Potok42

četvrtak, 28.03.2019.

bez dima, bez gareži

sunce je danas, već oko devet dopodne,
pobjeđivalo oholi hladni vjetar
kao u onoj pričici o njihovoj svađi.
obasjavalo nas je, naviknute na
neumoljivu studen, dobrostivo, rasipnički.
raskopčali smo jakne, upijali njegovu
milostivu prisnost, radovali se odlasku zime.
a ona je u toj slavljeničkoj vrevi,
među ljudima kojima je smjer davao
duh trgovine, bila zakopčana do grla,
plavih usana, u rukavicama i kapi.
imam sreće, rekla mi je. izašla sam
ugrijati se. ložim na drva i nisam mogla
zapaliti vatru; dim se iz peći vraćao
valjda zbog pritiska. dimnjak nije vukao,
pa sam se samo nadimila, kao suho meso.
dok pričamo o cijepanju drva, čuvanju žara,
troškovima grijanja, o ljudima koji
druge koriste kao drva, o našoj djeci
koja nisu baš uvijek naša sunca –
razgorila se na otvorenom, u peći susreta,
srdačna vatrica razgovora, bez dima, bez gareži.
pucketala je veselo razmjena sudova i savjeta,
jer nije bilo pritiska ni zapušenog dimnjaka.