| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
... kad je kao neki nemir u duši. Rekoše mi da trebam puno šetati. Cirkulacija u stopalima, a i šečer treba trošiti i krv rasteretiti od viška njegovog. U slici mogućnosti tražim put. Nekih obaveza bitnih nemam. Stigao sam iz posla kući. Ne robujem nekoj čistoći i redu. Stvari oko mene su negdje i što bih premještati trebao. Zar da služe nekom mom zamišljaju? Odlažem torbu i provjeravam mobitelom gdje je Vedran. Nešto je bolestan u zadnje vrijeme. Uz kašalj i znojenja noćna tu su, a on ne ostavlja društvo i izlaske. Nekako je kao i ja. Kreće se i to je to. Kašalj bude i prođe. I ovaj puta mi kaže, kako je dobro, a ja znam da će navečer kasnije, kada kući dođe, opet biti vruća čela. Pitam se treba li on što shvatit ili ja možda? Bože, neka nam putevi idu za dobro. Mrak je već uveliko. Vidim da se nudi šetnja, na koju me i upućivahu, kao dnevnu potrebu. Izlazim. Nazire se lagano zamagljen mjesec. Zamakao sam putem u polje. Uska je tu cesta, pa prolaze povremeno i automobili. Pločnika nema, pa moram biti pozoran na njih, a volio bi se opustiti, da zaboravim i na noge i na put i stanem u nekim prostorima vremena. Hodajući tako, misao mi prati promjene. Put, noge, mjesec, povremene lampe javne rasvjete, što ih staviše i na taj poljski put i poneki auto kao iz nekog drugog svijeta. U njima su, osjećam, neki svijetovi problema, što žure nekuda. Imaju, pa mogu i žure da bi. Vidim i mislim i znam, da jest to viđenje moje i misao moja, mene što premećem noge po putu poljem mjesečine. Što li je stvarno to? Prolazim pored stare drvene crkvice. Staviše reflektore da je obasjavaju i time neki poseban dojam svijetlom stvoriše. Uokolo zemlja, trava i svijet prizemni već na počinku, ovijen mrakom. Kao sjenka neka promiće misao usnulim poljem mjesečine. Bude i već je nema. Primičem se susjednom selu, koje u ova vremena urbanosti i komunikacija i nije kao sela nekada. Pleso uz Zagrebačku zračnu luku. Kuće iskićene blještavilom, kao da se natječu. Gledam ih i kao da želim proniknuti u duše, po kojima tako jest. Smisao životu potrebno je dati. Čovjek putem rijetkost je. Više je automobila, a to jest čovjek u oklopu nepokretan u pokretu. Kreće se energijom, što nije tijelom njegovim. Tehnika želje ispunjava. A želje mislima su date, često i van moći tijela ljudskoga. Gledam to i nekako se ne mogu oteti dojmu kako čovjek sve više napušta tijelo svoje. Milionima godina nastajao je čovjek iz potrebe opstanka i opstalo je što je moglo. Potvrda ispravnosti jest u vremenu stvaranja i postojanja promjenjljivošću. Mijenjalo se tijelo potrebama. I kuda sada stiže čovjek? Koje su mu potrebe i kako će se u skladu s time mijenjati tijelo njiegovo? Vidim kako sve više napušta tijelo i koristi se oruđima. I ide mi noga pred nogu i nekako sam sretan, što tako noge moje čine. Bože, po tebi su, milionima godina nastajale. Evo ih sada ovdje, gdje nose tijelo ovo, korak po korak. Hvala Tebi za kretanje, za postojanje. I svaki korak ovaj jest hvala Tebi. I uzletje i poneki zrakoplov, da jedva ga primjetih. Navikao sam na njih. Prošao sam pločnikom uz cestu Plesom i primičem se Gorici. Gradski stadion u mraku. Sada je cesta već prometnija. Prelazim ceste, semafori. Sve je bučnije, a i sve je više prolaznika. Prolazim pored župnog ureda i misao mi o ljudima što službuju ovdje. Nisam po tradiciji i neznam kakova su pravila takove službe. Pomislim kako bi bilo da pozvonim i uđem na razgovor. Čovjek u prolazu. E, misao moja. Baš svašta mi pada na pamet. A da je vojarna? Pa i tamo su ljudi. Ili možda neka poslovna firma? Ta ljudi su obično tamo gdje trebaju biti, a ne slučajni namjernici. I tako se sjetih mnogih, što slučajno su tu gdje jesu. Pitam se ujedno, znaju li oni što nisu slučajno tu gdje jesu, gdje su ustvari? Što je to stvarno? U mislima slike beskućnika, prosjaka, izgubljenih i napuštenih. Jesu li i oni tamo gdje trebaju biti? Prošao sam mimo naše glavne goričke crkve i došavši do glavne gradske prometnice zaokrenuo sam desno i pravac kući. Predamnom su još četiri autobusne postaje šetnje. Ovdje je već vrlo živo. Slastičarne, kafići, prodavaonice. Primičem se gradskom groblju. Sada sam već vrlo blizu domu. Svratio sam putem u dućan po kruh i evo me kod kuće. Slijedi kontrola šečera, pa inzulin, pa klopa. To mi rekoše, da moram. Znam da nebi dobro bilo bez toga. Ta zar je to kao i auto, kada se napušta tijelo? Možda, a možda je to, ustvari, pomoć tijelu. Nema pretjerivanja, već činim upravo ono bez čega nebi mogao normalno postojati. A mjesec i dalje poljem srebrnastim svoju svijetlost prosipa, a tamo negdje u travi u zemlji sniva mali narod; biča što milionima godina promjena postadoše upravo to što jesu. Prijatelji dragi, kao dječak što dnevnik piše, stavio sam viđenja svoja. Još jedan dan Gospodnji na način moj proslijeđen je postojanjem mojim. Hvala, a sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen  |