svakog dana prolazim pored njihovih vrata;
danas, vraćajući se umoran u moj stan,
uporno se penjući na kat iznad njihovog,
a dogodi mi se i kada izlazim, kada silazim,
ja sam shvatio da postajem amfibija.
u stanu poput našeg odnedavno ne živi nitko.
njih nema; i on i ona više nikome i nikada
neće otvoriti i zatvoriti vrata; otklizili su naglo
kao kuća na klizištu – na nesigurnoj padini
postojanja – u nepovrat, u konačnost, u propast.
kada se krećem po suhu tlu očitosti i dorečenosti,
kao jučer, ćutim hladnoću pustoši, huk uznemirenosti,
budem susjed bez oholosti kojeg kad tad čeka isto.
danas sam se gibao po vodi neproniknutog, bezimenog,
i čuo sam njihov smijeh i nepristajanje na zadato
iz vremena dok smo zajedno bili u ratu protiv rata,
četvero kavanskih buntovnika, nezapečaćenih usta,
koji su stvarnost poistovjećivali s vječnošću.
postajem amfibija prolazeći pored praznog stana,
azila za duhove prošlosti, progonjenih od sudaca vremena.
Post je objavljen 08.05.2020. u 16:49 sati.