| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
I tako u slijedu ...
- 15:05 -
Komentari (44) -
Isprintaj -
#
I pitam se zašto toliko razmišljam? Što se to ustvari zbiva? Mogao bi misliti i govoriti o poticajima tome. Jest, poticaji su to u meni, ali što se stvarno zbiva. Sve to u meni u odnosima nekim postoji, a odnosi znače, da jedno drugim jest viđeno, da kvalitete su slične među raznolikostima, što mislima ih predstavljam. Učili me da se ne mogu kruške od jabuka odbijati. Valjda se ne mogu tako ni misli od vjetrova. Znači bila je misao neka, pa došla pomisao i stvori misao novu. I sve tako jedno drugo veže i stvaraju se čitavi veliki grozdovi dovršenih i nedovršenih misli. Pa i one dovršene nisu vječno takove, već mogu biti u pretvorbi dalje. A kako to, proces taj, opstaje? Zašto misao jedna, pomišlju jednom,misao drugu stvara? Mogu li njih dvije prve ostati što jesu, ne tvoreći novu? E vidim vas kako bi htijele meni kazat, da nešto jest tako, jer ovo je bilo, a to znači da bi tako biti trebalo. - Ej, vas dvije, što je? - Tako bi trebalo biti, kažu. - Ma u redu, nego pitam ja vas, što to? - Što što? Ta zar ti nije jasno? - Kome? Meni? E, da, stvarno; zaboravih, pa i ja sam netko u svemu tome. - Vidi sada njega? A mi sve ovo radi tebe. Ma koji si ti faktor? - Ma ne ljutite se sada. Dobro, dobro. Što ste ono reči htjele? Tako bi trebalo biti: pa, dobro. Što sada s time da radimo? - Što što? Pa, ti valjda znaš. - Ma pojma nemam. Vi to tako, pa ja onda nešto novo znam. - Znanje novo? O čemu ti to nama. Mi vidima da nas je sada nešto više. Ova misao nova potekla je od nas dvije. Bez nas ni nje bilo nebi. - Pa vi kao rod neki? Lijepo, a ja mislio da ja to razmišljam. Ustvari pojma nemam što se to zbiva. Vidi vidi, pa vi zajedno nove misli stvarate. I to sve po dvije. A što ste se baš vas dvije našle tako? Zar ste jedna drugoj odgovarale? Ja, kada vas gledam, baš ste zajedno zanimljive. Vi kao da me vodite u neke spoznaje nove. I tako cijelo vrijeme, da i zaboravismo tko smo i što se to zbiva. Ja mislio kako to ja razmišljam, a one tamo čitav svijet predstavljaju. Prostori su to njihovi. Pravila koja one poštuju. Crno je crno, a bijelo bijelo. I sve tako. Raznih misli ima, a ja kao da samo njih poznajem. I oko, što gleda sliku, pretvara je u nešto, što poput misli je, a to, kao misao neka, odlazi na mjesto za to predviđeno. Organizacija neka tamo u meni vlada. Tko to sve rihta? Tko brine o tome? A ja, kao ništa da se ne zbiva. Kao, ide to putem svojim. Pa, gdje to sve stane? Vidim; glava, ruke, prsa i sve tako. Zar u tome toliko toga? Gledam i nekako mi sijeva, da i to misli nove stvara, misli kao slike uz misli kao misli što nastaju u meni. Meni? Kome? I sve ovo opet mislima je. Mogu li išta vidjeti, shvatiti, biti, da misao nije? Pomislim, da valjda ima nešto u svijetu, što mišlju meni nije. Udari me nešto i ja samo da ne skoknem uz poznato: 'Eureka!' Ma, ništa opet. U trenu kad udarac osjetih i to bijaše mišlju. Onaj osjet na koži, već stvori nešto poput slike, što opet odlazi na za to spremno mjesto. Ima li išta ....? Sve to nekako u meni. Pitam se od kuda poticaji tome dolaze? Ima li nešto što nije kao ovo jedino čime sam spoznatljiv na način o kojem ovdje mislim? Možda ima, ali ja, i ono u meni, stalno to pretvaramo u nešto što usporedljivo je i što može stati na mjesto gdje jedino zalazim. Naučio sam od malena, da samo mislima se služim. Tamo ste i vi dragi moji, a kao tamo ste negdje drugdje. I to misao je. I tu ste