ponedjeljak, 29.10.2007.
kriva procjena...
bezbroj puta se uhvatim
u razmišljanju koliko ustvari znam ljude oko sebe.
pokazalo se da relativno dobro procjenjujem,
pa uglavnom u nekakvim dobronamjernim savjetima
mojim dragim prijateljicama ili poznanicima,
neovisno radi li se o potencijalnima (tipovima) ili o poslovima,
mogu dati dobar savjet
(tipa: s njim nemoj ili s njim možeš slobodno, oke je, ispravnjak,...)
a sve kroz nekakvo moje' iskustvo' s istim osobama
ili samo bacanjem oka i ocjenom na 'prvu'.
kad sam ja u pitanju, možda zato što isti ne tražim (mislim, savjet)
jer ja sam 'najpametnija'
a i nisam od onih koja baš voli previše razglabati
(da ali ne u detalje) o svojoj intimi,
te procjene ne idu mi baš.
priznajem.
(tko prizna, pola mu se doda - ja zaslužila i više od toga)
dakle.
ono što zadnjih dana svakako prolazi mojom glavom
su krive procjene ljudi koji su oko mene,
i to recimo na vrlo važnim mjestima u 'mojoj' hijerarhiji,
ne shvatite me krivo, nema tu baš neke veeelike podjele,
no, radi se o osobama koje smatram osobama od povjerenja,
za koje bih još jučer stavila ruku u vatru, napravila bilo što.
i znam,
pametan čovjek uči na tuđim greškama, budala na vlastitim,
no ja opet radim iste greške i vjerujem očito 'krivim' ljudima.
ma ne radi se samo o vjerovanju.
radi se o tome kako sam s nekima od njih
bila spremna provesti pola svog života, točnije ostatak,
pa sam danas gledajući ih iz ove moje perspektive
stala sa čuđenjem da koji mi je vrag bio,
zar nisam vidjela to i to, zar bih se ja mogla pomiriti s tim i tim
da sam ostala s tom istom osobom,
ili zar ne bih pukla i rekla 'ajde zbogom...'
kad mi se čaša napuni (u mom dobrom filmu)?
zar su te naočale zaljubljenosti toliko zasljepljujuće
pa ne vidimo stvarnu sliku osobe koja je pokraj nas?
što je stvarna slika?
ajmo od sebe.
pa ja sebe ne znam do kraja,
svaki dan se upoznajem kroz situacije koje još nisam proživjela do sada,
nova iskustva,
ponekad se iznenadim svojim reakcijama pozitivno, ponekad negativno.
kako mogu očekivati da mogu znati osobu
s kojom sam provela neko vrijeme u prošlosti?!?
koliko bi ta osoba ostala ovakva kakvu je sada vidim
da je ostala sa mnom,
koliko bih imala utjecaja,
koliko bih željela imati utjecaja na nju, njega?
koliko puta mi se učinilo da pokraj sebe imam dobronamjernu osobu koja svakim svojim postupkom samo utvrđuje moj stav, a onda kad sam napravila odmak shvatih da je sve samo gluma sa dobrim, velikim ciljem.
strašno.
netko mi jučer reče kako sve prestaje kad se zastori podignu
i upali se svjetlo na pozornici.
što ako nema publike?
što onda, glumimo li i tada?
za koga?
koliko su nam potrebni ti mali 'igrokazi'?
koliko smo dobri glumci zato što pokraj dobroga libreta
ponekad možemo jaaako dobro improvizirati?
je li to umijeće ili slabost?
koliko maski susrećemo svaki dan,
u prolazu, na poslu, unutar obitelji, zašto su nam potrebne?
- 14:32 -
nedjelja, 28.10.2007.
Gospođo Bolest..
..odite prošetajte do nekoga drugog..
..meni je već malo dosta Vašeg društva..
- 12:30 -
srijeda, 24.10.2007.
Ti si moja..
..Heroagra! Poznaš li je?
A Ti si moj Red Bull, daješ mi krila :)
E ovo je fakat dobro. ;->
..ali mi ih i oduzimaš..
- 12:42 -
utorak, 23.10.2007.
ping pong
i tako se mi loptamo...
