bezbroj puta se uhvatim
u razmišljanju koliko ustvari znam ljude oko sebe.
pokazalo se da relativno dobro procjenjujem,
pa uglavnom u nekakvim dobronamjernim savjetima
mojim dragim prijateljicama ili poznanicima,
neovisno radi li se o potencijalnima (tipovima) ili o poslovima,
mogu dati dobar savjet
(tipa: s njim nemoj ili s njim možeš slobodno, oke je, ispravnjak,...)
a sve kroz nekakvo moje' iskustvo' s istim osobama
ili samo bacanjem oka i ocjenom na 'prvu'.
kad sam ja u pitanju, možda zato što isti ne tražim (mislim, savjet)
jer ja sam 'najpametnija'
a i nisam od onih koja baš voli previše razglabati
(da ali ne u detalje) o svojoj intimi,
te procjene ne idu mi baš.
priznajem.
(tko prizna, pola mu se doda - ja zaslužila i više od toga)
dakle.
ono što zadnjih dana svakako prolazi mojom glavom
su krive procjene ljudi koji su oko mene,
i to recimo na vrlo važnim mjestima u 'mojoj' hijerarhiji,
ne shvatite me krivo, nema tu baš neke veeelike podjele,
no, radi se o osobama koje smatram osobama od povjerenja,
za koje bih još jučer stavila ruku u vatru, napravila bilo što.
i znam,
pametan čovjek uči na tuđim greškama, budala na vlastitim,
no ja opet radim iste greške i vjerujem očito 'krivim' ljudima.
ma ne radi se samo o vjerovanju.
radi se o tome kako sam s nekima od njih
bila spremna provesti pola svog života, točnije ostatak,
pa sam danas gledajući ih iz ove moje perspektive
stala sa čuđenjem da koji mi je vrag bio,
zar nisam vidjela to i to, zar bih se ja mogla pomiriti s tim i tim
da sam ostala s tom istom osobom,
ili zar ne bih pukla i rekla 'ajde zbogom...'
kad mi se čaša napuni (u mom dobrom filmu)?
zar su te naočale zaljubljenosti toliko zasljepljujuće
pa ne vidimo stvarnu sliku osobe koja je pokraj nas?
što je stvarna slika?
ajmo od sebe.
pa ja sebe ne znam do kraja,
svaki dan se upoznajem kroz situacije koje još nisam proživjela do sada,
nova iskustva,
ponekad se iznenadim svojim reakcijama pozitivno, ponekad negativno.
kako mogu očekivati da mogu znati osobu
s kojom sam provela neko vrijeme u prošlosti?!?
koliko bi ta osoba ostala ovakva kakvu je sada vidim
da je ostala sa mnom,
koliko bih imala utjecaja,
koliko bih željela imati utjecaja na nju, njega?
koliko puta mi se učinilo da pokraj sebe imam dobronamjernu osobu koja svakim svojim postupkom samo utvrđuje moj stav, a onda kad sam napravila odmak shvatih da je sve samo gluma sa dobrim, velikim ciljem.
strašno.
netko mi jučer reče kako sve prestaje kad se zastori podignu
i upali se svjetlo na pozornici.
što ako nema publike?
što onda, glumimo li i tada?
za koga?
koliko su nam potrebni ti mali 'igrokazi'?
koliko smo dobri glumci zato što pokraj dobroga libreta
ponekad možemo jaaako dobro improvizirati?
je li to umijeće ili slabost?
koliko maski susrećemo svaki dan,
u prolazu, na poslu, unutar obitelji, zašto su nam potrebne?
Post je objavljen 29.10.2007. u 14:32 sati.