Potok42

srijeda, 18.10.2017.

Isprekidano sanjanje

Koja naporna noć. Isprekidana brojnim buđenjima.
Jutro je donijelo osjećaj ublažene boli, ali ne i spokoj.
U sobi se miješaju miris kave i vonj plošnog privida;
nadire iz monitora kao laž da istina ima tisuće lica.

Izlazim u četverodimenzionalni svijet. Trebam ga
kao oslobađanje od grafike i priča (sve je postalo priča).
Na vratima si rekla vrati se brzo. Kao da ti nisam rekao
kako se nemam gdje zadržati. Niti bilo s kim ostati.
Zaključaj se. Znaš da nitko nije vrijedan mog vremena;
prošlo je doba obilazaka i istraživanja sebe u drugima
i drugih u sebi. Vraćam se odmah da nastavimo skupa,
da šutimo zajedno. I strahujemo da i to neće prestati.

Motam kružnim tokom, a kad podignem pogled s asfalta
i skrenem ga desno prema podvinjačkom brdu,
vidim načičkane kuće za odmor. U mašti vozim tamo, iznad
potoka, pruge i cesta. Ponad sam gnijezda, ali ne slijećem.

Kupit ću joj u naselju svježe kifle. Naziva ih slanim kolačima.
Volim ispunjavati želje onima koji ne žude da im se ispunjavaju.
Po povratku i sam ću pisati priče i oblačiti ih u ilustracije,
i sam ću povećavati moć laži. Istina je isprekidano sanjanje.
A nas dvoje pružat ćemo si utjehu razmjenom linkova.