- 15:50 -
ponedjeljak, 22.10.2007.
penzići
jučer sam se vratila sa nekakvog puta.
putovala sam skoro cijeli dan.
ustvari, više sam vremenski bila na putu nego na samom odredištu.
i nije mi bilo teško sve te sate izdržati.
bilo mi je lijepo.
ipak mi je bilo lijepo :)
ipak sam više strahovala nego je bilo realno potrebno.
mislim, glupo je reći nije bilo 'potrebno' ili bilo je potrebno, strahovati ne bi trebali.
no, strah koji je postojao pretjeran je, moram priznati
(iako se radi o meni pa mi je teško priznati da nekada nisam u pravu :) ).
ono što sam na putu primijetila
je u stvari jedna moja mana koje prije nisam bila svjesna.
ja sam jedna grozna osoba.
ne podnosim stare ljude.
znam da će me većina vas koji čitate poneko moje slovo osuditi
ali to sam ja.
takva sam.
znam, neću ni ja uvijek ostati mlada.
pa ni sad više nisam mlada :))
pa i u mojoj obitelji postoje stari članovi.
znam.
svjesna sam svega.
ali ipak, ne mogu se praviti da me ne smeta.
ne mogu.
možda sam samo preosjetljiva.
možda samo sam u krivom trenutku na krivom mjestu.
ne znam.
možda su stari ljudi koje ja poznajem drukčije odgojeni, pristojni, nenametljivi, dragi.
možda ne vidim kod njih ono što vidim kod meni nepoznatih.
možda sam subjektivna.
dakle.
hodam ja gradom, žurim svojim putem, trčkaram više da bih sve stigla.
postoji vremensko ograničenje koje diktira moje 'furanje' gradom.
prolazim pokraj trgovina, radnji, kako god.
iz radnje izlazi djedica i ne gleda niti lijevo niti desno
prije nego zakorači na nogostup,
pokušavam ga zaobići, izbjeći,
no što ja više u svom nekom koraku pokušavam smanjiti vrijeme nepoželjnog 'sudara'
to se on više koprca i dalje ne gledajući smeta li svojim okretanjem i 'plesom' malo lijevo malo desno i ja lagano živčanim.
naravno, ništa ne odgovaram ali para iz ušiju radi svoje
i odlazim svojim poslom naživcirana.
vozim se automobilom.
ispred mene u autu netko se voza laganini gradom,
ima vremena, pa nikud se ne žurimo.
ograničenje na toj prometnici 70, ali zašto bi vozili više od 50?
pa sve se stigne :)
pokušavam obići s lijeve strane, eto ga u toj traci, bez žmigavca.
vratim se u svoju traku, kad predomislio se, vraća se i on
('on'=vozač, iako još ne znam tko je za volanom).
već polako ljuta,
ponovno obilazim s lijeve strane i očekujem ženu za volanom,
kad ono djedica, odokativno preko 80 godina, jedva viri sa sjedala ali voza se.
kako je taj produžio svoju vozačku?
kako je taj prošao liječnički?!?
(pa ja sam svoj za radnu dozvolu jedva prošla, nije da se hvalim,
na kakve je on liječnike naišao?)
što se ne vozi javnim prijevozom, tramvajem, busom, ionako mu je besplatan?!?
ovako je više prijetnja drugima u prometu.
idem od točke a do točke b tramvajem.
dakle, stvarno pokušavam izbjeći kad god je moguće javni prijevoz,
osjetljiva sam
na prljavštinu, gužvu, smrad, razgovore,
ulaske izlaske iz tramvaja i autobusa,
vozače koji voze putnike kao da su krumpiri,...
no ponekad 'moram' i ja.
uredno platim kartu koja moram priznati nije jeftina.
ne meni, većini građana. u jednom smjeru, pa nazad...
ako je to nekoliko puta samo u mjesec dana, pristojan novac za radnu klasu :)
u mome gradu ne postoji dnevna karta, ili možda ja ne znam za to.
kažem, ne vozim se često.
ali kad se vozim, onda je to stvarno potrebno.
jutro je, prije 8.
kiša pada, hladno je.
u tramvaju je počelo grijanje.
super! penzići su napunili tramvaj pa se malo vozaju :)
ne, nisam pretjerala.
najbolje od svega što mi nije jasno zašto baš prije osam
kad se zna da radni ljudi ili idu na posao ili djeca u školu
tim istim prijevoznim sredstvima, moraju i penzići furati gradom?!
znam, ne može njima nitko narediti da se ne voze baš tada,
ali dajte molim vas,
pa ne rade nigdje, gdje će oni zakasniti? na plac? ili?
ali najbolja od svega mi je spika.
dakle, tramvaj je dobro mjesto susreta.