takovi, kako vas ja vidim. I vi to znate, i voljeli bi znati, kako ja to vas vidim, kao što i ja želim znati za vas. Ipak priznajemo osobnosti druge. Da, ali i to kao neku igru u nama. I tako zamišljen, nogu pred nogu, vidim kako noge putem idu. Osjećam korak svaki. Osjećam put; svaki kamenčić na putu. Vidim ga i osjetim potom. Sve je povezano. Kao da svijet čitav nastojim u misli prenijeti. Pokušavam vidjeti, a to je isto kao da i nisam. Tko si ti misao moja? Tko si ti, što njima se služiš? Tko si ti, što želiš i nastojiš? Tko si ti kada ti imenujem misli? Tko si ti koji u trenu van vremena odluke donosiš? I sve to u slijedu nekom, na putu nekom, netko. Prijatelji moji dragi; vi što u meni poticaje stvoriste; što ušli ste u svijet moj; pozdravljam vas. Vas što ste tamo gdje mislima svojim tragove ostavljate očima mojim, da bi one misli u mene donosile slikama tragova vaših. I ja sada tako činim. Znam, vi čete tragovima mojim misli svoje uređivati. Možda će sve to spontano biti, skoro siguran sam. Srdačno vas pozdravljam i volim, jer vi ste dio života moga ... vaš Mladen ... :) |
Put mislima u svijet stvaran ...
- 07:41 -
Komentari (34) -
Isprintaj -
#
Slagalo se tako nešto od nekuda. Tako se htijelo. Oblik. Promjena. I bilo je nešto po ćemu baš tako. Bilo je nešto što baš takovo tu prizvalo je. Moglo je ako je bilo. Tražilo je. Nešto tako po nećem baš tako da bude to što jest. I bilo je biti da bude. To. Takovo. I kako tako da bude, kao netko. Da misli da kaže: 'Jesam.' I stvaralo se tako, oblik, svojstvo sebe, svijest. I nebrojeno sličnih što sličnošću svijest njihovu pretpostavljam. Jesam, jesu. Što i kako? Zašto, po čemu? Biti? Postojati? Promjenom! Promjenom oblika i, ili, svijesti o sebi i promjeni njenoj. Vrijeme. Vrijeme da se bude! Bilo što da se bude. Promjena; vrijeme; prolaznost. Vidjeti? Što to? Slika? Slike u nizu, što promjenu tumače. Slika bez promjene, zar moguća je? Tren; zaustavljeno vrijeme? Privid. Datost takova, nečega po nećem. Usporedljivost. Nešto prema nečem. Nešto kao nešto što nije kao to što je, a ipak poput. Slikom. Proces stvaranja slike; slike kao slike i slike u nama. Gledanje. Osjećaji. Znam. Znam? Mislim. Mislim? Proces! Misli kao da prolaze. Zar prolaziti mogu; misli? Odakle kuda. Usporedbama nečega s nečim. Nečega što nasta nečim i čeka ono drugo da uspoređeno bude. Prvo što jest, a drugo što će biti; vrijeme! Usporedbama. Prepoznajem. To je to! Znam, bilo je tako ono onomad. Slika, osjet, misao, što bili su, i trag ostaviše takav, načinom kako tragovi se rade tu. Baš tako, baš ovdje. I ponovo bi htjelo tako, slično tako i tako trag do traga kao slični govore. Bilo je već. Kao da sve to se slaže redom nekim, smislom nekim, a smisao što jest? Značaj. Važnost. Važnost postojanja, bivanja. Zar pamtiti mogu nešto što ni vidjeti nije moguće, mada postoji. Meni. Zar mogu, a što to? Zar ima netko, il nešto, što postoji ovdje neviđeno. Pitam i obraćam se u noć. Noć neviđenja, gdje ni pretpostavke nema. Pokušavam uključiti čula koja nemam. Ima li koga? Ta ja samo slike vidim, samo to što mogu. Vidjeh da promjene su moguće. Promjene mene; promjene mojih moći; promjene svijesti kojom jesam. Ne vidim stvarnost, već slike njene. Ne samo slike bojama i obrisima granica nekih i promjenljivosti njihove, već i osjećajima i osjetima. U prostorima sam gdje moje znanje i spoznaja još odgovor traže. Odgovor na pitanje što svojstveno čovjeku jest. Kao što stvaran je oblik, dio po dio, i mijenja se stalno, tako i svijest