Kao zaigranim sjenkama oko točke života kojom čitav svemir smisao nalazi, prolazi život. Iznijelo me i nosi me nešto; nešto nevidljivo, kao ruka neka.
Prolazio sam krajolicima oku ugodnima, povjettarcima koži osjetljivima, vibracijama što kao zvukovi utiske ostavljahu. Bilo je i nešto što ni opisati ne mogu; nešto duboko u osnovi posojanja. Još kao vrlo maleni, nošen ustreperelom iskricom, nastojao sam dokučiti okruženje splašen promjenama postanka. Polako se smirivale prve bure života. Upoznao sam mnoge stvari i pojave okruženja tumačenjima na način svoj. Bilo je to moje viđenje svijeta.
Našao sam u sebi sposobnost odnosa prema svijetu. Razvio sam način gledanja. Razvijala se i misao kao sredstvo tumačenja svijeta, a rime i pokušavanja predviđanja. Mogao sam tako, predodžbama tima, poistovjetiti život. I pored snage utisaka nisam zanemario ono duboko, što nije očima dato; ono duboko, gdje osnova života počiva; ono duboko, što smisao upotpunjuje. Svijet mi je u okvirima osjetila uvijek imao nejsnoća i postojala su mi pitanja, što sam si ih sam postavljao, na koja odgovora nije bilo. Nisam odbacio smisao svega što mi se životom dogodilo. Trudeći se tako, shvatio sam ograničenosti uobičajenih osjetila i misli, ali i to da njima ipak put mogu ostvarivati k ciljevima van njihovog dometa. Na taj način kao da sam kretao putem spoznaje.
Načinom života, shvatih, nije moguće dokučiti cjelovitost, jer u svakom trenutku tek dio se uvažava; tek dio se upotrebljava; tek dijelom se djeluje. Ta konačno dio i dijelo sličnih su korijena riječi. Nekoć su neki ljudi trudom razumjevanja riječi stvarali. Kao što i ja činim, mnogi činjahu prije mene. Tražili su isto. Da, cjelovitost je van razumijevanja života. Mogu tek kao neku misao to izreči, ali kako obuhvatiti i potvrditi valjanost postojanja i živjeti time i tomu.
Okretao bi se onome u dubini. Kako vidjeti to kada oči gledaju prema van i naučile me da sve je tamo negdje? Nisam li upao u zamku gledanja? Možda, ali i gledanje jest pojava u životu mome. Da, pojava, ali ne i sve.
Pokušavao sam si predstaviti nekako sve to. Kao sam želio to vidjeti. Ta, svijet viđenja me zanosio namjerom tom. Kao da se sve vidjeti mora. Ono u dubini i ne mogu uobičajeno vidjeti. Ne mogu to vidjeti, a ishodište mi je svega baš tamo. Je li?
Razvijao sam postepeno i taj odnos. Postoji i ono što ne vidim, a i ono što ni pomisliti ne mogu, a i ono za što nemam nikakovih načina razumjeti; razmjeti sada, ali životom promjene su životno moguće. Život je vremenom, a vremenom su promjene, a one su otklon od cjelovitosti, mada su čimbenik njen. Upravo taj proces promjene dopunjuje cjelovitost, mada predstavlja promjenu unutar osobnosti. Kao da na neki način to vidim. Kao slike koje to nisu. Mogao bi zamišljati, ali i ne mora se. Priznajem postojanje toga i ne razvijam otpor tome. Moje moći su ograničene životom.
I još se trudim riječima, slikama, mislima. A kako da prenesem vrijednost postojanja istine. Zar varljibim riječima i mislima, koje to jesu ograničenosšću svojom. Priznanjem te ograničenosti vrijednost će im porasti u smislu truda da osvijetli put istini. Trudim se.
I zastanem na tren. Sažimam riječ i misao u onu točku u dubini. Osjećajem poniznosti otpuštam sve namjere sebe i predajem život svoj u ruke nevidljive; u ruke istinite, onome što oduvijek i svakome od nas nosi živote naše. Duša mi puni grudi. Osjećam radost priznanja onoga koga sam zapostavljao životom. Ta radost mi je darovana zajedništvom sa svim onim što život mi je podarilo. I još sam ono isto tek rođeno dijete; pokušaj opstanka ljubavi. Tebe nalazim vijesniče radosti. Hvalim razloge, jer životom sam.
Nebrojeno iskrica tvojih svijet čine. One su kazivatelj plamena ljubavi tvoje. Tebe što u sjeni s ljubavlju vodiš svijet životima vremenom. Jest i u meni jesi. Otkrivam te i shvaćam da svo moje postojanje jest Tobom.
Prijatelji moji dragi, u svima nama osnova je ista. Iskrice smo iste vatre. Mnogo je načina viđenja toga. Mnogo je puteva spoznaje. A spoznaja, čemu jest? Nenajući istinu često zalutamo. Neznajući pravi put dolazimo do neželjenih krajeva njegovih. Mnoge boli života nalaze razloge na pogreškama. Ljudi smo i takovi imamo moć pogrešaka. Ne možemo mislima i riječima obuhvatiti cjelovitost, a tada zanemarivanjem nekih čimbenika i pogriješti. Često nam namjere posjeduju pretpostavku pogrešnoga puta. Svijet kao da ulazi u čorsokak. Išlo se mislima, računanjima, namjerama materijalnih probitaka. Zaboravilo se ono najosnovnije. Ono tiho u dubini što živote naše čini. Pogledajmo štio je to po čemu postojimo. Samo malo promjeniti treba za svijet radosti. Radost je veća, ako i drgi oko nas je dijele.
I još uvijek zaigran oko točle života ponizno se kljanjam Tebi.
Sve vas pozdravlja i voli Vaš Mladen i znam da u ljubavi je Njegova istna ... :)
Post je objavljen 22.08.2007. u 07:29 sati.