| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Zar bi ...
- 14:12 -
Komentari (42) -
Isprintaj -
#
Zar bi mogla kišna kapDa oblaka nije? Zar sama Zar bez oblaka Kap jedna; Kišna? Kiša kapi Što vjetar ih nosi, Svaka i jedna Jest Kap kišna Kišnih kapi. I svaka u kiše Jest kap; Voda zrakom Vjetrom putuje. Zar bi mogla rijeka Da kišnih kapi nije? Život Da vode nije? Čovjek Da života nije? Kišna kap ... Misli, Slike, Osjećaji... Hvala tebi kapljice I ti si kao i ja Svijetom data. Svjedoćimo oboje. |
Istina ...
- 12:06 -
Komentari (33) -
Isprintaj -
#
Od onih prvih trenutaka kada se svijest bilježila promjenama u meni, promjenama u onome što smatrao sam sobom ili se jednostavno po sebi odražavalo djelovanjem, nastojim spoznati događanje to. Ne bijaše to kao nešto prema nećemu, već osjećaj sebe. Jesam! Kao da nije bilo onoga vani, onoga što nije, već do dio osjećaja mojih. Postojalo je samo ono nešto; ono nešto što bijah tada. Toplo, hladno, glad ... bili su stanja moja. Vanjski svijet kao da postojao nije. Tada nisam ni ja postojao kao netko, već to bijaše sve. Možda bi tako i ostalo, da nije stvoreno viđenje, po kojem sam izražavao stanja, na koja bi se promjene događale. Zapišan bi se mrštio i izražavao nelagodu, sve do plača, i tada se dešavala promjena. Moj izraz nelagode bio je poticaj promjenama. I dešavalo se to brzo ili sporije. I kao što slijedovi u meni bijahu poticani stanjima prethodnim, i to bijaše tako. Otkrivao sam svijet svoj i djelovanje njegovo. Micanje ruku i nogu voljom je bilo. Isprva spontano i nekontrolirano, sve dok ne spoznah povezanost radnji tih. Kretao sam ruke sve više svijesno i voljno. Pomalo tako bijaše i sa drugim promjenama koje su tražile suptilnije pristupe. Trebalo je plakati, da se zapišane krpe promjene ili da se hrana dobije. Koji puta samo moja volja nije dovoljna bila. Bile su tu i radnje za koje skoro nikada svijesno pripremanje nije bilo. Srce je počelo kucati još u vrijeme kada misao po meni nije bila vezana uz svijest. Svijesti kao da ni nije bilo tada, po pamćenju mome. Sve što nije više tijelu trebalo, napuštano je majčinim putevima odvajanja nepotrebnosti tijelu. Učilo se, tijelom majke, tijelo moje. U tom periodu zajedničkog života sve osnovne životne radnje nalazile su svoje mjesto u tijelu mome. Izgrađen sam na sliku njenu slikom oca po genima. Sve to i danas u meni postoji, promjenama životom lagano dograđivano. Od pamtivijeka tako čovjek životom prolazi. Ko iskrice nad velikom vatrom života dogorijevamo svemirom. Uvjeti razni odnosima u nama prenošeni su. Mnogi već zaboravljeni su. Ne zaboravljeni sviješću našom, već i napuštanjem djelovanja po njima. Prošlo je života u meni. Gledao sam nastojeći cjelovit biti. Nastojao sam vidjeti što to bijaše i čime sam dat. Ne prihvatih to riječju. Dvadesetih godina svojih, uz prijatelja, susreo sam puteve misli i gledanja iz vremena prije brojanja godina po nama. Naznačeno je to kao mudrosti istoka. Nastojanja pronicanja u bitno. Usvojih sliku o sebi kao 'sliku o sebi'. Usvojih riječ kao 'riječ'. Usvojih