hrpa ljudi, možda nekoga sretnemo :)
a ne moramo sjesti i popiti kavicu te je platiti, ovdje je besplatno, a i toplo je :)
osim toga,
čujemo jedno od drugoga kako na tržnici na tom i tom štandu ima vrlo jeftino toga i toga,
a u drugom dijelu grada može se sad na akciji kupiti to i to,
super, pa hajdmo se malo provozati,
ubit ćemo prije podne,
nećemo živcirati ženu (muža) doma,
imamo nekakvu zanimaciju i super nam je :)
kao na izletu :)
i onda barem da to ne pričaju tako da ih čuju drugi ljudi,
ne,
može to čuti i onaj na kraju autobusa iako se 'ekipa' nalazi na početku.
ili pojašnjavanje trenutne političke situacije.
milina tema za razgovor :)
ne želim to čak niti otkomentirati.
dakle, ulazim u tramvaj, gužva za pop...
kiša, sklapam kišobran , plaćam kartu i tražim slobodno mjesto.
nema takvog.
penzići posjedali.
bakica me grebe košarom za piju po nozi.
gledam samo kako će mi otići čarapa.
psujem sebe u sebi zašto sam baš danas odjenula suknju. glupača.
slušam spike koje me maksimalno iritiraju
ali sve ja to mogu podnijeti, još malo, sad ću stići skoro na odredište.
za jednom sjedalicom sjedi školarac.
bakice komentiraju kako je ova današnja mladež neodgojena,
pa nitko im se neće ustati.
dijete okrenilo glavu i gleda kroz prozor.
i ja bih na njegovom mjestu.
mama i tata su mu platili mjesečnu kartu i ima se pravo voziti sjedečki.
ionako više nema slobodnih mjesta nikada.
ionako su penzići svugdje oko nas.
pa nek dijete sjedi.
odlazim k liječniku.
bolesna sam.
stvarno idem rijetko.
baš kad 'moram' (čitaj otjeraju me).
jednom u pola godine, nekada i rjeđe.
plaćam dodatno zdravstveno osiguranje.
godišnje to ispadne oko tisuću kuna otprilike.
novac nije bitan, no ipak, skupi se toga.
ponekad se pitam zašto ga uopće plaćam.
ali, ajd dobro, nikad ne znaš što se može dogoditi, pa ipak...
dolazim popodne jer prije podne ne stignem, radim.
da, radim iako sam bolesna,
ne dolazim k liječniku da mi otvori bolovanje
već da mi prepiše nešto kako bih mogla funkcionirati kao da sam zdrava.
čekaonica ambulante puna.
možete pogoditi? penzića naravno :)
pa dragi moji, jeste li možda mogli doći prije podne kad sam radila,
pa da barem popodne ne moram čekati,
jer naravno, sestra će prije prozvati staru baku nego mene,
ipak sam ja mlađa i mogu čekati,
bez obzira što me trese febra i jedva stojim na nogama.
oke, čekam strpljivo na red.
ne morogam ništa, držim u sebi, neću biti bezobrazna i nepristojna.
ipak su me moji naučili da poštujem starije.
i, napokon dolazim na red.
liječnica me pregleda, napiše par uputnica i jedan recept.
oke, žena radi svoj posao, ne želim se miješati, nisam te struke.
ali odjednom sama otkomentira: trebala bih ti dati još nešto da piješ ali ajd dođi početkom slijedećeg mjeseca, nemam više recepata, potrošili mi ovi penzići.
ma daj, sad sam stvarno zamračila!
'ne zanima me,
sad ne idem iz ambulante dok mi ne napišete na recept
sve što mogu za ono što mi je uzeti bez dodatnog plaćanja u ljekarni
jer mi je već dosta i penzića, i dodatnog osiguranja i liječnika i svega!'
žena gleda koji mi je.. do sad sam bila normalna.
'pa koji q... plaćam 'dodatno' kad za mene koja dođem jednom godišnje(figurativno) nema recepta jer je neki djedica ili bakica željela popuniti svoje zalihe u ormaru?!?'
ne idem van iz ambulante.
doktorica skužila da sam pukla.
i ipak, vadi se blokić s receptima i piše se sve što je potrebno
da i sutra na poslu funkcioniram normalno,
da zaradim za sebe plaću ali i penziju za nekog penzića.
jučer, vraćam se dio puta busom.
pokraj mene sjeda djedica.
gužva u busu za poludjeti.
voziti ćemo se zajedno slijedećih nekoliko sati.
oke.
ne diram te, ne diraj me.
