Potok42

petak, 06.01.2017.

tuga

jesmo li to mi – upitao sam se u subotnje dopodne,
dok smo sjedili na terasi kafića nedaleko uskomešane
tržnice od koje smo se odmaknuli s grincajgom u najlonu.
žmirkali smo na hladnom suncu nastojeći da nam barem
izgovorene misli budu prilagođene poput pogleda i žive mete.
sve te vjetrovite godine bez milosti su iza sebe ostavile
opustošeni krajolik naših lica. u oskudnosti nepovrata,
pod zemljom mog i njegovog čela, isušeni osjećaji čekali su
da ih natopi kiša smijeha potomaka, a ne zajedničke uspomene
prekrivene prašinastom paučinom prolaznosti i uzaludnosti.
jesmo li to mi – upitao sam se u subotnje dopodne,
dok sam s prijateljem razmjenjivao znane, otrcane izvještaje.
a na naše obrise padale su sitne povezujuće kapljice tuge.