Marketing
Miran kasnojesenski dan ...
... uz kratkodnevicu brzo je donio mrak. Nije hladno kako je to uobičajeno za ovo doba godine. Slijedom zbivanja u prostoru koji nas okružuje stvoreni su uvjeti za takovo što. Sve je ustvari tako u redu, kao sve što činimo, mada mnogi još i ne svijesni toga. Svaki tren u nizu trenutaka, što nama živim ljudima vrijeme znači, određen je uvjetima iz prethodnih stanja, kao što voda istječe iz jednog u drugo ulegnuće. I gravitacija i sve sile, što ih vidimo i razumijemo, kao i one koje nit vidimo, a nit razumijemo, a jesu na djelu, čine slijed upravo takovim. U svim tim međuovisnostima i naša stanja, misli i osjećaji dati su.
I puštam tako misao, da poput rijeke koritom svojim ide, jer znam da biti će tako kako može biti. Moje razumjevanje tek je, da me stavi u stanje neopiranja onome što stvarno je. A znadem li što to je? Ko sumnja neka pitanje takovo izgleda. Ta takav sam kako sam stvoren stanjima, što trag ostaviše na meni, i na svima nama, što svijet moj činite. Viđenje svijeta moga po meni; viđenje svijeta našega po meni; svijet stvaran. Osjet mene meni! Jesam! Kao mjesto bez prostora kroz koje se smisao određuje odnosom svega što odraz svoj ostavlja ovdje u točci toj. Bez vremena i bez prostora spram svega ostaloga. Na što sve to djeluje, ako samo točka jest ono po čemu određenost moja jest? Zar takova je svaka točka svemira? Prostor? Vrijeme? Elementi života? Elementi misli?
S lakoćom prepuštam se slijedovima i kao da gledam. Kao u igri nekoj, promjene. Promjene? Zar prema samo točci? Ta to me onda sila neka čini. Ta, tada jesam! Prostor i vrijeme, što su? Neka je to kvaliteta, što mišlju je tkana. Kao pomoć neka razumjevanju i viđenju. Nešto ćime nastojim dokućiti neznano i neviđeno.
I ništa ja ne moram, što bi mislio. Tek, nastojim vidjeti svijet stvaran. Tako ću vidjeti i tko sam. I nije misao ta koja će stvarnost tu dati, ali jest u stvarnosti toj. Mladen razmišlja, a kasnojesenska noć prekrila je grad. Grad mnogih radosti; grad poneke tuge, ostvarenih i neostvarenih želja. Noć što zavila je šume u počinku ptica, kukaca i ostalog živog svijeta, kojemu dan jest sigurnost. Zavijeno tako u smiraju, gdje još ona neizmirena stanja snovima traže smiraj. Ostalo je od misli i osjećaja. Dječica što život kroz snove upoznaju sneno što palac im usta osjetom dragim čini. Raznih sam stanja u života imao, a i vidio i nastojao dokučiti.
Misli i osjećaji idu mi put svih koji nesretni jesu. Nije bilo blagosti njima. Želje im ostale puste i još možda samo nada tinja. Dragi moji, blagoslov Vama i neka želje smiraj nađu. Gospode, trenutak spoznaje neka im iskru radosti pokrene. Znam; to je samo tren. Kao i ono što i ja stvarno jesam. Tren taj je van vremena i prostora; iskra. Tebi što si zaboravljen, samopoštovanja, jer ti činiš svijet ovaj. Ne, nisi bezvrijedan. I tebi je dato da svijet ovaj činiš. Tu smo jednaki. I tebe ljubav stvori i dozvoli, da ti srce napuni snagom blagoslova.
Nisam vjernik po tradiciji. Tražim smisao i razloge života. Nalazim put i predajem se Jedinom koji je i po kojem svi mi smo dati. Stvoreni smo ljubavlju Njegovom i kroz roditelje svoje. Činimo svijet po Njemu. Svi smo mi djeca Gospodnja.
I nekako u ova doba kasnojesenska, prad sam dolazak zime, uz topla ognjišta vijekovima se obitelji okupljale. Dječica u večernjim satima sretna uz roditelje što su njima sav svijet njihov. Rekoh, nisam po tadiciji, ali vidim. Bilježi se to iz davnina kao vrijeme poštivanja obitelji u svijeta Gospodnjega. Bliži se Božić. U krajevima klime, gdje zima jači biljeg stavlja, stvarana je tradicija, što se i danas štuje. I nije to zato što su neki rekli, već odraz vrijednosti života.
Gledam pretprazničko stanje. Mladost puna energije veselje priprema. Vrijeme je to radosti života, što od obitelji ide. Ona je osnova sretnog života. I sada znam i nastojim mislima i osjećajima uputiti svima osamljenima radost i spoznaju i neka Božić njima radosti pruži. Možda su sami u nekom kutu skriveni od zime. Krpama umotani. Možda su neki na kraju snaga, vjere posrnule. Braća po Gospodu smo, ma što god oni mislili.
U ovo vrijeme općeg veselja, Gospode, blagoslov Tvoj molim njima.
Prijatelji dragi, često u nekoj žurbi života i ne vidimo dobro. Nema se vremena. Nije se na pravome mjestu. Mnogo toga misliti se može. Tek možda jedan otkucaj srca neka za njih nesretne bude. Toliko čovjek može.
I kasnojesenska noć zavila je grad u tamu. Dozvolimo svijetlost Gospodnju onima što zaboravljeni jesu. A vas prijatelji dragi srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... 
Post je objavljen 17.12.2006. u 19:17 sati.