Potok42

subota, 19.11.2011.

još dok nisam mrtav i bijel

u sobi teče radost –
pjesma s Youtubea
Je voux
koju na ulici pjeva ZAZ.
ispunjava me kao akvarij u kojem
taj nenadani dotok vode
oživljava šarene ribice optimizma;
one plivaju, a ja letim.
u misli mi dolazi moja baka,
jedina osoba s kojom se nikad
nisam prepirao.
imala je sreću otići zauvijek,
a ne dočekati treći rat u svom životu.
ponavljala je riječi Gare
iz filma Kad čuješ zvona:
ne ide seljak badava ratovati.
bila je visoka kao majka Džimija Barke;
mogu pitu s glave da ti jedem, rekao joj je
u praonici rublja dok još nije bio mrtav i bijel.

pogledam kroz prozor i primjećujem
da se vrapci više ne mogu primjetiti;
čuo sam o tome neka objašnjenja
koja me nisu nimalo utješila.
uzšetam se kao ratnik
opran od blata,
opran od znoja,
opran od krvi.
ratnik sam u predahu i
nespretne pokrete činim:
zalijevam cvijeće,
vješam rublje,
brišem prašinu,
kuham maneštru.
pomislim
da je predahnuti dobro,
da je letjeti lijepo,
da je činiti nespretne pokrete korisno.
napokon i ponekad.