gledanje kao 'gledanje'. Usvojih svoje kao misao da tako jest. Jest osjet da jesam, bilo mi je iskreno svjedočenje sebe. I pored misli vodilje i mišljenja kao djelovanja na putu traženja, bio sam biće osjećaja. Vidjeh da misli granicu nalaze nemoćima svojim, kada puta još je vidjeti dalje. Tražio sam, čime? Učitelji, sada tek tragovima njihovih života vidljivi, kazivahu, da vjera jest put dalji. Pitah, onako kroz sebe: 'Zar vjera na neviđeno? Maćak u vreći? ...' I nisam htio uraditi korak odmah. Neka sazrije gledanje puta daljnjeg. Volja čovjeka razvija i mijenja. Ljubavlju! Dijete puta traži. Ima jedna 'ruka' što vodi. Osjetih je povremeno. Ne ide mišlju dalje, ali srce traži. Sve ovo s razlogom je. Razlog? O razlogu se vezanošću pojava gledati može. Sve više misao gledanju mjesto prepušta. Sve više vidim i ono što se ni opisati ne može. Učila me toj vještini i igra koju prihvatih, a i ona je iz vremena davnih i prostora odakle i mudrosti, što ih spomenuh. Slika obuhvatnija je od misli izrečene. Slike takove novima se dopunjuju, a pretpostavke ujedno prihvaćaju i pobijaju. Kao i misao. I kada slika se u meni stvori, gledam put nastanka njenog. Vidjeti se puno toga može. Gledam čovjeka i njegovo djelovanje. U njega je slika mogućnosti po kojima je postao. U njega je tako i put njegov ucrtan, a i put što proći će. Ne onako kako si neki misle. Ne proricanjem po željama, strepnjama ... Jest kao osmjeh, kao suza, kao radost, jer putevi naši po nama jesu. Gledam čovjeka u okruženju što u njemu se odražava. Gledam onu volju što životom se odražava. Gledam cjelovitosti i cjelovitost cjelovitostima. Gledam kako čovjek djeluje. Vidim kako se stanje čovjeka mijenja promjenom svakom. Cjelinom djeluje. Puno je toga u nama. Možemo više od onoga što mislimo. Mogući počeci mnogih djelovanja su tu, a svijesni ih nismo. Ponuđeni su nam putevi lakši, putevi po mislima drugih. Isključili smo tako moći neke svoje. Gledam tako stanja bolesti. Naiđe stanje što rastaće cjelovitost čovjeka. Nemoć najčešća je tada i pomoć se traži. Puno je rješenja u nama samima, što odbaćena su i prije pomisli i pokušaja da ih se ostvari. Neostvarene želje uvjeriše nas u nemoći naše. I ne prihvaća se često nerealnost želja, već se stvara slika o nemoći. Tako smo, malo po malo, stvorili otklon od života. I ima 'ruka' što pružena je da nas vodi. U nama je i često nas štiti od nas samih. Gledam i vidim. Život u području dalje od moći misli. Tamo jest. Dozvolim misli put do granica njenih i tada zamolih misao da ponizno prepusti put. Obraćam se istini po kojoj jesam, ne i samo misao moja, već cjelovitošću. Vidim tada da cjelovitost ta, po kojoj jesam, jest veća od tijela moga i onoga što mislio sam da jesam. Svo postojanje jest istina. U njoj su i djelovanja što životom dadoše i mene. Mene živa čovjeka u vremenu i prostoru. Kao čovjek tada ljudski obrat Tebi jedinom što jesi. Ljudski, da komuniciram. Time sam čovjek. Svijest. Tebi zahvalnost za postojanje, za ljubav, za život. Na prostorima našim, u vremenu našem, jest učitelj jedan veliki