petak, 25.07.2008.
idem na g.o. ;)
dragi moji
ovo su zadnji sati u uredu prije nego odem na godišnji
veselim se kao malo dijete
jer mi ustajanje iz kreveta
iz dana u dan sve teže i teže pada :)
čini mi se da su mi baterije na teškoj rezervi
pa bi bilo dobro malo ih napuniti :)
gdje će to punjenje biti
još ne znam, nekoliko je lokacija u igri,
no za sad živuckam dan za danom bez velikih planova :)
no gdje god bila dat ću sve od sebe da pustim mozak na pašu :)
koliko ću se u međuvremenu javljat
ovisi o dostupljenosti interneta.
no vraćam se za tri tjedna
a toliko ćete sigurno izdržati bez mene ;)
u svakom slučaju,
one koje ne vidim u međuvremenu lijepo pozdravljam,
onima koji idu na g.o. želim da se dobro odmore
(i želim im lijepo vrijeme),
onima koji ostaju raditi neka se ne ubijaju od posla
makar već bili na godišnjem,
a onima koji još malo pa idu na g.o.
da im vrijeme do odlaska što prije prođe :)
oni koji su se tek vratili nadam se da su se lijepo proveli :)
Micko, naravno, ide sa mnom :)
(nadam se da se nećemo više izgubiti niti tražiti
te da ćemo zajedno otić ali se i zajedno vratiti)
l.p. ;)
- 14:23 -
četvrtak, 24.07.2008.
jutro
čujem kapi kiše na krovnim prozorima
ne otvaram oči kako se ne bih razbudila
toplo mi je ispod mekane dekice
mačak prede na dohvat moje ruke
polumrak
volim spavati dok kiša lagano pada
oglašava se budilica
'subota je, valjda sam je zaboravila isključiti' mislim si
poklapam je
ponovo san
još u polusnu razmišljam
'odlično, vikend napokon, danas ću se lijepo naspavati'
nakon deset minuta ponovo poznati zvuk budilice
'trebala sam je isključiti prvi put kad je zvonila'
sad već poluprobuđena dumam
'koji je jučer dan bio?
jesam li radila?
četvrtak?
ma petak
ma nije, srijeda
ma nemoguće, danas je subota
nije, četvrtak je
ma nemoguće, ne izlazi mi se iz kreveta na ovu kišu'
tuš
odjeća uvijek u rezervi
(za hitne slučajeve - manjak vremena) spremna
make up
pet do izlazim iz stana
kišobran
prolaznici na ulici
pozdravljaju
odzdravljam
smješkam se
ne neprirodno
osmijeh izlazi na lice sam
zrak je fin
možda bude lijep dan :)
u stvari, volim kišu
ne samo iz kreveta
- 08:49 -
srijeda, 23.07.2008.
dan...predivan...
u uredu:
- što ćeš jesti?
- nemam pojma. gladna sam.
- a ti?
- ne znam. neku žemičku.
- ja nemam ideju. ne jede mi se ništa a gladna sam kao vuk.
- uzmi nešto.
stvarno smo bezidejni.
u trgovini:
- dobar dan
- dobar dan, izvolite
- molim vas 20 dag prženih papalina
- i 10 deka pommes frites-a
- želite još nešto?
- može, ove dagnje, kad ste ih dobili?
- nema deset minuta da su stigle.
- koliko je u toj mrežici? kila, dvije?
- malo više od kile i po.
- pa kad ćeš to praviti?
- pa za večeru :)
- evo, iz hladnjače ću vam donijeti jedan paket
- hvala.
- želite još nešto?
- ne, hvala lijepo, ništa više
- a da vam jednu peć prodam? hihihihi
toliko o tome koliko mi je vruće i kako se sprdaju sa mnom.
- 11:44 -
ponedjeljak, 21.07.2008.
?
Ako čovjek nije stvoren da bi živio sam
zašto onda s takvom lakoćom baš tako živi?
- 09:21 -
srijeda, 16.07.2008.
jedna stara mudra, ne moja :)))
"Stvarnost koja nas okružuje
ne može biti prihvaćena niti odbačena.
Pobjeći od nje isto je kao pobjeći od vlastitih nogu.
Prihvatiti je isto je kao poljubiti vlastite usne.
Možemo je samo promatrati, shvatiti i ostati spokojni."
Imam borbe sama sa sobom, zato.
- 10:17 -
ponedjeljak, 14.07.2008.
Legenda kaže...
...da su jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji živjeli zec, lisica i majmun.
