I pitam se zašto toliko razmišljam? Što se to ustvari zbiva? Mogao bi misliti i govoriti o poticajima tome. Jest, poticaji su to u meni, ali što se stvarno zbiva. Sve to u meni u odnosima nekim postoji, a odnosi znače, da jedno drugim jest viđeno, da kvalitete su slične među raznolikostima, što mislima ih predstavljam. Učili me da se ne mogu kruške od jabuka odbijati. Valjda se ne mogu tako ni misli od vjetrova. Znači bila je misao neka, pa došla pomisao i stvori misao novu. I sve tako jedno drugo veže i stvaraju se čitavi veliki grozdovi dovršenih i nedovršenih misli. Pa i one dovršene nisu vječno takove, već mogu biti u pretvorbi dalje.
A kako to, proces taj, opstaje? Zašto misao jedna, pomišlju jednom,misao drugu stvara? Mogu li njih dvije prve ostati što jesu, ne tvoreći novu?
E vidim vas kako bi htijele meni kazat, da nešto jest tako, jer ovo je bilo, a to znači da bi tako biti trebalo.
- Ej, vas dvije, što je?
- Tako bi trebalo biti, kažu.
- Ma u redu, nego pitam ja vas, što to?
- Što što? Ta zar ti nije jasno?
- Kome? Meni? E, da, stvarno; zaboravih, pa i ja sam netko u svemu tome.
- Vidi sada njega? A mi sve ovo radi tebe. Ma koji si ti faktor?
- Ma ne ljutite se sada. Dobro, dobro. Što ste ono reči htjele? Tako bi trebalo biti: pa, dobro. Što sada s time da radimo?
- Što što? Pa, ti valjda znaš.
- Ma pojma nemam. Vi to tako, pa ja onda nešto novo znam.
- Znanje novo? O čemu ti to nama. Mi vidima da nas je sada nešto više. Ova misao nova potekla je od nas dvije. Bez nas ni nje bilo nebi.
- Pa vi kao rod neki? Lijepo, a ja mislio da ja to razmišljam. Ustvari pojma nemam što se to zbiva. Vidi vidi, pa vi zajedno nove misli stvarate. I to sve po dvije. A što ste se baš vas dvije našle tako? Zar ste jedna drugoj odgovarale? Ja, kada vas gledam, baš ste zajedno zanimljive. Vi kao da me vodite u neke spoznaje nove.
I tako cijelo vrijeme, da i zaboravismo tko smo i što se to zbiva. Ja mislio kako to ja razmišljam, a one tamo čitav svijet predstavljaju. Prostori su to njihovi. Pravila koja one poštuju. Crno je crno, a bijelo bijelo. I sve tako. Raznih misli ima, a ja kao da samo njih poznajem. I oko, što gleda sliku, pretvara je u nešto, što poput misli je, a to, kao misao neka, odlazi na mjesto za to predviđeno. Organizacija neka tamo u meni vlada. Tko to sve rihta? Tko brine o tome? A ja, kao ništa da se ne zbiva. Kao, ide to putem svojim. Pa, gdje to sve stane? Vidim; glava, ruke, prsa i sve tako. Zar u tome toliko toga? Gledam i nekako mi sijeva, da i to misli nove stvara, misli kao slike uz misli kao misli što nastaju u meni. Meni? Kome?
I sve ovo opet mislima je. Mogu li išta vidjeti, shvatiti, biti, da misao nije? Pomislim, da valjda ima nešto u svijetu, što mišlju meni nije. Udari me nešto i ja samo da ne skoknem uz poznato: 'Eureka!' Ma, ništa opet. U trenu kad udarac osjetih i to bijaše mišlju. Onaj osjet na koži, već stvori nešto poput slike, što opet odlazi na za to spremno mjesto. Ima li išta ....?
Sve to nekako u meni. Pitam se od kuda poticaji tome dolaze? Ima li nešto što nije kao ovo jedino čime sam spoznatljiv na način o kojem ovdje mislim? Možda ima, ali ja, i ono u meni, stalno to pretvaramo u nešto što usporedljivo je i što može stati na mjesto gdje jedino zalazim. Naučio sam od malena, da samo mislima se služim. Tamo ste i vi dragi moji, a kao tamo ste negdje drugdje. I to misao je. I tu ste takovi, kako vas ja vidim. I vi to znate, i voljeli bi znati, kako ja to vas vidim, kao što i ja želim znati za vas. Ipak priznajemo osobnosti druge. Da, ali i to kao neku igru u nama.
I tako zamišljen, nogu pred nogu, vidim kako noge putem idu. Osjećam korak svaki. Osjećam put; svaki kamenčić na putu. Vidim ga i osjetim potom. Sve je povezano. Kao da svijet čitav nastojim u misli prenijeti.
Pokušavam vidjeti, a to je isto kao da i nisam. Tko si ti misao moja? Tko si ti, što njima se služiš? Tko si ti, što želiš i nastojiš? Tko si ti kada ti imenujem misli? Tko si ti koji u trenu van vremena odluke donosiš?
I sve to u slijedu nekom, na putu nekom, netko.
Prijatelji moji dragi; vi što u meni poticaje stvoriste; što ušli ste u svijet moj; pozdravljam vas. Vas što ste tamo gdje mislima svojim tragove ostavljate očima mojim, da bi one misli u mene donosile slikama tragova vaših. I ja sada tako činim. Znam, vi čete tragovima mojim misli svoje uređivati. Možda će sve to spontano biti, skoro siguran sam.
Srdačno vas pozdravljam i volim, jer vi ste dio života moga ... vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 24.01.2007. u 15:05 sati.