Pregled posta

Još jedan dan mislima ispraćen

Promatram djecu u njihovom zanosu. Vode ih želje. Nadmetanje i konkurencija su jaki. Često je to nekontrolirani impuls koji kao neka energija traži put izražaju. Još nema dovoljno iskustava da bi se razumjelo događanja. Sve je nekako na ravni osjećaja.
Znaju oni već da kada Mladen vodi go-sekciju nema neke velike strogosti. Pričamo, družimo se. Ali ja moram stalno imati na umu da u školi nismo sami, a i to da treba zaštiti one plahije i mirnije i stvoriti im atmosferu, koja im pruža mogućnost za razmišljanje i učenje. Često to nije lako, jer oni agresivniji njih ne vide. Uhvatili su si pozicije i potisnuli one mirnije. No, među mirnijima ima onih, koje ovo što pokazujem zanima. Oni se teško mogu dokazati u igrama gdje se ide na silu i slobodno izražavanje moći. To su uzeli oni agresivniji. Eventualno remećenje tih odnosa, dovelo bi povućene u situaciju u kojoj se oni ne snalaze, pogotovo ne u cjelini s onima koji su se agresivno nametnuli.
Sjećam se svoga djetinjstva. Da nisam bio dobar u matematici bio bi skoro nula u cjelini kojoj sam dodjeljen u školi. Izmislili mi ime Jajčasti Talijan. To je trebalo djelovati uvredljivo, a meni kao da je bilo svejedno. I tako sam bio dio cjeline, a do toga mi je nekako bilo stalo. Uvijek sam bio poslijednji u odabiranju. Kada bi se igrao nogomet u školi, ja bi jednostavno otišao negdje u kut, jer sam znao da za mene nema mjesta u postavama. Ako bi ipak bilo manjka, mene bi stavljali na gol. Nastavilo se to i u srednjoj školi. Sve do pred kraj, kada sam demonstrativno odbio braniti, a falilo je igrača. Pustili su me u igru. I bio je tu jedan od učenika, koji je već ozbiljno igrao nogomet. Par puta sam pojurio s loptom i dodao. I kaže mi on na kraju. Pa ti igraš ko pravi nogometaš. Ja samo kratko odgovorih. Pa niste me puštali s gola.
Naučio sam se biti po strani, pa ako situacija dozvoli, bi se pokazao u djelovanju. Kako je vrijeme išlo i kako sam bivao sve stariji, bilo je situacija s poslovima koje nitko nije htio raditi, pa sam onda ja bio taj, koji bi to uradio.
Eto tako, danas radim ono što nitko ni slučajno nebi. Sam sam krenuo u škole do ravnatelja i predložio im da bi ja mogao djecu učiti igri koju sam zavolio. Vidio sam ujedno i razvoj kluba u tome, kojem pripadam, a i mogućnost za puno malih, koji su danas kao što sam i ja bio i koje nitko ne primjećuje. Znam da ima onih koji ni po ocjenama nisu jaki, ali ima ono nešto u njima. Znam da svi oni žele priznanje.
Igrajući go nisam stao na rezultatima svojim. Išlo mi je od početka i bio sam u ono vrijeme najjači u Zgarebu i više puta prvak grada. Težio sam onom na čemu igra ova počiva. Tražio onu jedinstvenu osnovu na kojoj se bazira svo postojanje. Naslučivao sam komparativu sa životom kao vitalnu komponentu goa. Osjetio sam one mudrace od kojih je ovo krenulo. I danas, eto, ja slijedim njihov put i divna mi je spoznaja toga. Kao brat sam mnogima koji odavno ne hodaju tijelom zemljicom našom. Duboko u sebi im se klanjam. Osjećam težnje njihove, puteve spoznaje, vrijeme neko nama davno uz isto pitanje života. Nama ljudima dato je da pitamo. Od nas i za nas je tako. I misao tako nalazi mjesto kao način odnosa prema životu u života. Kao što kamenčić dio je postave u igri, tako čovjek jest u života. Dati smo odnosima i to je život.
I stojim pred razredom malenih, što uče kako uspješno zarobiti protivnički kamenčić prije nego on to tebi uradi. Tako jednostavno, a tako istinski duboko.
Čude se drugi, kako ja to mogu i kako sam se odrekao slasti života. Ne sjedim uz televizor, ne ispijam pive, ne kartam za osobno zadovoljstvo ni za novac. Novac mi nije osnova življenja, čak naprotiv suprotan je njemu.
I slijede me naočigled nedaće.
Nasanjkali me neki jamstvima na kreditima. Upravo čekam da mi blokiraju račun i da moram, kako oni kažu, vratiti dug, a dug je od onoga što nije plaćao. Neznam od kuda ću, pa skoro ništa ni nemam. Bio sam jamac u vjeri, a na nevjeru drugih naišao. Možda ipak krene i odrade dug svoj. Ako ne, odu moje 'gače na štapu'. I pored toga još uvjek kao jamac otplaćujem dva kredita.
Napustila me žena. Što će sa takvim koji nije spreman boriti se za novac; koji nezna uživati po mjerilima većine; koji niti puši, a niti si nezna oduška dati; koji se igra s malom djecom po školama ni za šta; koji nije uspio u poslu i nema nikakovu karijeru materijalno vrijednovanu ..... Prihvaćam to takovim i odobravam. Ja sam jednostavno drugačiji.
Dijabetes mi je eskalirao i morao sam konačno i na inzulin. Mene to ne opterećuje posebno. Takav mi je život, jedini koji imam i nositi ću se njime. Osjećam kako mi organi rade i vidim da mi je jadna gušterača nešto slabija. Bože moj, tako je to. Red je pomoći i njoj.
I gledam ove malene. Gledam radosti i tuge njihove. Život u njima kreće. Biti će u njih i divnih misli i osjećaja kroz živote njihove. Možda ću im samo dati hrabrosti za život, pogotovo onima povućenijima. U njih se biseri rađaju. Ja to znam.
Godine su prošle u traženju životnih vrijednosti. Bio sam odbačivan, pa i preziran. Primjer sam čudnoga čovjeka. Ja znam, međutim, da na mom mjestu jest mjesto baš takovom, voljom Gospodnjom.
I slijedio sam u mislima put ovoga kazivanja. Danas sam opet s djecom u školi. Biti će zarobljenih kamenčića. Poneki će od njih otkriti poneku fintu, štos, a možda i zakonitost. Ja ću odraditi još jedan dan Gospodnji kroz život svoj.
Prijatelji dragi sve vas pozdravlja i nadasve voli vaš Mladen

Post je objavljen 04.12.2006. u 15:15 sati.