Jutro je jednog petka lipnja ove godine u Bosni u blizini Mrkonjićgrada. Sunčano je u očekivanju vedrog i toploga dana. Grupa go-igrača što je iz Velike Gorice i Zagreba stigla na go-turnir na Zelenkovac nakon doručka u prenočištu kod Galića, zadržava se na kratko na jezercu Balkana u neposrednoj blizini, te odlazi na Zelenkovac. Nalazimo se tamo s Borom i slijedi kratak dogovor. Osim nas drugih zainteresiranih gostiju za obilaske nema i odlučujemo ići našim autom na izvor rijeke Sane. Nepoznat je to nama kraj, pa se dogovaramo kako do tamo. Mislio sam kako to nebi trebao biti neki problem, ali nešto ipak nisam znao, kao ni svi mi ostali. Ostaje nam preko sat vremena kroz prirodu na kraju, a tamo treba poznavati put. Boro nam predlaže da nas vodi njegov mlađi sin Aleksa. Već nas je petorica u autu, pa bi to možda mogao biti problem. 'Ma stanete svih šest u auto.', uvjerava nas Boro. Bio je u pravu. Mi smo pomislili na policiju i propise. 'Ma, nema problema, proći ćete.'
Razmještamo se svih šest u manji autić. Trojica smo odozada, a Marko koji vozi i Daniel su naprijed. Tin, kao najmlađi, ide kod Daniela naprijed čučečki. Isprobavamo i vidimo da se može. Ako bude sumnjivosti, Tin će sagnuti glavu.
Krećemo put Baraća. Divni su pogledi s planine, kojom cesta ide put nižih krajeva, a u daljini je i izvor Sane, kako nam Aleksa objašnjava. Ovdje kao da ravnina nema. Sve je ili više ili niže. U Baraču se opskrbljujemo hranom. Dečki su našli neke zimske kobase, kruh i sokove za pijaču.
Nakon Barača ubrzo smo na kaldrmi. Prašimo putem. Put je sve uži i sve se teže prolazi. Na jednoj manjoj uzvisini kaže Aleksa da ćemo dalje pješice. 'Nema ceste dalje, a ovo je zadnji zaseok'.
Sjede tu na kamenovima dvojica starijih ljudi.
'Dobar dan. Kako se može do izvora Sane?, pitamo, iako znamo da i Aleksa zna. Aleksa, naš vodić, je mladić nekih 16 godina. Bio je on ovdje više puta, ali ni njemu nije na odmet prozborit koju s ljudima. Ide to tako kod susreta. Neka se zna. Pokažu oni nama rukom u kom pravcu treba ići. Tamo nekuda dolje među brda, a kažu da i nije daleko. Možda oko sat vremena hoda.
Krenuli smo u neku livadu, što je ogradom ograđena, kroz drvena vrata. Kao da smo krenuli u beskraj. Livada padinom. Nema puta. Tek neki trag je tu, vjerojatno od traktora. Slijedimo ga. Meni prođe kroz glavu sve ono što je bilo prije petnaestak godina i pitam onako usput Aleksu: 'Da možda nema ovdje mina ili tako što?'.
'Narod je ovdje bio miran i nije bilo nikakovih ratnih djelovanja u ovim krajevima. Ljudi su ostali ljudi jedni drugima', objašnjava mi Aleksa.
Vjerojatno ljudi i nemaju potrebe za ludostima, ako im neko sa strane ne pomuti pamet, mislim si ja. Pozdravljamo se sa čovjekom što zamiče livadom put drveća na desnu stranu. Poziva nas na povratku na rakijicu. Kaže da je tu odmah malo dolje. Nigdje mi nikakove kuće ne vidimo.
Prošli smo livadu, pa šumarke niskog raslinja, putevima koji se raspoznaju po kamenovima. Još jedna padina i vidimo vodu. Sana!
Spustili smo se do vodotoka. Nailazimo na mostić za po jednoga. Trošan je i pitamo se da li će prečke izdražati, da ne bude kupanja mimo volje. Prelazimo jedan po jedan uz spremnost starijih da priskoće. Svi smo prošli.
U neposrednoj blizini nalazimo odmorište. Stol i klupa u šumi. Vadimo hranu, jer vrijeme je za ručak. Tin cijelo vrijeme pije vodu. Otkriče mu je ta sloboda pijenja. Jučer je u gornjem toku Plive time bio oduševljen. Dobili smo osjećaj da pije svaku vodu što je spazi. Morali smo biti pažljiviji, da ne popije neku prljavu. Ma zna i on, ali je oduševljen spoznajom ovakove količine pitke tekuće vode. Napunio si je sve plastične boce vodom.
