I kao što od nekud vjetar donese lišće , tragove životnih radosti, nadođu osjećaji neki. Odnekuda. Zatitra duša. Razum promjeni razloge traži. Uvijek on tako. No, ne nekom voljom mojom, već tako on to čini. Time je to što jest.
Srce, kao jastuk mek, lagano se osvrne: 'Što je to opet bilo. Listovi, svjedoci prošlih radosti!'. 'Zar opet tugom, srce? Ta sve se mijenja. Ta i ti; ta i ja.', razum će.
I srce će, kao da zna, mirno kao uzdahom, popratit vjesnike prolaznosti, a pitalo bi rado. Vjerovati bi htijelo, da radosti i u tome ima. I kao da moli razum za snagu, da otkloni trenutne sumnje: 'Kuda sve to?'
A razum, taj vječni tragač, kolekcionar posebnosti, rado bi srcu prikazao mnoge zanimljivosti, što njemu ispunjavaju vrijeme. Zaigra se tako, da ni ne primjeti postojanje postojanja radi. Izgleda kao da svrhu ima. Osjeti srce zaigranost i bude mu nekako drago. Lijepo je imati pored sebe nekoga takova.
Vremenom nauči razum, da nije on ovdje sam. I srce to osjeti. I znadu oni već lijepo zajedno djelovati. Kako što novo dođe, zajedno će to razložiti i pokušati razumjeti. Naravno na način kako su životom usvajali. Pokoji puta netko od njih jakih je djelovanja, pa ga se teže slijedi. Ima trenutaka kada ne ostane drugo, do pričekati, da stanje prođe. To su trenuci razumjevanja. Razumjevanje jest, kao što i riječ kaže, kvaliteta razuma.
Srce je vremenom to nekako usvojilo, ali na neki svoj način. Kada razum odjuri u neke neslućene daljine i dubine i zaigra se odnosima suprotnosti, što sve na svijetu tvore, srce će popratiti zadovoljstvom zaigranošću razuma. Ta on nalazi smisao u tome. Zar to nije lijepo?
Razum je vremenom shvatio da nije sam, a i da jest nebi djelovati mogao. Kako biti bez oponenta? Mora biti neko drugačiji, da bi se kvalitetno moglo odnosima raditi, a odnosi su osnova iz koje suprotnosti daju kvalitetu kojom razum radi. Razložio je okolinu svoju,
naravno, na način svoj. I vidje srce kao jakog suučesnika u djelovanju. Nije ga baš razumio puno, ali osjetio je, da tu nešto ima. Da, osjetio, a to je kvaliteta djelovanja srca. Osjećaj ga je poveo u područje intuicija. Bilo je to veliko područje traganja, a to je pravo područje za razum.
I tako složno njih dvoje rade. I jedno i drugo shvatiše da su si potrebni. Zajedno rade na poticajima svijeta u kome zajedno postoje. Srce je počelo sudjelovati u traganjima, a razum sve više osjeća. Nađena je svrha u zajedništvu.
Shavtio je razum, da oni zajedno nisu svijet za sebe, da postoji još subjekata u tom zajedništvu. Srce je to čak još i prije to osjetilo ljubavlju. Bilo je raznih znakova i poriva što dolazili su iz vana. Puno toga je iz čvrstog zajedništva. Razum je naišao na saveznike u vanjskom svijetu. Bilo je učitelja koji pokupiše znanja prenosom. I krenuše priče: 'Ovo je ovako, ono je onako.', 'jedan i jedan jesu dva.', 'Materija se satoji od atoma.', 'Bog je storio svijet.', 'Roba ima svoju tržišnu vrijednost.', ... i sve tako. Razum je imao 'pune ruke' posla. Srce je ostavljeno mami i tati i prijateljima. Ovi vanjski učitelji baš nisu imali 'sluha' za učenje srca. Često je ono nevoljko gledalo što ovi razumu čine.
Razum je stasao u učena. Postajao je on razum odrasla učena čovjeka. I pored svih autoriteta ipak nije dozvolio da mu srce odbace. Vidio je nepravdu prema njemu. Učili ga znanju, a sam je morao shvatiti što se to ustvari zbiva.
Sve češće pitanje je bilo: 'Što je to sve zajedno?', 'Tko sam?'. Nitko takav nauk davao nije ili možda se nije na takove naišlo. Ustvari učitelj toga vjerojatno i nije poput dosadašnjih. Taj učitelj nebi valjda govorio kao o svršenim stvarima. I krenuše srce i razum učitelja tražiti.
Tražili su svagdje Vidjeli su svašta. Osjetili i razumjeli na svoj način puno toga. Konačni odgovor nisu našli. I tada se rodi pitanje novo: 'Što ustvari se traži?'. Zar pitanjem nismo nešto već odredili? Stadoše. Pogledaše se uz osmjeh. Tražimo, ha, ha, ha ....
Postoji li to što tražimo? Što? E, gdje si smislu životaaaaa?
Smisao jest svagdje oko njih. Po njemu se postoji. Ta kada bi bez smisla bilo, svijet bi se rasuo.Sve je povezano. Ta, stalno smo to viđali.
Vidjeli su sustave razne. Neki dokazivaše sebe i dugo ustrajali u tome ne priznajuć ništa drugo do suprostavljene cjeline. Trajalo se tako neko vrijeme dok sbga ne oslabi i sustav se raspadao. Trajalo se dok se moglo. Ima neka jača sila, ako se silama mjeri.
Naučiše oni već da djeluje se priznanjima u zajedništvu. I tako i sada postupaju. Sustav je to puno veći. Ne nisu oni usamljeni.
I ponese vjetrić list dalje i njime podsjet na prolaznost sustava u svijetu. Vrijeme jest čimbenik u takovim odnosima. Život je to. Sustav; rastav. Sve se kreće i mijenja. Sve se ... hm. Tu se nešto skriva. Tražimo okolo, a tu je i u nama. A tko sam. Izgleda kao jedna od nebrojenih referenznih točaka svijeta. I kao da se kreće, a time i odnos prema okruženju. I svi smo kao sitne točkice, kao male zvijezdice, iskre, što svoj životni put imamo. Odraz smo istoga zajedništva koje zrcalimo na načine svoje. Bez svega što postoji ni nas nebi bilo. Kakav nikakav zaključak. Pa, kako može biti da svega nebi bilo. E, razume, kuda si odbrazdio? Stani malo.
Prijatelji dragi sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... ista smo cjelina ... :)
Post je objavljen 26.07.2007. u 13:45 sati.