trag ostavio. Život svoj posvetio jest Istini. I danas nakon više od dvije tisuće godina, nastoji se tragove te poštivati. Nešto se i izmjenilo. Nešto se i dodalo. Nešto se i zaboravilo. Pisani trag je bio i dopunjavan novim viđenjima. Imam slobodu viđenja takovih. Postoje i oni što čuvaju svetost zapisa tih i tumačenja njihovih vrijednosti. Gospode, do nas je, da slijedimo put poštovanje vrijednosti po Tebi. Istina jest put radosti života. Svaka biljka, kamenčić, stvor jest po Tebi i ljubavlju tvojom. I jest život slikom na Tebe, ali cjelovitošću. I ne da darujem život svoj Tebi, već život moj je dar Tvoj i na tome Ti Gospode bezgranična hvala ... Prijatelji moji dragi, svi ste vi meni Gospodom darovani, bili toga svijesni ili ne. I oni što se ljute tu su i oni koji ne vjeruju. Nevjernici ustvari i neznaju u što ne vjeruju, jer kada bi vidjeli cjelovitošću, vidjeli bi i ono zbog kojeg neviđenja i odbaciju istinu postojanja. Odbacivanje jest neviđenje vrijednosti. Možda ih nema, a možda ih se samo ne vidi, a ima ih. U oba slučaja je neviđenje. Možda trebate još malo bolje pogledati. Život s istinom je život 'otvorenih očiju i srca'. Tradicijom su pred nama blagdani što ukazuju na vrijednosti života. Trenuci su to poštivanja njihovih. Prijatelji moji bez obzira na vjerospovjest, želim vam svima radosti života i ljubavi, jer Istina je samo jedna svima nama. Srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Miran kasnojesenski dan ...
- 19:17 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
... uz kratkodnevicu brzo je donio mrak. Nije hladno kako je to uobičajeno za ovo doba godine. Slijedom zbivanja u prostoru koji nas okružuje stvoreni su uvjeti za takovo što. Sve je ustvari tako u redu, kao sve što činimo, mada mnogi još i ne svijesni toga. Svaki tren u nizu trenutaka, što nama živim ljudima vrijeme znači, određen je uvjetima iz prethodnih stanja, kao što voda istječe iz jednog u drugo ulegnuće. I gravitacija i sve sile, što ih vidimo i razumijemo, kao i one koje nit vidimo, a nit razumijemo, a jesu na djelu, čine slijed upravo takovim. U svim tim međuovisnostima i naša stanja, misli i osjećaji dati su. I puštam tako misao, da poput rijeke koritom svojim ide, jer znam da biti će tako kako može biti. Moje razumjevanje tek je, da me stavi u stanje neopiranja onome što stvarno je. A znadem li što to je? Ko sumnja neka pitanje takovo izgleda. Ta takav sam kako sam stvoren stanjima, što trag ostaviše na meni, i na svima nama, što svijet moj činite. Viđenje svijeta moga po meni; viđenje svijeta našega po meni; svijet stvaran. Osjet mene meni! Jesam! Kao mjesto bez prostora kroz koje se smisao određuje odnosom svega što odraz svoj ostavlja ovdje u točci toj. Bez vremena i bez prostora spram svega ostaloga. Na što sve to djeluje, ako samo točka jest ono po čemu određenost moja jest? Zar takova je svaka točka svemira? Prostor? Vrijeme? Elementi života? Elementi misli? S lakoćom prepuštam se slijedovima i kao da gledam. Kao u igri nekoj, promjene. Promjene? Zar prema samo točci? Ta to me onda