svakog dana prolazim pored njihovih vrata;
danas, vraćajući se umoran u moj stan,
uporno se penjući na kat iznad njihovog,
a dogodi mi se i kada izlazim, kada silazim,
ja sam shvatio da postajem amfibija.
u stanu poput našeg odnedavno ne živi nitko.
njih nema; i on i ona više nikome i nikada
neće otvoriti i zatvoriti vrata; otklizili su naglo
kao kuća na klizištu – na nesigurnoj padini
postojanja – u nepovrat, u konačnost, u propast.
kada se krećem po suhu tlu očitosti i dorečenosti,
kao jučer, ćutim hladnoću pustoši, huk uznemirenosti,
budem susjed bez oholosti kojeg kad tad čeka isto.
danas sam se gibao po vodi neproniknutog, bezimenog,
i čuo sam njihov smijeh i nepristajanje na zadato
iz vremena dok smo zajedno bili u ratu protiv rata,
četvero kavanskih buntovnika, nezapečaćenih usta,
koji su stvarnost poistovjećivali s vječnošću.
postajem amfibija prolazeći pored praznog stana,
azila za duhove prošlosti, progonjenih od sudaca vremena.
< | svibanj, 2020 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni