Na potoku Glogovica, koji napola
rasijeca cijeli grad na pravcu sjever-jug,
tristo metara od naše kuće, moj tata
za razonodu bi lovio bjelice, kleniće,
crvenpereke, balavce, sunčanice.
Pecao je bambusovim štapom; na kraju
silka bili su mala udica, klizeće olovo
i plovak od običnog plutenog čepa.
Mamac su bile žive tamnocrvene
gliste koje bi iskopao u vrtu iza kuće.
Bespomoćno su se izvijale. Bez nade.
Tog ljetnog dana poveo je mene i susjedu.
Ja još nisam išao u školu, ona jeste.
Tata je zatražio mir i mi smo se ukipili.
Odjednom, a da ne znam kako, pao sam
u mutni potok. Vidjela mi se samo kosa.
To su mi ispričali, jer ja ništa nisam osjećao.
Tata je skočio u vodu, izvukao me na obalu,
uhvatio za noge, i podignuo. Tada je,
toga se sjećam, iz mene istjecala Glogovica.
Skinuo me do gola, ižmikao majicu i gaće,
Ja sam drhtao, i stidio se pred Vesnom.
Štap je ležao u travi, ali ne i gliste.
Nastale su kao i moj osjećaj pune bezbrižnosti.
A moj tata tiho je ponavljao da ću se cijelog života
sjećati kako se život lako može izgubiti.
< | lipanj, 2023 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Ja u svijetu, svijet u meni