sila neka čini. Ta, tada jesam! Prostor i vrijeme, što su? Neka je to kvaliteta, što mišlju je tkana. Kao pomoć neka razumjevanju i viđenju. Nešto ćime nastojim dokućiti neznano i neviđeno. I ništa ja ne moram, što bi mislio. Tek, nastojim vidjeti svijet stvaran. Tako ću vidjeti i tko sam. I nije misao ta koja će stvarnost tu dati, ali jest u stvarnosti toj. Mladen razmišlja, a kasnojesenska noć prekrila je grad. Grad mnogih radosti; grad poneke tuge, ostvarenih i neostvarenih želja. Noć što zavila je šume u počinku ptica, kukaca i ostalog živog svijeta, kojemu dan jest sigurnost. Zavijeno tako u smiraju, gdje još ona neizmirena stanja snovima traže smiraj. Ostalo je od misli i osjećaja. Dječica što život kroz snove upoznaju sneno što palac im usta osjetom dragim čini. Raznih sam stanja u života imao, a i vidio i nastojao dokučiti. Misli i osjećaji idu mi put svih koji nesretni jesu. Nije bilo blagosti njima. Želje im ostale puste i još možda samo nada tinja. Dragi moji, blagoslov Vama i neka želje smiraj nađu. Gospode, trenutak spoznaje neka im iskru radosti pokrene. Znam; to je samo tren. Kao i ono što i ja stvarno jesam. Tren taj je van vremena i prostora; iskra. Tebi što si zaboravljen, samopoštovanja, jer ti činiš svijet ovaj. Ne, nisi bezvrijedan. I tebi je dato da svijet ovaj činiš. Tu smo jednaki. I tebe ljubav stvori i dozvoli, da ti srce napuni snagom blagoslova. Nisam vjernik po tradiciji. Tražim smisao i razloge života. Nalazim put i predajem se Jedinom koji je i po kojem svi mi smo dati. Stvoreni smo ljubavlju Njegovom i kroz roditelje svoje. Činimo svijet po Njemu. Svi smo mi djeca Gospodnja. I nekako u ova doba kasnojesenska, prad sam dolazak zime, uz topla ognjišta vijekovima se obitelji okupljale. Dječica u večernjim satima sretna uz roditelje što su njima sav svijet njihov. Rekoh, nisam po tadiciji, ali vidim. Bilježi se to iz davnina kao vrijeme poštivanja obitelji u svijeta Gospodnjega. Bliži se Božić. U krajevima klime, gdje zima jači biljeg stavlja, stvarana je tradicija, što se i danas štuje. I nije to zato što su neki rekli, već odraz vrijednosti života. Gledam pretprazničko stanje. Mladost puna energije veselje priprema. Vrijeme je to radosti života, što od obitelji ide. Ona je osnova sretnog života. I sada znam i nastojim mislima i osjećajima uputiti svima osamljenima radost i spoznaju i neka Božić njima radosti pruži. Možda su sami u nekom kutu skriveni od zime. Krpama umotani. Možda su neki na kraju snaga, vjere posrnule. Braća po Gospodu smo, ma što god oni mislili. U ovo vrijeme općeg veselja, Gospode, blagoslov Tvoj molim njima. Prijatelji dragi, često u nekoj žurbi života i ne vidimo dobro. Nema se vremena. Nije se na pravome mjestu. Mnogo toga misliti se može. Tek možda jedan otkucaj srca neka za njih nesretne bude. Toliko čovjek može. I kasnojesenska noć zavila je grad u tamu. Dozvolimo svijetlost Gospodnju onima što zaboravljeni jesu. A vas prijatelji dragi srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ...  |
... pitanje – odgovor, pitanje – odgovor ...