ne podnosim one ljubazne neformalne razgovore u kojima se kao 'družimo' radije nego da šutimo.
volim tišinu.
i čovjek šuti.
super, ajde, netko normalan je sjeo pored.
ali.
ne traje dugo,
kako bus u zavoju malo žešće zaokrene, tako se djedica nasloni na mene.
ajde, mislim si, slučajno, vratit će se na svoje sjedalo, valjda vidi da me zgurao.
ali ne.
dobro, krupniji je,
no ipak, ja sam do prozora, nemam mjesta kamo se proširiti.
on ipak ima sredinu autobusa na čiju stranu može okrenuti noge barem.
ali ne,
baš je odlučio preko mene gledati kroz prozor.
pitam želi li se možda mijenjati za mjesto,
ne želi.
ajde dobro, mislim, možda je shvatio što je pisac time htio reći.
nije baš.
frendica mi šalje poruku.
pokušavam odgovoriti ali on baca oko i na porukice.
na svu sreću mogu pisati napamet ne gledajući u tipkovnicu mobitela pa odgovaram.
ali ona bi se dopisivala, misli u busu sam, dosadno mi.
objašnjavam da sam zgurana i da ne mogu ni ruke normalno ispružiti, javit ću joj se kad dođem doma.
djedica ogladnio.
vadi sendvič iz alufolije i kreće žvakanje.
dakle, znam da trebamo svaki zalogaj dobro prožvakati
ali jel baš meni kraj uha?
halo!
pa daj, ne sluša mi se, a najmanje osjeća miris salame iz sendviča.
lagano mi je muka.
najradije bih se izbljuvala.
stvarno mrzim putovati javnim prijevozom, zašto sam takvo što izabrala?
glupačo,
slijedeći put sjedi u automobil i vozi se satima
ali te nitko neće maltretirati uz put.
iza mene isto penzić, ali taj je već pojeo svoj sendvič.
i čisti zube prvo čačkalicom (strašno) a poslije 'cokće'
(ne znam kako bih opisala zvukove koje ljudi proizvode
dok pokušavaju iz raznoraznih šupljina svojih usta isisati ostatke hrane).
i tako nekoliko sati cijelim putem.
jedva sam čekala da iziđem iz busa.
onda sam ušla u vlak.
ne želim više pisati.
mučno mi je.
- 15:19 -
petak, 19.10.2007.
..strah..
..da, kao što sam i pretpostavila.
strah je bio s razlogom.
opravdan.
nešto se promijenilo.
nešto veliko.
a za sve je kriv moj jezik.
vjerujem prijateljicama.
po ne znam koji put.
te iste bezbroj puta su me sj.. pa tako i sad.
ali ovaj put jedna puno starija, odraslija, puna životnog iskustva.
štitila je nekoga.
od mene.
ili od njega samog.
od emocija koje su bile obostrane.
gradila je svoj status kod njega.
preko mene male.
ovaj vikend trebala sam biti sretna.
ipak,
nije još niti počeo a osjetih da od svega toga ništa biti neće.
od sreće, mislim.
par krivih riječi osobe koja ima informaciju učinilo je svoje.
stvarno sam plavuša.
u duši.
nema veze.
ustat ću ponovno.
kao i svaki put do sada.
ustat ću jer noge su mi snažne.
očvrsle od niskih udaraca po cjevanicama i popucalih vena.
od velikog napora i dugotrajnog hoda.
ustat ću.
koliko god me boljelo.
ustat ću jer ne želim pokazati da je bol prevelika.
ne njoj.
ne njemu.
ne.
suza?
skamenila se.
u meni duboko.
ne mogu još uvijek vjerovati da će sve na takav način završiti.
kad dođe proljeće i kad odledi možda poteče potok.
a do tada...
- 14:20 -
srijeda, 17.10.2007.
Čekaj me
Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov
- 14:42 -
srijeda, 10.10.2007.
..only happy..
..when it rains..
hodam gradom
ni na nebu
ni na zemlji
i tu sam a i nisam..
vakuum.
možda za koji dan..
kad se stvari malo poslože..
ovako,
zombi.
odjednom glas između poznatih mi ljudi..
iz mase viče na sav glas:
'Osmijeh! Osmijeh želim vidjet'!'
..ljudi se okreću..
..gledaju na koga se komentar odnosi..
..crvenim..
i smijem se :)
tek tada sam svjesna ozbiljnosti izraza na mome licu..
tek tada kad se razvio osmijeh :)
'takvu vas volim vidjeti, nasmijanu'
da, i ja.