stvaranje ima. Da stanem mislima na tren, svijestan sebe. Sebe, al onoga što stvarno jesam. Ne slikom. Ne, neznam. Ne mogu znati, jer tako sve dalje odlazim lutajući mislima svojim. Kamenčić. Ne. Kamenčić. Ne. Zar i on? Ne. Kamenčić. Ne. Zar ja? Osmjeh, radost. Misao kao igra neka. Prolaze slike, tako to može mnome biti, osjećaji, osjeti ... Smiraj misli u slici što je nastala, procesom, kako to se u mene čini. I sve što vidim i mislim, nije, već tamo ti. A svijet čitav slikama oslikan. Moja radost kamenčićem. Moja radost onime što stvarno jest. Pružam ti ruke svijete, kao dijete što prvi put oči otvara. Išao sam uporno u istu stranu. Mimo. Tu si u svijetu bez slika u svijetu stvarnom. Takav kakav jesi, gdje možda kao i ja uporno tražiš mimo. Znadem li tko si? Ne imenom, ne slikom, ne mislima. I neka ne krene priča ponovo. Neka ne činimo mimo. Neka te radost prati, tebe koji jesi; u sebi što možda slike pratiš, kao i ja što jesam. I ne da neznam, nego niti neznam. Lagani povjetarac krošnjama listove zaigra. Voda riječnim tokom poigravajući se, put svoj čini. Sunce u zalazu toplinu što odnosi. Zvijezde. A ja i dalje ispraćam život mislima, što dato im je bilo biti. Tu i tako i baš tako. Moglo se i jest. Čovjeku vidjeti je tako. Napisao i stavljam na blog. Mjesto je to gdje stravljam opise misli i stanja, osjećaje. Mjesto je to gdje trag ostavljam. Otišao sam na mahove u svijet stvaran. Mislio i trudio se tako. I vi ste tamo prijatelji moji. Kao što program televizijski nebi mogao bez onih valova što hladnim noćima putuju, a vi sjedeći u toplim domovima tek sliku, prinjetu vam, vidite. Kažu da to svrha jest. I sve više je svrha kojima samo kraj viđamo, a svijet stvaran ostaje tamo negdje kao valovi što hladnim noćima putuju. I tako negdje netko, za vjerovati je, čeka u noći toj, ruku il osmjeh toplinom srca i duše. Koliko zalutalih svijetova što traže svijet stvaran! Čovjeka, brata. Niste sami. Pogledajte. Pogledajte svijet stvaran, ne ono što ko ponuda neka stoji slikama. Daj da dobiš. Silne svijetleće reklame, ponude. Sav svijet je ustvari u vama samima. Pogledajte. Pogledajte tamo gdje ste i zaboravili, da bi mogli biti. Pogledajte tamo gdje svijet nastaje. Tamo gdje slika nema. Dolazimo od tamo. Tamo se rađa ljubav; tamo se rađaju osmjesi; tamo smo takovi kakovi jesmo; tamo jesmo. Obraćam se onome po kome stvarno jesam; onome po kojem sam stvaran i svijest krenula je kao ja koji jesam; onome koji ljubavlju je svijet stvarao iz prostranstva bez vremena i odnosa; onome kojemu ni granice postojati ne mogu, jer stvorismo ih mi živi; onome kojemu svo postojanje jest; po kojem jesam i kojem jesam. Da bi ljudski spram Njega bio poštovanjem i ljubavlju, slobodan sam iskorak taj činiti. Kako inače da ti zahvalim? Ta čovjek sam. Hvala na trenucima svijesti spoznajom, slobodom gledanja tamo gdje mnogima ničega nema. Molim za prosvjetljenje svijeta na radost sviju. I kamenčić neka se raduje, mada i srcem mojim. Radost svim tužnima. Ne očekujte ljubav; pružajte je. Gospode, oče sviju nas, ta i ti tako činiš. Neka se radost svijetom širi. Svijetom po Tebi. Prijatelji dragi. Još jedno moje putovanje mislima, slikama u svijet stvaran bijaše to. Načinom kako to ja činim. Možda i vi vidite tako, a možda ponetko nešto u ovome nađe što će mu pomoći na putu njegovom. Pitati bi se mogli: 'Čemu život smisao ima? Zar tek tako?' Ta razlozi postoje, bez njih ništa nebi biti moglo. Prijatelji dragi, radosti vama; voli vas vaš Mladen ...  |
Ajd i ja ...
- 15:20 -
Komentari (34) -
Isprintaj -
#
Da odradim i ja svoj meme. Kak prvo bi štel reči, da kak progresivni lanac ni održiv. Začas buju svi imali zadatak taj i to više put. Mogli bi se dogovoriti i svi napisati svoj meme. No, morti je ovak ipak zanimlivejše. Je kak ona igra di se jedni drugima klanjaju i odabiraju. Znate ono, ko bu koga zbral. Kak mali sam to igral i cure su navek zbirale druge, a kad nisu više imale kog, su i mene. Ovaj put sam bolje sreće. Od prve su me zbrale dunja i košuta. Fala cure. Sam zapraf zbunjen, kaj nis naviknut da me zbereju. I još k tomu sad trebam napisati o sebi nekaj kaj niko nezna i to pet takvih stvari.Tu bu morti nekaj ispalo na krivo. Kaj ja znam ko kaj o meni zna. Si čak mislim da vi tu znate više od mene. Al, vi neznate kaj ja mislim o sebi. Al, morti ja neznam da vi znate kaj ja mislim. Ko kaj zna? Nemam pojma. No bum napisal tak nekaj kaj ja mislim da je ovde na blogu novo o meni. Sad si ja moram zmislit to kaj vi znate i kaj o meni mislite. To morti ni isto kaj ja mislim. Znači da si trebam zamisliti kaj vi mislite i znate. Pa dobro, da probam. 1. Škrtica sam. Kad dobim plaću škrto je trošim samo za Vekija i mene, a tu i tam i kćeri i unučicama dam ili kupim nekaj, mesto da je podelim ljudima koji niš nemaju. Mogel bi stan otpreti beskućnicima. Mesta još ima po podu, v kuhinji, forcimeru ... za spati. Pa i v šupi bi se našlo. 2. Nisam prepelal ni metra bilo kakav auto. Samo sam jemput sel na mesto vozača kad je auto stajal, da vidim kakav je to osjećaj i brzo pobegel na sic pokraj. 3. F crkvi sam bil tri puta, kolko znam. Prvo kad sam kršten 1944. Drugi put kad me pokojna baka otpelala z šest let v Maksimiru, gdje je ona navek išla na mise, da bi, kak dečec, videl kak to je. Kaj dete zna, pa mi bilo dosadno. Treći put kak turist z prijatelom v Osjeku 1988. Iskreno mi se čini, da bi me svi gledali, da dojdem tam di živim v crkvu, da kaj ja tu delam. Moj Bogek je vani na livadama, vu potokima, med cvjetjem, v dečjoj igri, v osmehu i v sjaju oka čovekovog. 4. Nigdar nis curu imal. Oženil sam se express i takvog me trpela čak 27 let. Mi je dost poznatih reklo, da sam težak za neki zajednički život. Morti se pravim preveč pametan. Mi žena rekla, kad bi onak retko razgovarali, a kad bi rekel kaj mislim, ono: 'Da, ja sam bedasta.' I sam brzo razmel, da moram čkometi. Namerno bedastoče nemrem pripovedati, osim ak se napijem, a piti neću, a ni nesmem. Na kraju je jadna ipak zmogla snage i otišla v slobodu, čoveku z kojim se razme, valda. Pojma nemam. Ma to ste mogli znati. Taj broj 27 mi je zgledi čarobni, kaj sam imal 27 let kad sam s ženskom prvi put ... ono ... Vite kak se ufam iskreno i to reč. 5. Zaljubljivam se ko dečec i to onak v mislima. Ma, to ste valda primetili. Ak je koja to primetila, naj mi oprosti. Bu me prošlo. Me još pubertet ni pošteno vlovil. Tak to je to. Bi valda trebalo i o ovim computerskim produktima nekaj. 1. Blog – naravno na prvom mestu. Mogu spripovedati kaj mi je na duši, a da me niko ne prekida kad govorim. 2. E-mail – super komunkacija, samo kaj kod nas još ima malo ljudi koji se time služe. 3. Dragon go server – Tam igram dopisne go-partije s protivnicima iz celoga sveta. 4. Razni pretraživači web-ova. Si čovek more brzo dojti do raznih informacijih. 