- 09:42 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
U neko vrijeme van vremena, u prostoru nekom nigdje što je, netko se pita: 'Jesam li?'Bilo je vrijeme; sjećanja jesu. Neki svijet što nasta ko slika na nešto, što tada stvori je. Kao da bilo je tako, što u nama tragove ostavi takove. A sada gledam. Slike, osjećaji, osjeti. Što i kako? Sličnosti neke na slike, sjećanja što su. Razlikama se određuju vrijednosti neke. Kao da sve prolazi kroz razlikovnost neku; kao da počiva na usporedbama s onim što iskustvom nazivamo. I neznam od kud pitanje me jedno podsjeća na vrijednost po sebi. 'Što li je sve to stvarno?' Odmah po tom pitanja se nova množe, što upor nalaze u prvom što rekoh. Pitati se može tek kada odnosi postoje; kada nešto spram nečega jest. Pitanje, kao živ stvor, ima uzrok, a posljedica jest ono što pitanje traži. Odgovorom zadovoljstvo i balans se nalazi. Kao i u života, kada sve jest kao pitanja, što stalno nove posljedice stvaraju. I tako već dolazim do stanja novog, u kojem nova pitanja dalje me vode. Ono gdje jesam; ono gdje put moj prolazi; ono vani gdje kao da nisam, a ipak jest, kao da u nekom balansu jest. I kao da mogu tako mislit, jer to je tamo, gdje kao da nisam i kao da je tamo bez osjeta i osjećaja mojih. Ako ne boli, a vidim da postoji, u smislu mome mogu misliti o mnoštvu što djeluje po pravilima nekim. I sve to, što tamo je i tamo se zbiva, je u ravnoteži. Ne da miruje, nego sve to, sa procesima zajedno, predstavlja cjelinu, koja se mijenja i vlada po sustavu predvidljivom. Kao da jest tako i samo tako. Razmišljao sam o tome u mlađih mi dana; i čuo kako oni što sličnim se mislima bavili, kažu, kako se ne može tvrditi, da od jednoga stanja samo jedno novo stanje biti može. Kažu mi da se svašta dogoditi može. U meni, na to, nemir nastane. Oni bi, da sve ovo neredom se tumači. I kao krt neki rujem i tražim mislima svojim. Rojim slike mislima. Što značilo bi to što čuo sam? Oni rekoše! Da, tu je odgovor; vidim. Oni rekoše; oni tako misle; njihovo je to viđenje. I kao da zaboraviše na stvar bitnu problema toga. Mogu misliti koliko ih volja; mogu eksperimentirati koliko ih volja. Preciznost u čovjeka je tu problem! Ne može se po čovjeku ovdje ništa tvrditi. Ma koliko sitno gledali, još uvijek sitnije se može. I kako onda tvrditi što desiti se može, kada se stanje i vrijednosti njegove precizno ne može smisliti. To, tek tvrdnje radi. Svaki tren života naših, na svakom koraku, na svakom mjestu, tako je. A tek da kažem, da sve to je uokvireno moćima našeg viđenja. U mislima našim sve su to dijelići neki, a vani tamo u svijetu stvarnom, cjelina jest. I prošla su ljeta. Broj ih je već povelik, a ja i dalje isto pitanje bez odgovora imam. Ali....! Odgovor jedan na pitanje, što ga javno sebi ne postavih, ali koje jest neizrečeno, kao krunsko, polako stvara se stalno. Pitam se i odgovore nalazim. Proces kojim stalno djelujem. Pitanje – odgovor; pitanje – odgovor; pitanje – odgovor ... E, Mladene! Što je? I, eto, reagiram kao na pitanje. I još kao da se pitam, što ja to radim? Čime? U mislima svojim slikama nekim slažem nešto. Ni svijeta vidjeti ne mogu, takvog kakav je. Zar bi ga i mogao vidjeti, kad viđenje jest nešto što po viđenom nastaje, ne i to što je? Ta sve je to tako jednostavno, a život cijeli tako činim, kao da zabludom se zanimam. Svijete oprosti mi. Nekako te svijestan bio nisam. Bavio sam se sobom, pitanjima svojim. Moje poštovanje Tebi. Ta po Tebi postojim. Iz prostora po