srijeda, 02.07.2008.

bila u Zg

poslom naravno.
dva dana klimatizirane dvorane
i tone informacija
koje su trebale sjesti na svoje mjesto
u moju plavu glavu.
i naravno želja da se nađem s nekoliko dragih ljudi
koji žive u tom gradu.
s nekima sam se uspjela vidjeti
s nekima ne.
drugi put ;)

brata sam vidjela
to mi je drago.
ponekad imam osjećaj da
nas život baca tako različito
da se ne stignemo ni pošteno ispričati
o svemu što nam se događa.
no imali smo dovoljno vremena.
i tek kad smo zajedno
vidim kako vrijeme između naših susreta
kao da ne postoji, nestane,
kao da smo se par dana prije vidjeli a ne par mjeseci, pola godine, i više.
i drago mi je što, iako smo rijetko zajedno, toliko smo bliski.

ono što me zbunjuje u zadnje vrijeme
je osoba s kojom sam nekada davno bila jako bliska,
više od prijatelja.
no kako ne živimo u istom gradu
i kako smo svjesni
da svatko ima neke svoje smjerove
a koji se ne poklapaju
racionalno smo oboje došli do zaključka
da ne bi funkcionirali u nekakvoj vezi, paru,
te odlučili za dobrobit prijateljstva
kako nećemo ništa niti započinjati.
nakon što jesmo nešto započeli.
pa smo 'prijateljski'
telefonski satima svakodnevno razgovarali
o svemu i svačemu,
pa mi je prijateljski pravio društvo
dok smo, ja u Osijeku a on u Zagrebu,
glačali rublje nedjeljom navečer
i utrkivali se tko će više košulja izglačati.
pa mi je prijateljski pričao viceve preko telefona
i nasmijavao me do suza,
pjevao mi,
citirao svoje davno napisane pjesme
i svirao klavir preko 'žice',
sve prijateljski.
pa je kad god je bio u svom automobilu
na relaciji Zg i jedan od tri grada u kojima još radi
baš imao vremena nazvati me i pričati dok traje vožnja.
pa sam rekla da nisam 'putna prijateljica'
i da me živcira taj status
jer ne razmišlja što ja tad radim, gdje sam i s kim sam,
tad se sjetio da bi htio sa mnom pričati
a ja trebam biti na raspolaganju...
i prestao je.
iako je objasnio da je razlog zašto me tad zove
u stvari jedino vrijeme kad je sam sa sobom i kad je najopušteniji
pa tad voli sa mnom pričati.
dobro, ponekad se zaboravi
pa ponovo nazove dok je na putu.
pa smo imali male noćne razgovore
jer je to bilo jedino vrijeme kad smo oboje završili sa svim poslovima
i iako umorni i pospani razgovarali o budalarijama
onda sam rekla da nisam ni 'noćna prijateljica'
i da se tijekom tjedna ustajem rano ujutro
te mi treba par sati normalnog sna preko noći
koje mi on uskraćuje
pa smo i taj oblik komunikacije prekinuli.
pa sam bila u stranim zemljama
i mailali smo se povremeno
i naravno, uvijek je slao kratke ali slatke mailove
koji su mi izvlačili osmijeh na lice
i to je dobro znao.
pa je ono veeeliko ogledalo iz belgije
završilo kod njega u stanu
i još uvijek se kod njega nalazi
a japansku vazu koju sam dobila na poklon
a koja je isto privremeno bila kod njega
sam mi je donio u osijek jer mu je stala u automobil.
i koliko god se trudim ne provoditi previše vremena s njim
pa čak naše susrete svodim na kave
(a prije su bile večere kod mene ili kod njega ili u nekom lijepom restorančiću)
drago mi je čuti ga svaki put.
počeo se ponovo javljati
skoro svakodnevno
nekom porukicom ili pozivom telefonom
pa iako zna da se kupam u znoju lica svoga u vrelom gradu
šalje poruku kako se kupa na najljepšoj plaži na Jadranu
i kako se okupao i za mene.
pa nazove iz kafića na istoj plaži dok pije bevandu
jer baš je imao vremena.
i ne znam jel mi drago što se javlja ili nije.
i priznaje da od 64 pokušaja da me nazove
60tak puta odustane
a ipak barem nekoliko puta sam sebi popusti i nazove.
i priča gluposti samo da bih se smijala
i priznaje da voli moj smijeh.
čak je svatko od nas imao
i nekakvu 'normalnu' vezu u međuvremenu,
i pričali smo o 'njima', analizirali pluseve i minuse istih
te došli oboje do zaključka
kako smo 'promašili' u izboru :)
i kako nam je bolje samima nego u 'krivom društvu'.
i neku večer
otišli smo na ponoćnu cugu u Zagrebu
i vrijeme je letjelo
i tek sam tad shvatila kad mi je bio blizu
koliko mi je sve to vrijeme nedostajao.
i u pravu je kad kaže kako osjeti da sam ljuta na njega
a ja ne želim priznati da je možda u pravu.
jednom davno sam ga željela nešto pitati.
nešto što se rijetko koga može pitati.
rijetko koga se želi pitati isto.
meni jako važno pitanje.
još uvijek.
i najavila sam da želim s njim o nečemu ozbiljnom razgovarati.
i uplašila ga očito, iako nije znao o čemu želim razgovarati.
možda je predosjećao.
osjetilo se da mu nije svejedno.
kad smo se vidjeli, preskočila sam pitanje.
nije bio spreman.
mislim da nikada ni neće biti.

zašto ne možemo zajedno
a ne možemo niti jedno bez drugoga?
zašto se mrcvarimo ovako?

- 11:36 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

online

adopt your own virtual pet!