Potok42

četvrtak, 07.11.2013.

Sven se više ne javlja

Piše mi prijatelj J., profesor, pjesnik
i još puno toga je on,
da ga brine Sven,
bloger, ludi, anonimni, beskrajni pjesnik;
bio mu se Sven javio prije nekoliko tjedana
(oko pjesama, dakako),
a poruka mu je djelovala diskretno dramatično
i oproštajno.
Odgovorio je Svenu, ali on se više ne javlja
(što mu dosada nije bio običaj).
Piše mi da misli da je Svenu nedavno umrla žena
i ako živi sam i ako mu nije dobro
pitanje je kako će se snaći...
Možda je u bolnici – ondje nema interneta.

Preplavljuje me visoki val zabrinutosti
(koji ne da do zraka)
za nekoga koga nikad nisam vidio,
i ne znam tko je,
za čovjeka pjesnika u svijetu esemesova i mailova,
pa odgovaram J. da Svenu napiše još jednom pismo
(jer on je i ranije odlazio bez riječi)
u kome će, kao prst na vagi na kojoj se
možda važe njegova odluku da se javi, pisati
pozdravio te (i zabrinuo se) V., Potok 42.
Strah i nada suglasni su tonovi u melodiji tuge.