Kako su bili jedini stanovnici te zemlje, zavjetovali su se jedni drugima da će živjeti u slozi i ljubavi, i time nekako doskočiti silnoj usamljenosti koju su osjećali.
Visoko na mjesecu, iznad njihovih glava, živjeli su bogovi i promatrali ih s nevjericom.
Nemoguće - mislili su bogovi - pa čitav je svijet ispunjen mržnjom i zavišću, kako onda ove životinje žive u takvoj slozi?
Stoga bogovi odlučiše da jedan od njih siđe i ispita snagu životinjske vjere.
Legenda kaže da se na Zemlju spustio bog po imenu Taishakuten, prerušen u starog, nemoćnog čovjeka.
- Pomozite mi, molim vas - rekao je starac životinjama - čeka me dugo putovanje, gomila nesvršenih poslova, a slamam se od gladi i žeđi.
Vidjevši u ovome priliku da dokažu svoju plemenitost, majmun i lisica se rastrče šumom i za tren oka donesu pred starca gomilu hrane.
Zec također pojuri prema šumi, ali kako je bio malen i slabašan, nije uspio donijeti ništa što bi moglo pomoći nemoćnom starcu.
Posramljen se vratio pred Taishakutena rekavši mu:
- Žao mi je, ali nisam pronašao baš ništa. Pokušat ću još jedanput, a ti budi dobar pa u međuvremenu pripali malenu vatru.
Ponosno se šepureći pokraj starca, majmun i lisica su s podsmijehom promatrali malenog zeku kako nanovo trči prema šumi.
Nakon nekog vremena zec se vratio ponovo ne donijevši ništa. Zastao je na trenutak, tužno pogledao starca i skočio usred plamen, pretvarajući se u zalogaj koji će spasiti nemoćnog čovjeka.
Legenda kaže da je Taishakuten, dirnut ovom nesebičnom žrtvom, odlučio zeca povesti sa sobom na Mjesec.
Od tada je prošlo mnogo vremena, ali i dan danas, u noćima punog mjeseca, podigni glavu i zagledaj se u žuti krug na nebu. Promotri pažljivo i vidjet ćeš zekinu siluetu.
On živi tamo gore jer dobri ga je starac poveo sa sobom.
Ili tako barem legenda kaže.
Pročitala zanimljiv roman.
Hrvoje Šalković - Zec na mjesecu
- 20:13 -
četvrtak, 10.07.2008.
skoro ostadoh bez Micka
skočila sam ovaj vikend do mora.
poklopilo se nekoliko stvari u isto vrijeme.
netko je stigao u Hr da me vidi.
želio je biti sa mnom za moj ronđoš.
mogao se kuhati u asfaltu Osijeka ili osvježiti dolje na moru.
mogla sam reći neka dođe do mene
ili smisli gdje možemo odmarati zajedno.
poučena prijašnjim iskustvom
znam da g.o. u gradu nije pravi g.o.
jer telefon stalno zvoni a svi očekuju da si na raspolaganju.
kako me pere grižnja savjesti zbog Micka
koji stalno ostaje doma dok sam ja negdje na putu
odlučila sam nositi ga sa sobom.
imala sam automobil.
nekad, ne tako davno.
i voljela sam ga.
bio je to moj prostor
u kojemu sam se osjećala sigurno, zadovoljno, opušteno,
uživala vozeći se gradom.
a i izvan.
kod velikih promjena
odlučila sam sve ostaviti iza sebe
pa i neke svoje stvari.
tako i automobil.
sama sam sebe uvjerila kako mi u stvari ne treba.
pa što će mi stajati ispred kuće
kad mi je firma u istoj ulici,
kad mi je tržnica blizu,
trgovine,
u centru sam,
sve mi je na par minuta.
da.
sve osim mora :)
pa sam se u brizi da mi Micku ne bude loše
spakirala u subotu popodne
i od svih kombinacija ipak vlakom stigla do Zg.
a onda automobilom do Novog Vinodolskog.
prelijepa vila u kojoj smo se smjestili
bila je mali raj za Micka.
ništa mu nije nedostajalo.
ipak, već je on iskusni mačak,
ovo mu je 5. odlazak na more ;)
ništa se ne može nepredviđeno dogoditi.
barem sam ja tako mislila :)
sve je bilo ok do posljednjeg dana
uživao je u kući, terasi, vrtu, igrao se s bubicama,
hladio na kamenim podovima
mirisao smilje.
milina :)
nitko sretniji od mene
uživala sam i ja.
par dana mora napunilo mi je baterije
koje su bile na rezervi.