5. Ne pada mi niš više na pamet. A sad bi trebal zbrati 5 novih. To pa ni lako, kaj je večina već dobila taj zadatak. Nek, znate kaj. Prosim ih lepo, naj se javi ko bi štel da ga zberem. Kod tog zbiranja, da kog ne pozabim, a nekak me malo i sram, kaj posebno drage skrivam. Javite se koji bi šteli pisati meme, a još nisu dobili zadatak taj ... Lepo vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... P.S. Naj mi oprostiju, al imam netočan navod pod točkom 3. Sam se setil još tri put kaj sam bil i to: - 72. leta v zagrebačkoj katedrali na koncertu orgulja - leta 80 i nekojega v glavnoj crkvi u Velkoj Gorici kaj sam došel slušati prijatelja kak s grupom popeva - 2002. sam kčer Sanju dopratil do tada budućeg zeta na njihovom venčanju v crkvi v Galženici v Gorici. To treba tak tata od mlade, a to sam bil ja. |
Noga pred nogu ...
- 15:15 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Baš ovdje i baš sada kao očica u ispletenom beskraju. Neraskidivo tako. A misao, kao da promjenjljivost pokazuje. Ona stvori ono 'ne'. 'Ne' po sebi, namjerom njenom da bude i više od sebe same, misli. I slažu se misli, slike kao izmaglica neka. 'Ne nije tako.' Prostruji misao, što razara misao prethodnu. Šetnjom zabavih tijelo. Dadoh smisao radni tijelu, a mislima da krenu. Put tijelu, put mislima. Hodam i mislim. Put. Tražim. Tražim ono ispred. Vremenom jesam. Živ u svijeta. Tražeći tako se pitam: 'Što?'. Ima nešto što me vodi; put pokazuje; određuje. Osjet postoji. Nešto čime slijed se čuva po točci u kojoj jesam. Ja. Točka. Što u čemu? Nit je točka, nit to u čemu jest. Misao? Noga pred nogu; slike što stvarnošću ih nazivamo, mada obojene osjećajima mojim. Pitanje? Pitanje kao molitva za korak naredni, za viđenje novo. Stvarnost? Ta otkud mi to? Zar postoji išta drugo? Zar postoji nepostojeće, izmišljeno, lažno ... ? Što je postojanje? Zar postoji nepostojanje? Kao bujica neka pitanja pljušte. Nedam se i nije mi prvi puta. Noga pred nogu ide, lagano, smirujuće. Bujice nema. Tek noga pred nogu, laki povjetarac, a u mislima tražeć snene ptice u krošnjama mraka. Cvrkut će jutrom pozdrav novom danu biti. Kao da blagoslivljam svijet taj sneni, dječurliju ptičju. Prošao je dan, dva, nekoliko. Obilazim gradilište. Vidjeti bi htio gdje će nova cesta. Izlazim iz gradskog središta put juga. Dolazim go kraja asvaltne trake ceste. Nakupine šljunka već isplaniranog novog puta me vode do željezničke pruge. Impozantni kostur nadvožnjaka; beton i željezo još u zraku dostupni tek radnicima, kojih sada ovdje nema. Blagdani su. Prelazim prugu. Šljunka svuda naokolo, a ja uspijevam nači nakupinu blata i uprljati se. Blato, pa i to je u svijeta. Otežale noge blatom vode me ponovo na šljunak. Uglavnom puštam da taj teret pomalo sam otpadne, a većina ubrzo i napušta moje cipele. Stižem do kraja navezenoga šljunka. Nema dalje. Sa šljunka vidim tek oranice. Vraćam se do nadvožnjaka. Vidim pseću trojku. Jedan šepa povezanom nogom. Prilazim im, a i ono meni. Osjetim odmah neko zadovoljstvo i osjet uzvraćam. Veseli me susret taj. Došli do mene i njuše me sva trojica. Pružam im ruke. Znam već kako to ide. Omirišu i poliznu. Ja ih potom s osjećajem zadovoljstva pomilujem po glavama. Pogledam svakoga u oči i oni mene. Dušu im osjetim. Kao da pričamo. Pitam riječima onoga što šepa, što