkovi na njihove galerije slika. Go to ImageShack® to Create your own Slideshow Slijede postovi prirodnih ljepota ovih krajeva: Pliva, Janjki otoci, Sana. No, polako, da svaki slide-show odstoji malo i bude zapažen. Prijatelji dragi sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen i ne zaborivamo tko smo i kome hvala za postojanje i ljepote života. Uz malo truda može nam biti puno bolje i ljepše ... :) Pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :) P.S. Uspio sam u petom pokušaju, a da nisam pokušavao bi i dalje. Ako ništa bar sam uporan i to bar u nećemu ... :))) |