Tebi izniklo je i sjeme po kojem nastadoh; bila je ljubav po kojoj sigurnost Tvoja stvori čovjeka kojim jesam. I sve što radih, nekako, u odnosu spram nastaloga mene, put svoj nalazilo je. I nije do pitanja i odgovora, mada životi tako djeluju. Stvar je to doživljavanja. I tako jedno pitanje, što svijesno ga ne postavih, odgovor nalazi. Ja tako te vidim; slikama u sebi. Mogu li bolje, još pitanje je novo? Ne mogu stati odjednom. Slijedim naviku. Sve više te doživljavam. Iskustvom svojim imam put pitanja i odgovora. Vrijedno je, jer to bio je životni put moj. Životni put moj po Tebi Svijete. I sebe po Tebi kada prihvatim viđenjem svojim, jest ono što jest. Tada je cjelovitost potpuna i tada životom priznajem istinu, ono što u cjelovitosti je. I pitanja tako, malo po malo, igrom postaju. Bezazlen odnos suprotnosti što jedinstvo čine. Život je po tome. I Tebi se obraćam, kao da netko sam, jer u igri toj tako sam dat. Jedinstvu Tvome i ja pripadam. I kao da svijest jedina jest na putu k Tebi. I nesvijestan oduvijek i zauvjek Tobom jesam. I kada svijest svoju privodim Tebi jest riječima : 'Hvala Tebi po kojem jesam.' A život će dalje, osmjehom i radošću. Želio bi da svi svijest svoju stave u suglasje jedinstva po Tebi. To je osnova za čistoću života; za radost življena. I ponovo sam malo plovio mislima ocrtavajući sada misao kao dio života, kao igru, kao put života. Prijatelji dragi srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen  |
Još jedan dan mislima ispraćen
- 15:15 -
Komentari (35) -
Isprintaj -
#
Promatram djecu u njihovom zanosu. Vode ih želje. Nadmetanje i konkurencija su jaki. Često je to nekontrolirani impuls koji kao neka energija traži put izražaju. Još nema dovoljno iskustava da bi se razumjelo događanja. Sve je nekako na ravni osjećaja. Znaju oni već da kada Mladen vodi go-sekciju nema neke velike strogosti. Pričamo, družimo se. Ali ja moram stalno imati na umu da u školi nismo sami, a i to da treba zaštiti one plahije i mirnije i stvoriti im atmosferu, koja im pruža mogućnost za razmišljanje i učenje. Često to nije lako, jer oni agresivniji njih ne vide. Uhvatili su si pozicije i potisnuli one mirnije. No, među mirnijima ima onih, koje ovo što pokazujem zanima. Oni se teško mogu dokazati u igrama gdje se ide na silu i slobodno izražavanje moći. To su uzeli oni agresivniji. Eventualno remećenje tih odnosa, dovelo bi povućene u situaciju u kojoj se oni ne snalaze, pogotovo ne u cjelini s onima koji su se agresivno nametnuli. Sjećam se svoga djetinjstva. Da nisam bio dobar u matematici bio bi skoro nula u cjelini kojoj sam dodjeljen u školi. Izmislili mi ime Jajčasti Talijan. To je trebalo djelovati uvredljivo, a meni kao da je bilo svejedno. I tako sam bio dio cjeline, a do toga mi je nekako bilo stalo. Uvijek sam bio poslijednji u odabiranju. Kada bi se igrao nogomet u školi, ja bi jednostavno otišao negdje u kut, jer sam znao da za mene nema mjesta u postavama. Ako bi ipak bilo manjka, mene bi stavljali na gol. Nastavilo se to i u srednjoj školi. Sve do pred kraj, kada sam demonstrativno odbio braniti, a falilo je igrača. Pustili su me u igru. I bio je tu jedan od učenika, koji je već ozbiljno igrao nogomet. Par puta sam pojurio s loptom i dodao. I kaže mi on na kraju. Pa ti igraš ko pravi nogometaš. Ja samo kratko odgovorih. Pa niste me puštali s gola. Naučio sam se biti po strani, pa ako situacija dozvoli, bi se pokazao u djelovanju. Kako je vrijeme išlo i kako sam bivao sve stariji, bilo