mu je. Tužno me gleda. Poskakuje na jednu. Nama četvorici prilazi čovjek s biciklom. Kreće priča među nama. Kazuje nam kako je išao biciklom na onu drugu stranu i kako tamo ima ceste s prvim slojem asvalta i da se vozio njime. Ide tamo prema Sisku. Iz kontejnera izlazi i prilazi nam čuvar gradilišta. Kreće priča o cesti, o obilaznici, o autocesti Zagreb – Sisak, o priljučcima za Veliku Goricu, pa o psima i ovom jadnom što ranjenu nogu ima. Čuvari su ovdje po 24 sata i on mu je kaže nogu previo, ali morati će to još malo sanirati. Mali crnko stalno zubima nastoji skunuti povez i još malo, pa će uspjeti. Stalno pomalo liže mjesto rane, pa i kroz povez. Brine čovjeka, da će si pas još veću štetu uraditi na toj nozi. Dok ljudi tako pričaju, povukoše se psi na druga mjesta. Onaj ranjeni odlazi u betonsku cijev, ispruši prednju šapu i liže. Sunce je u zalazu. Treba polako krenuti, jer u mraku bi ja mogao i većega blata naći. Pozdravljamo se uz želje za sve dobro. Psi otišli svak na svoju stranu, a onaj nešto zubima čupka i stalno me pogledava. Osjećam kako mi želi nešto reči. Ja mu mahnem, a on me gleda. Prešao sam preko pruge i put Gorice. Blato s cipela nestalo je, a ostane blatni trag. Mene to ne smeta. Nikada mi to ni nije bilo važno. Neki kažu da sam neuredan, ali sve je to u svijeta. Nekako ne želim raditi veći red od ovoga što Gospodom mi je podaren. Kažu mi da sam lijen. Neznam da li tako jest. Njih ne vidim na šetnajma, a ima se što prehodati. Ljenčine to ne rade. Ulična svijetla, ljudi, izlozi ... svakodnevica. Prijatelji moji dragi, sjetim se ja na šetnajma i bloga i vas koje volim ... Mladen ... :) |
Ima trenutaka ...
- 11:42 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
... kad je kao neki nemir u duši. Rekoše mi da trebam puno šetati. Cirkulacija u stopalima, a i šečer treba trošiti i krv rasteretiti od viška njegovog. U slici mogućnosti tražim put. Nekih obaveza bitnih nemam. Stigao sam iz posla kući. Ne robujem nekoj čistoći i redu. Stvari oko mene su negdje i što bih premještati trebao. Zar da služe nekom mom zamišljaju? Odlažem torbu i provjeravam mobitelom gdje je Vedran. Nešto je bolestan u zadnje vrijeme. Uz kašalj i znojenja noćna tu su, a on ne ostavlja društvo i izlaske. Nekako je kao i ja. Kreće se i to je to. Kašalj bude i prođe. I ovaj puta mi kaže, kako je dobro, a ja znam da će navečer kasnije, kada kući dođe, opet biti vruća čela. Pitam se treba li on što shvatit ili ja možda? Bože, neka nam putevi idu za dobro. Mrak je već uveliko. Vidim da se nudi šetnja, na koju me i upućivahu, kao dnevnu potrebu. Izlazim. Nazire se lagano zamagljen mjesec. Zamakao sam putem u polje. Uska je tu cesta, pa prolaze povremeno i automobili. Pločnika nema, pa moram biti pozoran na njih, a volio bi se opustiti, da zaboravim i na noge i na put i stanem u nekim prostorima vremena. Hodajući tako, misao mi prati promjene. Put, noge, mjesec, povremene lampe javne rasvjete, što ih staviše i na taj poljski put i poneki auto kao iz nekog drugog svijeta. U njima su, osjećam, neki svijetovi problema, što žure nekuda. Imaju, pa mogu i žure da bi. Vidim i mislim i znam, da jest to viđenje moje i misao moja, mene što premećem noge po putu poljem mjesečine. Što li je stvarno to? Prolazim pored stare drvene crkvice. Staviše reflektore