- 14:50 -
utorak, 09.10.2007.
...
..misli..
cijela prašuma..
kiša
kapi hlade iznutra..
zvuci u glavi..
zrake
sunca.
malo ih je..
čudovišta..
u meni ili..
pogledi
preteški za izdržati.
divlji ples..
koraci..
jesu li pravi..
..jako čudan dan..
jako.
zašto je tako teško biti u ravnoteži..
trgenjanje..
mučnina..
zaklon..
tišina.
mekana dekica.
- 15:58 -
petak, 05.10.2007.
koma sam..
..ludilo u glavi..
slažem, preslagujem, pokušavam nešto dovesti u red..
sebe prije svega (od nečega ili nekoga treba i krenuti)..
totalno sam neorganizirana.
totalno podložna raspoloženjima.
a ovo vrijeme... baš mi pomaže, ne.
hvata me panika
možda baš zato što volim sve imati pod kontrolom.
i ova tri dana proletjet će..
i bit ću još više u frci.
trebala bih ustvari imati svoj osobni servis.
nekoga tko će krpati moje rupe.
vremenske.
nekoga tko će peglati moje koshulje kad ja već ne stignem.
nedjelja navečer bilo je moje vrijeme.
imala sam frenda s kojim sam se natjecala
tko će u vremenu dok razgovaramo telefonom izglačati više komada.
naravno, trajalo je to satima,
no rezultat je bio pun ormar izglačanih košulja za cijeli tjedan.
voljela sam te nedjelje..
danas, vadim jednu po jednu košulju iz neopeglane hrpe
i ujutro prije posla tek stignem srediti ono što ću taj dan nositi.
nokti?
prije sam stigla sama sebi uzeti svaki drugi dan dva sata
za manikuru, pedikuru, masažu i ostale varijante puštanja mozga na pašu.
danas, ne znam kad je dan postao kraći za ta dva sata,
jednostavno, morala bih ukrasti od nečeg drugog, sebe. Njega.
trebam nekoga tko će kuhati moje ručkove.
nekoga tko će spremati moj stan.
nekoga tko će odlaziti u nabavku i puniti hladnjak
(uglavnom cugom i hranom za goste).
do sad sam se hranila po restoranima
i ništa mi nije nedostajalo,
jela sam jela samo za mene spremljena,
naručila prije, sjela, odručala, ustala od stola
i uživala što poslije toga više nisam opterećena
smradom kuhinje, prljavim suđem,
uništenim noktima ribanjem lonaca i poklopaca (dobro, malo pretjerujem).
do sad sam (prije frenda) imala ženu
koja mi je glačala rublje i spremala i prala stan
i sve je savršeno funkcioniralo.
onda su me pokušali uvjeriti kako sam 'fina guza', prerazmažena,
koja može sve to i sama obavljati samo ne želi.
pa sam pokušala sama sebi objasniti
kako su svi ti moji 'dobronamjernici' možda u pravu,
kako bih trebala vidjeti kako drugi funkcioniraju
i kad mogu oni, mogu i ja.
pa naravno da mogu.
sad kad sam svjesna da ja sve to mogu i znam,
mislim da je zaključak vrlo jasan :)
ponovno uvodim službe u funkciju.
u stvari,
ja izgleda ipak nisam za neku ozbiljnu vezu,
za svakodnevno druženje od barem nekoliko sati na dan,
tipa dečka koji me čeka u gradu poslije posla
da se nađemo na kavi negdje na suncu,
pa poslije da odemo nešto pojesti,
pa onda bi mogli i zajedno dočekati večer,
pa možda da ostane prespavati,..?
ma može i kava u gradu poslije posla,
koliko vremena ode na gluposti
pa što ne bi i na kavu s Njim, no baš svaki dan?
halo, pa ja volim popodne koje je slobodno, sada više nije.
toliko sam pospana i iscrpljena da više niti knjige u krevetu ne čitam
(više ih skoro uopće ne čitam, strašno),
kad legnem zaspim brzinom svjetlosti,
a i liježem 'rano', doslovno, što me isto ubija.
izgleda da nisam za nekoga tko bi želio sa mnom ručati svaki dan
i na taj isti ručak 'potrošiti' dva do tri sata,
jer 'bitno je zajedništvo pri pripremanju i konzumaciji obroka'
(lijepo je i zajedništvo dok u restoranu sjedimo i zajedno jedemo ručak, šta ne?).
trebam li nekoga tko bi se svako veče mazio i ljubakao
u dnevnom boravku pred televizorom
i razglabao do kasno u noć kako sam 'ovakva' i 'onakva'
i kako sam najviše štetna za sebe?
poslovi koje sam prije radila stoje mi.
ne mogu sjediti za kompom dok se On razvlači po trosjedu
i čeka kad ću završiti
a ja kao na iglama klikam mišem i živčanim
i vidim njegovu sjenu iznad svoje glave
koja mi dašće za vratom i požuruje me,
jer znam da kad nešto počnem raditi
radim satima ili ni ne počinjem.
zato ovih dana, tjedana,...ne počinjem.
sebi na štetu. nikome drugome.
budimo realni.