svi mogući savjetovali su me
da se maknem na odmor na barem par dana.
poslušala sam ih.
par dana koliko mi je prije bilo prekratko
za uopće otići do obale
danas je postalo normalno
jer sam navikla stalno negdje putovati
pa gnjavaža oko pakiranja više nije nikakav problem :)
u utorak sam se pakirala za nazad.
zadnji dan, dok sam slagala stvari,
mijenjala posteljinu,
čistila kuću od mačkovih tragova (čitaj: dlaka),
uplašio se usisivača i pobjegao iza ogromnog trosjeda.
ok, tu je, vidim ga,
nakon sat vremena izići će sa skrivenog mjesta,
taman dok ja obavim spremanje.
nakon sat vremena od njega ni traga niti glasa.
kako naravno nisam bila sama u kući
a vrata su se otvarala i zatvarala
koferi su se iznosili,
čistila se terasa,
mačak je iskoristio priliku i bacio se u bijeg.
ne mogu opisati osjećaje kroz koje sam prolazila.
kuću sam pretražila uzduž i poprijeko.
nema ga.
nema mjesta koje nisam obišla.
cesta je blizu.
što ako je izletio na cestu?
nema tragova krvi.
zašto uvijek pomislimo na najgore?
izbezumljena, bosa sam trčala po cijelom mjestu tražeći ga.
nisam osjetila niti vrelinu asfalta
ni oštro kamenje i bockavo bilje po kojem sam gazila.
stanje šoka.
susjedi svi pomažu u potrazi.
tri plaže pretražene.
kamp naselje u blizini.
nema ga.
ono što me je tješilo je činjenica da koliko god izgleda pitomo
niti meni se ne da držati u rukama ako nije u tom filmu.
nema šanse zadržati ga.
dakle, valjda ga nije nitko uzeo.
govorim na glas kako ostajem dok ga ne nađem,
iako sam trebala biti sutradan na poslu,
javit ću da uzimam još koji dan dok ga ne pronađem.
netko se lomi tražeći ga
i moli Boga da ga ne zamrzim
ako ne pronađem Micka
jer sam zbog njega vodila mačka na put.
ostavila sam vrata od kuće otvorena
u nadi da će Micko sam shvatiti
da je kuća jedini poznati prostor
u kojemu se nalazi hrana, voda, wc, mir.
izbezumljena,
hodam cestom, dvorištima,
ispitujem prolaznike jesu li ga vidjeli.
drama.
ne mogu zamisliti da ga više vidjeti neću.
jadna vraćam se u kuću.
obilazim još jednom
sve sobe, sve kupaonice, kuhinju, blagovaonicu, terasu,
vrt oko kuće
i dnevni boravak na kraju.
on sjedi pokraj trosjeda iza kojeg se sakrio
dobrih sat i pol prije.
i gleda me velikim očima.
nisam znala bih li ga zagrlila ili istukla
od muke.
samo sam ga uzela u ruke i grlila
sretna što ga ponovo vidim.
suze teku same od sebe
valjda sam se opustila
naravno, nisam bila više ni za kakav put.
spakirala sam ga u njegovu košaru.
valjda je znao (osjetio) koliko sam se uzrujala
cijelo popodne i večer dok nisam bila ponovo u svom domu
nije pustio glasa
nije zamijauknuo.
čim smo stigli kući
izišao je iz košare i sretan protrčao stanom.
napokon doma.
oboje :)
- 15:51 -
srijeda, 02.07.2008.
bila u Zg
poslom naravno.
dva dana klimatizirane dvorane
i tone informacija
koje su trebale sjesti na svoje mjesto
u moju plavu glavu.
i naravno želja da se nađem s nekoliko dragih ljudi
koji žive u tom gradu.
s nekima sam se uspjela vidjeti
s nekima ne.
drugi put ;)
brata sam vidjela
to mi je drago.
ponekad imam osjećaj da
nas život baca tako različito
da se ne stignemo ni pošteno ispričati
o svemu što nam se događa.
no imali smo dovoljno vremena.
i tek kad smo zajedno
vidim kako vrijeme između naših susreta
kao da ne postoji, nestane,
kao da smo se par dana prije vidjeli a ne par mjeseci, pola godine, i više.
i drago mi je što, iako smo rijetko zajedno, toliko smo bliski.
ono što me zbunjuje u zadnje vrijeme
je osoba s kojom sam nekada davno bila jako bliska,
više od prijatelja.