da je obasjavaju i time neki poseban dojam svijetlom stvoriše. Uokolo zemlja, trava i svijet prizemni već na počinku, ovijen mrakom. Kao sjenka neka promiće misao usnulim poljem mjesečine. Bude i već je nema. Primičem se susjednom selu, koje u ova vremena urbanosti i komunikacija i nije kao sela nekada. Pleso uz Zagrebačku zračnu luku. Kuće iskićene blještavilom, kao da se natječu. Gledam ih i kao da želim proniknuti u duše, po kojima tako jest. Smisao životu potrebno je dati. Čovjek putem rijetkost je. Više je automobila, a to jest čovjek u oklopu nepokretan u pokretu. Kreće se energijom, što nije tijelom njegovim. Tehnika želje ispunjava. A želje mislima su date, često i van moći tijela ljudskoga. Gledam to i nekako se ne mogu oteti dojmu kako čovjek sve više napušta tijelo svoje. Milionima godina nastajao je čovjek iz potrebe opstanka i opstalo je što je moglo. Potvrda ispravnosti jest u vremenu stvaranja i postojanja promjenjljivošću. Mijenjalo se tijelo potrebama. I kuda sada stiže čovjek? Koje su mu potrebe i kako će se u skladu s time mijenjati tijelo njiegovo? Vidim kako sve više napušta tijelo i koristi se oruđima. I ide mi noga pred nogu i nekako sam sretan, što tako noge moje čine. Bože, po tebi su, milionima godina nastajale. Evo ih sada ovdje, gdje nose tijelo ovo, korak po korak. Hvala Tebi za kretanje, za postojanje. I svaki korak ovaj jest hvala Tebi. I uzletje i poneki zrakoplov, da jedva ga primjetih. Navikao sam na njih. Prošao sam pločnikom uz cestu Plesom i primičem se Gorici. Gradski stadion u mraku. Sada je cesta već prometnija. Prelazim ceste, semafori. Sve je bučnije, a i sve je više prolaznika. Prolazim pored župnog ureda i misao mi o ljudima što službuju ovdje. Nisam po tradiciji i neznam kakova su pravila takove službe. Pomislim kako bi bilo da pozvonim i uđem na razgovor. Čovjek u prolazu. E, misao moja. Baš svašta mi pada na pamet. A da je vojarna? Pa i tamo su ljudi. Ili možda neka poslovna firma? Ta ljudi su obično tamo gdje trebaju biti, a ne slučajni namjernici. I tako se sjetih mnogih, što slučajno su tu gdje jesu. Pitam se ujedno, znaju li oni što nisu slučajno tu gdje jesu, gdje su ustvari? Što je to stvarno? U mislima slike beskućnika, prosjaka, izgubljenih i napuštenih. Jesu li i oni tamo gdje trebaju biti? Prošao sam mimo naše glavne goričke crkve i došavši do glavne gradske prometnice zaokrenuo sam desno i pravac kući. Predamnom su još četiri autobusne postaje šetnje. Ovdje je već vrlo živo. Slastičarne, kafići, prodavaonice. Primičem se gradskom groblju. Sada sam već vrlo blizu domu. Svratio sam putem u dućan po kruh i evo me kod kuće. Slijedi kontrola šečera, pa inzulin, pa klopa. To mi rekoše, da moram. Znam da nebi dobro bilo bez toga. Ta zar je to kao i auto, kada se napušta tijelo? Možda, a možda je to, ustvari, pomoć tijelu. Nema pretjerivanja, već činim upravo ono bez čega nebi mogao normalno postojati. A mjesec i dalje poljem srebrnastim svoju svijetlost prosipa, a tamo negdje u travi u zemlji sniva mali narod; biča što milionima godina promjena postadoše upravo to što jesu. Prijatelji dragi, kao dječak što dnevnik piše, stavio sam viđenja svoja. Još jedan dan Gospodnji na način moj proslijeđen je postojanjem mojim. Hvala, a sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen  |