je situacija s poslovima koje nitko nije htio raditi, pa sam onda ja bio taj, koji bi to uradio. Eto tako, danas radim ono što nitko ni slučajno nebi. Sam sam krenuo u škole do ravnatelja i predložio im da bi ja mogao djecu učiti igri koju sam zavolio. Vidio sam ujedno i razvoj kluba u tome, kojem pripadam, a i mogućnost za puno malih, koji su danas kao što sam i ja bio i koje nitko ne primjećuje. Znam da ima onih koji ni po ocjenama nisu jaki, ali ima ono nešto u njima. Znam da svi oni žele priznanje. Igrajući go nisam stao na rezultatima svojim. Išlo mi je od početka i bio sam u ono vrijeme najjači u Zgarebu i više puta prvak grada. Težio sam onom na čemu igra ova počiva. Tražio onu jedinstvenu osnovu na kojoj se bazira svo postojanje. Naslučivao sam komparativu sa životom kao vitalnu komponentu goa. Osjetio sam one mudrace od kojih je ovo krenulo. I danas, eto, ja slijedim njihov put i divna mi je spoznaja toga. Kao brat sam mnogima koji odavno ne hodaju tijelom zemljicom našom. Duboko u sebi im se klanjam. Osjećam težnje njihove, puteve spoznaje, vrijeme neko nama davno uz isto pitanje života. Nama ljudima dato je da pitamo. Od nas i za nas je tako. I misao tako nalazi mjesto kao način odnosa prema životu u života. Kao što kamenčić dio je postave u igri, tako čovjek jest u života. Dati smo odnosima i to je život. I stojim pred razredom malenih, što uče kako uspješno zarobiti protivnički kamenčić prije nego on to tebi uradi. Tako jednostavno, a tako istinski duboko. Čude se drugi, kako ja to mogu i kako sam se odrekao slasti života. Ne sjedim uz televizor, ne ispijam pive, ne kartam za osobno zadovoljstvo ni za novac. Novac mi nije osnova življenja, čak naprotiv suprotan je njemu. I slijede me naočigled nedaće. Nasanjkali me neki jamstvima na kreditima. Upravo čekam da mi blokiraju račun i da moram, kako oni kažu, vratiti dug, a dug je od onoga što nije plaćao. Neznam od kuda ću, pa skoro ništa ni nemam. Bio sam jamac u vjeri, a na nevjeru drugih naišao. Možda ipak krene i odrade dug svoj. Ako ne, odu moje 'gače na štapu'. I pored toga još uvjek kao jamac otplaćujem dva kredita. Napustila me žena. Što će sa takvim koji nije spreman boriti se za novac; koji nezna uživati po mjerilima većine; koji niti puši, a niti si nezna oduška dati; koji se igra s malom djecom po školama ni za šta; koji nije uspio u poslu i nema nikakovu karijeru materijalno vrijednovanu ..... Prihvaćam to takovim i odobravam. Ja sam jednostavno drugačiji. Dijabetes mi je eskalirao i morao sam konačno i na inzulin. Mene to ne opterećuje posebno. Takav mi je život, jedini koji imam i nositi ću se njime. Osjećam kako mi organi rade i vidim da mi je jadna gušterača nešto slabija. Bože moj, tako je to. Red je pomoći i njoj. I gledam ove malene. Gledam radosti i tuge njihove. Život u njima kreće. Biti će u njih i divnih misli i osjećaja kroz živote njihove. Možda ću im samo dati hrabrosti za život, pogotovo onima povućenijima. U njih se biseri rađaju. Ja to znam. Godine su prošle u traženju životnih vrijednosti. Bio sam odbačivan, pa i preziran. Primjer sam čudnoga čovjeka. Ja znam, međutim, da na mom mjestu jest mjesto baš takovom, voljom Gospodnjom. I slijedio sam u mislima put ovoga kazivanja. Danas sam opet s djecom u školi. Biti će zarobljenih kamenčića. Poneki će od njih otkriti poneku fintu, štos, a možda i zakonitost. Ja ću odraditi još jedan dan Gospodnji kroz život svoj. Prijatelji dragi sve vas pozdravlja i nadasve voli vaš Mladen |