Marketing
Ima trenutaka ...
... kad je kao neki nemir u duši. Rekoše mi da trebam puno šetati. Cirkulacija u stopalima, a i šečer treba trošiti i krv rasteretiti od viška njegovog. U slici mogućnosti tražim put. Nekih obaveza bitnih nemam. Stigao sam iz posla kući. Ne robujem nekoj čistoći i redu. Stvari oko mene su negdje i što bih premještati trebao. Zar da služe nekom mom zamišljaju? Odlažem torbu i provjeravam mobitelom gdje je Vedran. Nešto je bolestan u zadnje vrijeme. Uz kašalj i znojenja noćna tu su, a on ne ostavlja društvo i izlaske. Nekako je kao i ja. Kreće se i to je to. Kašalj bude i prođe. I ovaj puta mi kaže, kako je dobro, a ja znam da će navečer kasnije, kada kući dođe, opet biti vruća čela. Pitam se treba li on što shvatit ili ja možda? Bože, neka nam putevi idu za dobro.
Mrak je već uveliko. Vidim da se nudi šetnja, na koju me i upućivahu, kao dnevnu potrebu. Izlazim. Nazire se lagano zamagljen mjesec. Zamakao sam putem u polje. Uska je tu cesta, pa prolaze povremeno i automobili. Pločnika nema, pa moram biti pozoran na njih, a volio bi se opustiti, da zaboravim i na noge i na put i stanem u nekim prostorima vremena.
Hodajući tako, misao mi prati promjene. Put, noge, mjesec, povremene lampe javne rasvjete, što ih staviše i na taj poljski put i poneki auto kao iz nekog drugog svijeta. U njima su, osjećam, neki svijetovi problema, što žure nekuda. Imaju, pa mogu i žure da bi. Vidim i mislim i znam, da jest to viđenje moje i misao moja, mene što premećem noge po putu poljem mjesečine. Što li je stvarno to?
Prolazim pored stare drvene crkvice. Staviše reflektore da je obasjavaju i time neki poseban dojam svijetlom stvoriše. Uokolo zemlja, trava i svijet prizemni već na počinku, ovijen mrakom. Kao sjenka neka promiće misao usnulim poljem mjesečine. Bude i već je nema. Primičem se susjednom selu, koje u ova vremena urbanosti i komunikacija i nije kao sela nekada. Pleso uz Zagrebačku zračnu luku. Kuće iskićene blještavilom, kao da se natječu. Gledam ih i kao da želim proniknuti u duše, po kojima tako jest. Smisao životu potrebno je dati. Čovjek putem rijetkost je. Više je automobila, a to jest čovjek u oklopu nepokretan u pokretu. Kreće se energijom, što nije tijelom njegovim. Tehnika želje ispunjava. A želje mislima su date, često i van moći tijela ljudskoga. Gledam to i nekako se ne mogu oteti dojmu kako čovjek sve više napušta tijelo svoje.
Milionima godina nastajao je čovjek iz potrebe opstanka i opstalo je što je moglo. Potvrda ispravnosti jest u vremenu stvaranja i postojanja promjenjljivošću. Mijenjalo se tijelo potrebama. I kuda sada stiže čovjek? Koje su mu potrebe i kako će se u skladu s time mijenjati tijelo njiegovo? Vidim kako sve više napušta tijelo i koristi se oruđima. I ide mi noga pred nogu i nekako sam sretan, što tako noge moje čine. Bože, po tebi su, milionima godina nastajale. Evo ih sada ovdje, gdje nose tijelo ovo, korak po korak. Hvala Tebi za kretanje, za postojanje. I svaki korak ovaj jest hvala Tebi.
I uzletje i poneki zrakoplov, da jedva ga primjetih. Navikao sam na njih. Prošao sam pločnikom uz cestu Plesom i primičem se Gorici. Gradski stadion u mraku. Sada je cesta već prometnija. Prelazim ceste, semafori. Sve je bučnije, a i sve je više prolaznika. Prolazim pored župnog ureda i misao mi o ljudima što službuju ovdje. Nisam po tradiciji i neznam kakova su pravila takove službe. Pomislim kako bi bilo da pozvonim i uđem na razgovor. Čovjek u prolazu. E, misao moja. Baš svašta mi pada na pamet. A da je vojarna? Pa i tamo su ljudi. Ili možda neka poslovna firma? Ta ljudi su obično tamo gdje trebaju biti, a ne slučajni namjernici. I tako se sjetih mnogih, što slučajno su tu gdje jesu. Pitam se ujedno, znaju li oni što nisu slučajno tu gdje jesu, gdje su ustvari? Što je to stvarno? U mislima slike beskućnika, prosjaka, izgubljenih i napuštenih. Jesu li i oni tamo gdje trebaju biti?
Prošao sam mimo naše glavne goričke crkve i došavši do glavne gradske prometnice zaokrenuo sam desno i pravac kući. Predamnom su još četiri autobusne postaje šetnje.
Ovdje je već vrlo živo. Slastičarne, kafići, prodavaonice. Primičem se gradskom groblju. Sada sam već vrlo blizu domu. Svratio sam putem u dućan po kruh i evo me kod kuće. Slijedi kontrola šečera, pa inzulin, pa klopa. To mi rekoše, da moram. Znam da nebi dobro bilo bez toga. Ta zar je to kao i auto, kada se napušta tijelo? Možda, a možda je to, ustvari, pomoć tijelu. Nema pretjerivanja, već činim upravo ono bez čega nebi mogao normalno postojati.
A mjesec i dalje poljem srebrnastim svoju svijetlost prosipa, a tamo negdje u travi u zemlji sniva mali narod; biča što milionima godina promjena postadoše upravo to što jesu.
Prijatelji dragi, kao dječak što dnevnik piše, stavio sam viđenja svoja. Još jedan dan Gospodnji na način moj proslijeđen je postojanjem mojim. Hvala, a sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen 
Post je objavljen 04.01.2007. u 11:42 sati.