Zagledan u konačnost mišlju dozivam. Što? Što dozvati mogu?
Zagledan u konačnost očekujem spoznaju. Čega? Što spoznati mogu?
Zagledan bivam vremenom što prolazi. Kako? Od kuda i kamo?
I primjetih kako to tako činim. Kao da vidjeh kako nešto nastojim. Razlogom nekim, ja, kao netko, nešto bih želio znati. Koja je to čvrsta točka po kojoj jesam?
Pitali se mnogi tako i prije, a i pisanja o tome ima. U znanja pretočenih misli, što uče se riječima. I Reklo bi se, ništa novo to nije. Vječno pitanje. Učio sam i ja ponešto na način kako me naučili da se uči. Gledao sam u slova, slušao riječi. Pa,'to' i znao kazati. Sve je u slijedu uobičajenom bilo kako se to čini. Ima tu znanja kojima se i uraditi svašta može. Mijenjati okruženje u svijetu svome. I mogao bi krenuti i mijenjati. I biti tako zadovoljan sobom. Biti netko što stvara. I sve tako životom.
Milionima godina utkano je u nama djelovanje načinima čovjeka. Mijenjalo se tako izgled svijeta i mijenjao se čovjek činjenjem takovih promjena. Djelovanja naša mijenjala su i nas. Kao da su željena djelovanja promjenom čovjeka darivana po nečem u promjene nas samih, da bi se to i činiti moglo ustrojem našim. Kao da nas netko mijenja, da mogli bi uspješnije činiti volju svoju. Postajao je način djelovanja kao dio sustava tijelom i mogućnostima našim. A ja sada stao i pitam se ono iskonsko, tko sam? I pokušavam kroz naslage miliona godina vidjeti onaj početak, ono istinsko.
Ima netko tko promjene stvara. Ima netko što pažljivo bilježi put naš i mijenja nas na ostvarenju puta toga. Ima netko tko genima upravlja. Zar su oni tek slučajem takovi? I pitam se i suprot svih miliona godina stvaranja. Da, jer ti, što sve to stvori, ušao si u svo vrijeme života i darove dijeliš. Nije ih trenom želja, već ustrajno i sigurno voljom i djelovanjem.
I gledam život taj. Vrsta raznih. Postojale su želje razne u vremenima raznim. Neki iz vode izađoše, a neki ostadoše. Neki uz nju boraviše, a neki u planine odoše. Svi sobom nose osnovni ustroj života. Ima jedno jedinstvo svog života. Jedunstvo što biljeg stvaranja nosi.
I stojim tako zapitan. Stojim i nekako kao da vidim. Ta i ja sam takav. Eto i mene ti učini tako. I mene eto, što se pitam tebe. Je li i to u slijedu nastojanja i volje? Što li će geni polučiti na te spoznaje tebe. Ne da znam, već da s poštovanjem tebi uzvratim za sva dijela kojima i ja postadoh.
Znam, ti češ mene 'saslušati', jer ti djeluješ u svemu što jest. Ja ne samo da se divim ljepotama što ih ti stvori. Nadasve se Tebi divim. Tebi osnovo postojanja.
Vidjeh jedinstvo svijeta. Vidjeh dobrotu stvaranja po Tebi. Vidjeh želje u čovjeka. Vidjeh balans postojanja. Gledam sobom sve to, koliko mi je ustrojem mene dato. Znam da to je voljom onoga što sav život takovim čini, jer ne mogu ja biti van sustava koji me čini. Promatram i pitam se. 'Jeli mi darovana moć, da Tebi se obratim?' Voljom je Tvojom, jer jedino tako biti može.' I kao čovjek sada se pitam: 'Zar si me pozvao da ti se javim?'. Činim to neizmjernom radosšću i hvalom.
I mislioci će mnogi vjerojatno reči, da misao može i dalje. Kazati će neki, da su to logičke zamke, da ne može se sobom dokazivati sebe. I sve tako. Zaustaviti ću misao. Otići ću u onu točku kojom čutim sebe. Tamo gdje jedino jesam. I takav, bez tijela i svega što utjecajima okoline se dokazuje, gdje osjet postojanja svjedoči. Točka je to od koje sam došao i kojom ću krajem biti. Kao i uvijek što je. Bez plašta neke umišljene stvarnosti, koja bez osjetila tijela ne postoji.
I ništa nisam ignorirao. Ništa nisam odbacio. Tek tražim onu jedinu točku stvarnosti što ne ovisi. Okrećem pogled. Krećem polako dalje svijetom. I sav svijet ovaj jedinstvo je. Ne vidim granice tijelom. Postoje fizičke veze dijelova velikog sustava i sve je međusobno ovisno. Život. Jedan jedinstven.
Prošetao sam, prijatelji dragi, opet. Dobro je povremeno dokučiti osnovu. Jesam li? Nastojao, da. Što je uopće uspjeh? Kada ostvariš želju? A kako reči za ono kada je cijeli život veliki dar ljubavi postojanja. Kada se shvati da su sve radosti nam podarene osnovom postojanja. Ostaje još puno mjesta za razmišljanja, ali uvijek je ovdje velika hvala za život i radost životom. I još postoje velika pitanja koja nose odgovore svima koji sreču traže. Ima jedno veliko pitanje: 'Što tražiš čovječe?' Da, ti. Ne slušaj šaptaće. Oni vrte krugove svojih zabluda. Tebe čovječe pitam? Tebeeeee. Vidiš li uopće tko si? Pitao sam to i sebe i vidjeo milione godina u jednom trenu, u jednoj točci kao najveći dar po kojem postojim. Vidjeh i hvala za svu radost. Prijatelji dragi, zablude vode konačnostima. Sve gorčine osnovu nalazi u slatkome. Balansi su istina realnosti.
I nakon još jednog puta mislima sve vas pozdravlja i nadasve voli vaš Mladen, jer svi zajedno oduvjek i zauvjek činimo jedan jedinstveni svijet i život... :)
P.S. Oprostite na mogućim pogreškama pisanja. Prilično slabo vidim i promašim pokoju tipku. Sutra, kada ću imati nešto više vremena ispravljati ću. Meni je ovo pisanje potrebno. Radosšću pišem o nečemu što osjećam da može mnogima pomoći u drugačijem viđenju života, a ja to doživljavam kao mogućnost dobrote poštivanjem svih dijela jedinstva svijeta. Ljubav je osnova dobrote i postojanja ... Mladen
P.S. 18.07. - A i bilo je toga za posipravljati. Pišem direktno iz glave što mi u trenu pisanja dolazi. Kasnije se često čudim kako sve ima neku divnu povezanost. Izlazi to od nekuda. Svijet je ovo Gospodnji. Darivanjem sebe jedinome oslobađaju se putevi. Misao tada može slobodno zrcaliti vrijednosti života. Ponirući tome osjećam veliku zahvalnost svim onim trenucima koji su mi podarili mogućnost ovakovih viđenja. Ne nisu to slike, kao ove u svijeta. To je kao radost duše pri spoznaji. Hvala Tebi Gosopde i za svu braću i sestre što čine ovaj jedinstveni nam život. Svima sreća i radost spoznajom jedinstva i ljubavi kao osnove vrijednosti života. Radost svakom listu, svakoj travci, ptici, kamenu, vodi, zvijezdama .... čovjeku na radost Tvoju ... :)
Post je objavljen 17.07.2007. u 16:48 sati.