četvrtak, 10.07.2008.
skoro ostadoh bez Micka
skočila sam ovaj vikend do mora.
poklopilo se nekoliko stvari u isto vrijeme.
netko je stigao u Hr da me vidi.
želio je biti sa mnom za moj ronđoš.
mogao se kuhati u asfaltu Osijeka ili osvježiti dolje na moru.
mogla sam reći neka dođe do mene
ili smisli gdje možemo odmarati zajedno.
poučena prijašnjim iskustvom
znam da g.o. u gradu nije pravi g.o.
jer telefon stalno zvoni a svi očekuju da si na raspolaganju.
kako me pere grižnja savjesti zbog Micka
koji stalno ostaje doma dok sam ja negdje na putu
odlučila sam nositi ga sa sobom.
imala sam automobil.
nekad, ne tako davno.
i voljela sam ga.
bio je to moj prostor
u kojemu sam se osjećala sigurno, zadovoljno, opušteno,
uživala vozeći se gradom.
a i izvan.
kod velikih promjena
odlučila sam sve ostaviti iza sebe
pa i neke svoje stvari.
tako i automobil.
sama sam sebe uvjerila kako mi u stvari ne treba.
pa što će mi stajati ispred kuće
kad mi je firma u istoj ulici,
kad mi je tržnica blizu,
trgovine,
u centru sam,
sve mi je na par minuta.
da.
sve osim mora :)
pa sam se u brizi da mi Micku ne bude loše
spakirala u subotu popodne
i od svih kombinacija ipak vlakom stigla do Zg.
a onda automobilom do Novog Vinodolskog.
prelijepa vila u kojoj smo se smjestili
bila je mali raj za Micka.
ništa mu nije nedostajalo.
ipak, već je on iskusni mačak,
ovo mu je 5. odlazak na more ;)
ništa se ne može nepredviđeno dogoditi.
barem sam ja tako mislila :)
sve je bilo ok do posljednjeg dana
uživao je u kući, terasi, vrtu, igrao se s bubicama,
hladio na kamenim podovima
mirisao smilje.
milina :)
nitko sretniji od mene
uživala sam i ja.
par dana mora napunilo mi je baterije
koje su bile na rezervi.
svi mogući savjetovali su me
da se maknem na odmor na barem par dana.
poslušala sam ih.
par dana koliko mi je prije bilo prekratko
za uopće otići do obale
danas je postalo normalno
jer sam navikla stalno negdje putovati
pa gnjavaža oko pakiranja više nije nikakav problem :)
u utorak sam se pakirala za nazad.
zadnji dan, dok sam slagala stvari,
mijenjala posteljinu,
čistila kuću od mačkovih tragova (čitaj: dlaka),
uplašio se usisivača i pobjegao iza ogromnog trosjeda.
ok, tu je, vidim ga,
nakon sat vremena izići će sa skrivenog mjesta,
taman dok ja obavim spremanje.
nakon sat vremena od njega ni traga niti glasa.
kako naravno nisam bila sama u kući
a vrata su se otvarala i zatvarala
koferi su se iznosili,
čistila se terasa,
mačak je iskoristio priliku i bacio se u bijeg.
ne mogu opisati osjećaje kroz koje sam prolazila.
kuću sam pretražila uzduž i poprijeko.
nema ga.
nema mjesta koje nisam obišla.
cesta je blizu.
što ako je izletio na cestu?
nema tragova krvi.
zašto uvijek pomislimo na najgore?
izbezumljena, bosa sam trčala po cijelom mjestu tražeći ga.
nisam osjetila niti vrelinu asfalta
ni oštro kamenje i bockavo bilje po kojem sam gazila.
stanje šoka.
susjedi svi pomažu u potrazi.
tri plaže pretražene.
kamp naselje u blizini.
nema ga.
ono što me je tješilo je činjenica da koliko god izgleda pitomo
niti meni se ne da držati u rukama ako nije u tom filmu.
nema šanse zadržati ga.
dakle, valjda ga nije nitko uzeo.
govorim na glas kako ostajem dok ga ne nađem,
iako sam trebala biti sutradan na poslu,
javit ću da uzimam još koji dan dok ga ne pronađem.
netko se lomi tražeći ga
i moli Boga da ga ne zamrzim
ako ne pronađem Micka
jer sam zbog njega vodila mačka na put.
ostavila sam vrata od kuće otvorena
u nadi da će Micko sam shvatiti
da je kuća jedini poznati prostor
u kojemu se nalazi hrana, voda, wc, mir.
izbezumljena,
hodam cestom, dvorištima,
ispitujem prolaznike jesu li ga vidjeli.
drama.
ne mogu zamisliti da ga više vidjeti neću.
jadna vraćam se u kuću.
obilazim još jednom
sve sobe, sve kupaonice, kuhinju, blagovaonicu, terasu,
vrt oko kuće
i dnevni boravak na kraju.
on sjedi pokraj trosjeda iza kojeg se sakrio
dobrih sat i pol prije.
i gleda me velikim očima.
nisam znala bih li ga zagrlila ili istukla
od muke.
samo sam ga uzela u ruke i grlila
sretna što ga ponovo vidim.
suze teku same od sebe
valjda sam se opustila
naravno, nisam bila više ni za kakav put.
spakirala sam ga u njegovu košaru.
valjda je znao (osjetio) koliko sam se uzrujala
cijelo popodne i večer dok nisam bila ponovo u svom domu
nije pustio glasa
nije zamijauknuo.
čim smo stigli kući
izišao je iz košare i sretan protrčao stanom.
napokon doma.
oboje :)
- 15:51 -