Njemu je drago što smo zajedno,
pa i meni je,
lagala bih kad bih rekla suprotno,
no vrijeme koje provedemo zajedno s jedne strane je 'dobitak' a s druge 'gubitak'.
kako to objasniti osobi koja ti je draga?
pokušala sam.
ispadne da me On ugnjetava, guši, krade mi vrijeme,...
sve nešto krivo ispadne.
svaka riječ mi se važe, na svaku moram paziti.
a ja ispadam nezadovoljna, živčana, prekritična.
ne prema njemu, prema sebi.
On to ne može slušati.
ne može, ne želi.
pa onda postoje teme koje su dozvoljene ali i one koje to nisu.
nikada još nisam sebe dovela u situaciju
da moram voditi računa o čemu mogu pričati a čemu ne.
do sad.
stvarno sam blesava.
k'o noć.
fali mi sati u danu.
prije sam znala nedjeljno prije podne provesti u krevetu
i pročitati cijelu knjigu u dahu.
sad nedjelju prije podne koristim za spavanje
kako bih nadoknadila izgubljeni san.
i ne osjećam se dobro.
kao da mi je to prije podne netko ukrao, od mene same.
zašto mi je problem pustiti nekoga u svoj krevet?
ne da se bojim blizine,
već mi je tlaka jutro nakon reći toj istoj osobi da ode doma
jer mi treba moje vrijeme u kojemu Njega nema.
i onda kad mi kažu
'opusti se i budi svoja, pa mi se s tim možemo nositi',
i kad isto i učinim,
proglase me hladnom nordijkom koja gleda samo sebe.
'kako si mogla prije pet minuta biti sa mnom u krevetu,
maziti me ljubiti i pričati nježnosti
a nakon toga se hladno ustati i reći mi da moram poći
jer te smeta moja blizina?'
lijepo, razgraničila sam vrijeme jedno od drugoga.
jedino tako mogu funkcionirati onako kako želim.
jedino tako se mogu ponovo smijati od srca.
a više nema vremena za smijeh.
'teška je situacija'
rekla bi mi jedna draga osoba :)
- 14:01 -
srijeda, 03.10.2007.
Dobro stvarno više...
...kad ću prestati
pred ljudima koji me predobro poznaju
biti ona cendrava mala
koju svaka nježna riječ može izbaciti iz takta
ali ne negativno
već izazvati suze (sreće, tuge,..ovisno o situaciji..) u očima?
jesam li stvarno toliko osjetljiva
da se ne mogu nositi sa izgovorenim riječima u mojoj blizini?
nitko mene direktno ne napada,
nitko meni ništa loše niti ne kaže
baš uglavnom informacije koje čujem budu s pozitivnim predznakom
al' pogađa me... ajme.
čak kad me napadnu imam čvrst stav,
tada suzu vidjeti nećete,
kad svi očekuju da ću plakati
dići ću prkosno nos
i pokazati kako sam jača od trenutne situacije
i kako se mogu s njom nositi...
na mome licu neće se tada vidjeti bol,
neće se vidjeti tuga.
a kad draga mi frendica dobije ključeve svog novog stana
i sva sretna nazove da podijeli radost
suze same idu...
zašto?
u trenucima kad svi misle da ću se slomiti
nije upitna moja smirenost, hladnoća i mogućnost rješavanja istog problema.
onda kad su svi dobro raspoloženi
i dogodi se jedan jednostavan trenutak
ili vijest koja samo može razveseliti sve prisutne
ja pucam, padam na ispitu, otkrivam se..
koji mi je q..?!
- 15:28 -
Mudrost dana..
Najgore je svađati se sa budalom.
Prvo te spusti na svoj nivo, a onda te dotuče iskustvom...
dobila danas mailom..
kako se neke stvari poklapaju...
ne mo'š vjerovat' :)
- 10:12 -
