Marketing
... pitanje – odgovor, pitanje – odgovor ...
U neko vrijeme van vremena, u prostoru nekom nigdje što je, netko se pita: 'Jesam li?'
Bilo je vrijeme; sjećanja jesu. Neki svijet što nasta ko slika na nešto, što tada stvori je. Kao da bilo je tako, što u nama tragove ostavi takove. A sada gledam. Slike, osjećaji, osjeti. Što i kako? Sličnosti neke na slike, sjećanja što su. Razlikama se određuju vrijednosti neke. Kao da sve prolazi kroz razlikovnost neku; kao da počiva na usporedbama s onim što iskustvom nazivamo.
I neznam od kud pitanje me jedno podsjeća na vrijednost po sebi. 'Što li je sve to stvarno?' Odmah po tom pitanja se nova množe, što upor nalaze u prvom što rekoh. Pitati se može tek kada odnosi postoje; kada nešto spram nečega jest. Pitanje, kao živ stvor, ima uzrok, a posljedica jest ono što pitanje traži. Odgovorom zadovoljstvo i balans se nalazi. Kao i u života, kada sve jest kao pitanja, što stalno nove posljedice stvaraju. I tako već dolazim do stanja novog, u kojem nova pitanja dalje me vode.
Ono gdje jesam; ono gdje put moj prolazi; ono vani gdje kao da nisam, a ipak jest, kao da u nekom balansu jest. I kao da mogu tako mislit, jer to je tamo, gdje kao da nisam i kao da je tamo bez osjeta i osjećaja mojih. Ako ne boli, a vidim da postoji, u smislu mome mogu misliti o mnoštvu što djeluje po pravilima nekim. I sve to, što tamo je i tamo se zbiva, je u ravnoteži. Ne da miruje, nego sve to, sa procesima zajedno, predstavlja cjelinu, koja se mijenja i vlada po sustavu predvidljivom. Kao da jest tako i samo tako. Razmišljao sam o tome u mlađih mi dana; i čuo kako oni što sličnim se mislima bavili, kažu, kako se ne može tvrditi, da od jednoga stanja samo jedno novo stanje biti može. Kažu mi da se svašta dogoditi može. U meni, na to, nemir nastane. Oni bi, da sve ovo neredom se tumači. I kao krt neki rujem i tražim mislima svojim. Rojim slike mislima. Što značilo bi to što čuo sam? Oni rekoše! Da, tu je odgovor; vidim. Oni rekoše; oni tako misle; njihovo je to viđenje. I kao da zaboraviše na stvar bitnu problema toga. Mogu misliti koliko ih volja; mogu eksperimentirati koliko ih volja. Preciznost u čovjeka je tu problem! Ne može se po čovjeku ovdje ništa tvrditi. Ma koliko sitno gledali, još uvijek sitnije se može. I kako onda tvrditi što desiti se može, kada se stanje i vrijednosti njegove precizno ne može smisliti. To, tek tvrdnje radi. Svaki tren života naših, na svakom koraku, na svakom mjestu, tako je. A tek da kažem, da sve to je uokvireno moćima našeg viđenja. U mislima našim sve su to dijelići neki, a vani tamo u svijetu stvarnom, cjelina jest.
I prošla su ljeta. Broj ih je već povelik, a ja i dalje isto pitanje bez odgovora imam. Ali....! Odgovor jedan na pitanje, što ga javno sebi ne postavih, ali koje jest neizrečeno, kao krunsko, polako stvara se stalno. Pitam se i odgovore nalazim. Proces kojim stalno djelujem. Pitanje – odgovor; pitanje – odgovor; pitanje – odgovor ... E, Mladene! Što je? I, eto, reagiram kao na pitanje. I još kao da se pitam, što ja to radim? Čime? U mislima svojim slikama nekim slažem nešto. Ni svijeta vidjeti ne mogu, takvog kakav je. Zar bi ga i mogao vidjeti, kad viđenje jest nešto što po viđenom nastaje, ne i to što je? Ta sve je to tako jednostavno, a život cijeli tako činim, kao da zabludom se zanimam.
Svijete oprosti mi. Nekako te svijestan bio nisam. Bavio sam se sobom, pitanjima svojim. Moje poštovanje Tebi. Ta po Tebi postojim. Iz prostora po Tebi izniklo je i sjeme po kojem nastadoh; bila je ljubav po kojoj sigurnost Tvoja stvori čovjeka kojim jesam. I sve što radih, nekako, u odnosu spram nastaloga mene, put svoj nalazilo je. I nije do pitanja i odgovora, mada životi tako djeluju. Stvar je to doživljavanja. I tako jedno pitanje, što svijesno ga ne postavih, odgovor nalazi. Ja tako te vidim; slikama u sebi. Mogu li bolje, još pitanje je novo? Ne mogu stati odjednom. Slijedim naviku. Sve više te doživljavam. Iskustvom svojim imam put pitanja i odgovora. Vrijedno je, jer to bio je životni put moj. Životni put moj po Tebi Svijete. I sebe po Tebi kada prihvatim viđenjem svojim, jest ono što jest. Tada je cjelovitost potpuna i tada životom priznajem istinu, ono što u cjelovitosti je. I pitanja tako, malo po malo, igrom postaju. Bezazlen odnos suprotnosti što jedinstvo čine. Život je po tome.
I Tebi se obraćam, kao da netko sam, jer u igri toj tako sam dat. Jedinstvu Tvome i ja pripadam. I kao da svijest jedina jest na putu k Tebi. I nesvijestan oduvijek i zauvjek Tobom jesam. I kada svijest svoju privodim Tebi jest riječima : 'Hvala Tebi po kojem jesam.'
A život će dalje, osmjehom i radošću. Želio bi da svi svijest svoju stave u suglasje jedinstva po Tebi. To je osnova za čistoću života; za radost življena.
I ponovo sam malo plovio mislima ocrtavajući sada misao kao dio života, kao igru, kao put života. Prijatelji dragi srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen 
Post je objavljen 13.12.2006. u 09:42 sati.