no kako ne živimo u istom gradu
i kako smo svjesni
da svatko ima neke svoje smjerove
a koji se ne poklapaju
racionalno smo oboje došli do zaključka
da ne bi funkcionirali u nekakvoj vezi, paru,
te odlučili za dobrobit prijateljstva
kako nećemo ništa niti započinjati.
nakon što jesmo nešto započeli.
pa smo 'prijateljski'
telefonski satima svakodnevno razgovarali
o svemu i svačemu,
pa mi je prijateljski pravio društvo
dok smo, ja u Osijeku a on u Zagrebu,
glačali rublje nedjeljom navečer
i utrkivali se tko će više košulja izglačati.
pa mi je prijateljski pričao viceve preko telefona
i nasmijavao me do suza,
pjevao mi,
citirao svoje davno napisane pjesme
i svirao klavir preko 'žice',
sve prijateljski.
pa je kad god je bio u svom automobilu
na relaciji Zg i jedan od tri grada u kojima još radi
baš imao vremena nazvati me i pričati dok traje vožnja.
pa sam rekla da nisam 'putna prijateljica'
i da me živcira taj status
jer ne razmišlja što ja tad radim, gdje sam i s kim sam,
tad se sjetio da bi htio sa mnom pričati
a ja trebam biti na raspolaganju...
i prestao je.
iako je objasnio da je razlog zašto me tad zove
u stvari jedino vrijeme kad je sam sa sobom i kad je najopušteniji
pa tad voli sa mnom pričati.
dobro, ponekad se zaboravi
pa ponovo nazove dok je na putu.
pa smo imali male noćne razgovore
jer je to bilo jedino vrijeme kad smo oboje završili sa svim poslovima
i iako umorni i pospani razgovarali o budalarijama
onda sam rekla da nisam ni 'noćna prijateljica'
i da se tijekom tjedna ustajem rano ujutro
te mi treba par sati normalnog sna preko noći
koje mi on uskraćuje
pa smo i taj oblik komunikacije prekinuli.
pa sam bila u stranim zemljama
i mailali smo se povremeno
i naravno, uvijek je slao kratke ali slatke mailove
koji su mi izvlačili osmijeh na lice
i to je dobro znao.
pa je ono veeeliko ogledalo iz belgije
završilo kod njega u stanu
i još uvijek se kod njega nalazi
a japansku vazu koju sam dobila na poklon
a koja je isto privremeno bila kod njega
sam mi je donio u osijek jer mu je stala u automobil.
i koliko god se trudim ne provoditi previše vremena s njim
pa čak naše susrete svodim na kave
(a prije su bile večere kod mene ili kod njega ili u nekom lijepom restorančiću)
drago mi je čuti ga svaki put.
počeo se ponovo javljati
skoro svakodnevno
nekom porukicom ili pozivom telefonom
pa iako zna da se kupam u znoju lica svoga u vrelom gradu
šalje poruku kako se kupa na najljepšoj plaži na Jadranu
i kako se okupao i za mene.
pa nazove iz kafića na istoj plaži dok pije bevandu
jer baš je imao vremena.
i ne znam jel mi drago što se javlja ili nije.
i priznaje da od 64 pokušaja da me nazove
60tak puta odustane
a ipak barem nekoliko puta sam sebi popusti i nazove.
i priča gluposti samo da bih se smijala
i priznaje da voli moj smijeh.
čak je svatko od nas imao
i nekakvu 'normalnu' vezu u međuvremenu,
i pričali smo o 'njima', analizirali pluseve i minuse istih
te došli oboje do zaključka
kako smo 'promašili' u izboru :)
i kako nam je bolje samima nego u 'krivom društvu'.
i neku večer
otišli smo na ponoćnu cugu u Zagrebu
i vrijeme je letjelo
i tek sam tad shvatila kad mi je bio blizu
koliko mi je sve to vrijeme nedostajao.
i u pravu je kad kaže kako osjeti da sam ljuta na njega
a ja ne želim priznati da je možda u pravu.
jednom davno sam ga željela nešto pitati.
nešto što se rijetko koga može pitati.
rijetko koga se želi pitati isto.
meni jako važno pitanje.
još uvijek.
i najavila sam da želim s njim o nečemu ozbiljnom razgovarati.
i uplašila ga očito, iako nije znao o čemu želim razgovarati.
možda je predosjećao.
osjetilo se da mu nije svejedno.
kad smo se vidjeli, preskočila sam pitanje.
nije bio spreman.
mislim da nikada ni neće biti.
zašto ne možemo zajedno
a ne možemo niti jedno bez drugoga?
zašto se mrcvarimo ovako?
- 11:36 -