Vrijeme je za krenuti dalje do samog izvora. Aleksa predlaže da svu prtljagu ostavimo ovdje. 'Neće nitko to uzeti. Pa nikoga nema. Jedino da dođe koji vuk i pijede nam ostalu hranu. Ipak nosimo sve sa sobom, jer računamo da bi nam moglo zatrebati.
Pokazuje nam Aleksa sastajalište dviju voda koje dalje tokom tvore Sanu. Lijevi skromnjiji i desni obilatiji tok spajaju se u Sanu što hita put Une.
Idemo uzbrdo. Cilj nam je najveći izvor Sane. Ove rijeke ovdje sve imaju više vrela. Bilo je to zanimljivo penjanje i spuštanje. Na granici turističkog i ozbiljnijeg kretanja. Uz potreban oprez smo stigli do pred izvor. Vodostaj je bio nešto velik, pa nismo mogli do same pečine iz koje voda izlazi, ali smo došli do pred stijenu. Smetala nam je poveća gromada stijene da vidimo i veću ljepotu. Marko i Daniel su hvatali poglede aparatima. Vidjeti ponešto možete u slide-show-u, malo niže.
Odmaramo na kamenovima obraslim mahovinom. Osjeća se svježina, a u zraku ima i sitnih vodenih kapljica, poput maglice. Upijamo ovaj huk vode. Stijena se izdiže u nebo uz čudan osjećaj da rijeka nema od kuda dolaziti kad je stijena ovdje. Izlazi iz nje. Uši, oči, duša, puni su nam Sane. Vraćamo se do odmorišta. Slijedi odmor da se utisci slegnu. Ispružio sam se na zemlji lišćem prekrivenoj. Sklopio sam oči i duboko disao. Šuma, rijeka, zemlja i glasovi prijatelja, pogotovo mlađih, koji su stalno zaigrani. Čine to i naši foto-umjetnici. Duša traži svoje. I neznam tko to kome. Da li to duša traži ili daruje. Postajem ništa kao ja. Jedino je šuma, rijeka i zemlja uz neke zaigranosti. Umalo da nisam zaspao tako. Bilo je prekrasno.
Vrijeme je poći. Aleksa namjerno ostavlja nešto hrane. Kaže da je to za vukove. Kako taj mladi čovjek osjeća to jedinstvo života ovih prostora. Nedaj se Aleksa nikakovim pametnjakovićima. Ti znaš već sada što je život. Vuk ti je kao brat, zar to nije divno.
U povratku se uglavnom penjemo. Imao sam manjih problema. Dva sata nakon ručka u prirodi izmjerio sam šečer 5.7, što je nakon jela nisko, a sada još i penjanje. Pošteno sam se izmorio i već osjećao laganu vibru. Moram nešto zalogajiti. Ostao sam na začelju. Idem polako i ne forsiram. Razmišljam o ljepotama. Osjećam, onako sam, da mi dolazi osmjeh na lice. Sjedinjujem se sa Gospodom. Divan je ovaj život i biti će ga još u mene. Znam podareno će mi biti. Sustigao sam ih. Znam da oni ne razumiju stanja sa šečerom. Od znoja sam bio mokar ko miš. Pomalo mi hladno. Skidam sve osim hlača. Sjedamo u auto. U Baraču mi je Tin kupio čokoladu. Ma nije to ništa bitno bilo. Malo sam ostao bez energije.
Bilo mi zanimljivo kako se Aleksa orjentira u ovom prostoru. Gleda on planine i stijene. Tko upamtio bi točan put, a puteljaka ni nema.
I tako vidjesmo izvor Sane. Autom se do njega ne može. Nema puta. Pješice, da, ali treba znati kojim pašnjakom, kojim šumarkom, kojom padinom. Neznajući to, izgubi se u beskraju.
I još jednom osjetih ljepote Bosne. Ljepote koja je još uvijek tu s prirodom. Nema ni velikih sjeća šuma. Neće valjda čovjek i ovdje nasrnuti đonom. Neće valjda i ovdje profit uništiti duše ljudi. Duša im je u ovim šumama, rijekama i zemlji.
Pogledajte sada i slide-show.
Go to ImageShack® to Create your own SlideshowRaspisao sam se. Nisam mogao, a ne reč.
Sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen. Čuvajte prirodu, ma gdje bili.
Post je objavljen 15.07.2007. u 12:00 sati.