DOŠAŠĆE
Padaj s neba roso sveta,
padaj s rajake visine!
Vapijahu starog svijeta
duše čiste, pravedne!
Otvori se, zemljo mila,
da iz tvoga plodna krila
u taj sretan, blažen čas
svemu svijetu nikne spas!
Ovo je početak najpoznatije adventske pjesme, a odražava čežnju starozavjetnih pravednika za Spasom, Mesijom.
Pred kršćane se svake godine postavlja potreba pripreme za istinsko slavljenje rođenja Bogočovjeka, koji je uzeo lik od praha zemaljskoga, preko tijela Marije iz Nazareta .
Ujedno obnavljamo vjeru u njegov dolazak u slavi, na kraju vremena, kao i susret s njim svakog pojedinca na kraju ovozemaljskih dana.
U današnjoj poslanici Rimljanima sv. Pavao kaže da ostavimo djela tame i zaogrnemo se svjetlošću, da budemo umjereni u svemu kako nam srca ne bi ogrezla u porocima i tako ostala zatvorena za pohod Spasitelja.
Advent ili došašće je vrijeme sabranosti, a liturgijska boja je ljubičasta, kao u korizmi. Svijeće koje se pale simboliziraju Život koji čeka da mu se otvorimo.
Bilo nam plodonosno ovo došašće!
SVETA CECILIJA
Jučer je bila svetkovina svete Cecilije, mučenice za vjeru.
Slave je pjevači i drugi glazbenici kao svoju zaštitnicu.
Još sveti Augustin je rekao da tko pjeva dvostruko moli, a jedan od naših najpoznatijih filmova se zove Tko pjeva zlo ne misli.
Nijedna umjetnost ili vještina nije svima dostupna u svakom trenu i na svakom mjestu kao glazba. Nije važno je li svjetlo ili tama, jesmo li na radnom mjestu ili u bolesničkom krevetu, i u najtežim trenucima možemo u mislima pjevušiti, čak i ljudi koji nemaju sluha vole pjevati "za svoju dušu".
Neiscrpan je repertoar, od brojalica do opernih arija, od repa do roka, od gange do šansone, svatko može u pjesmi ili svirci naći ono što mu odgovara.
Jezik glazbe je univerzalan, melodija nas dira i pobuđuje različite osjećaje, podsjeća na neke događaje.
U zajednici vjernika se osjećamo kao jedno i imamo pravo pjevati svi, a zbor samo predvodi, to nije koncertna izvedba nego molitva.
Molimo zagovor svete Cecilije da tako doista i bude, a svima koje (i koji!?) su jučer slavile imendan želim svaku sreću i mir.
Jučer se nisam javila zbog nekih problema, ali za dobre misli i želje nikad nije kasno.
VUKOVARU U ČAST
RANJIVI LJUDI
Siniši Glavaševiću
Ima ljudi koji u svim okolnostima svog života pokazuju svoju ranjivost. Ne čine to zbog toga da bi se iskazali kao patnici, žrtve. Oni jednostavno vjeruju ( bit će da bi riječ "proniču" ovdje bila primjerenija) da su istinski odnosi mogući jedino ako se ranjivost svakog bića poštuje, ako se iskazuje u mjeri u kojoj je potrebno da jedni drugima postanemo pristupačni, napose ondje gdje smo mi uistinu - mi.
Većina ljudi, naprotiv, smatra prikladnijim zanemariti ili zagušiti svoju ranjivost. Ako je moguće i posve je suzbiti, učiniti je otpornom na sve, nerazumljivom i, po tome, suvišnom. Po njima, to je nužno ako netko želi razborito živjeti, biti uspješan. Pravedna ranjivost, naime, čini ljude obazrivima, a to ih usporava, katkada možda čak i zaustavlja u njihovu napredovanju. Dogodi se, čak, da ih odvede drugim, neslućenim putovima. Čovjek postane toliko svoj da čitav počne pripadati drugima.
Ranjivi se, pak, raduju ranjivima. Sama činjenica da ima i drugih koji pristaju na svoju ranjivost, dovoljno je opravdanje za njihov način trajanja i rasta. U tome oni nalaze oslonac za svoju nadu da je ljudski svijet postojano moguć. Oni koji se nazivaju razboritima, naprotiv, ranjive smatraju opterećenjem, trude se ne primjećivati ih, ne pridavati im značenje. No, kada ih zadese neke obuhvatnije nevolje, kada muka i patnja postanu trajni oblik njihova života, kada se umnože udarci koji ostavljaju bolne tragove na tijelu, a još više na duši, oni ponovno otkrivaju one vazda ranjive. I oni im budu utjeha i ohrabrenje, jer oni znaju osjećati ono što drugi tek nejasno slute, oni poznaju jezik boli, oni svojom boli umiju izreći i njihovu bol, a što je možda još i najvažnije, oni kroz svoje rane, kroz svoje patnje, otkrivaju nove putove, grade nove mostove pred kojima je zbilja, ma kako okrutna bila, naposljetku posve nemoćna.
Ranjivi ljudi pogotovu ugrožavaju one koji ih, slijedom svojih opterećenosti i zaslijepljenosti, mrze, one koji mrze ljude što su ih oni obodrili. U ranjivim ljudima razgovijetno je, toliko je razgovijetno da je nemoguće ne vidjeti, da su svi ljudi ranjivi, da ih toliko toga povezuje, da su po toliko toga slični, srodni, da su svi ljudi naprosto ljudi, ma kako se zvali, ma kakvim ih svojstvima kušali odrediti, ma kakvim ogradama razdvojiti. Mržnja od toga blijedi i postaje nemoguće ustrajati u zlu. Zato vazda ranjive mnogi žele satrti kako bi ih spriječili da naude njihovu opredjeljenju za zlo, da ih suoče s njihovim ljudskim srcem i novi početak neočekivano i posve prisno učine mogućim.
No, ranjivost je i dosjetljivija i ljekovitija od ravnodušnosti i okrutnosti. I jer se ne uklanja iskustvu satrvenosti, ona biva prodorna te u neko vrijeme, dohvatnije ili i nezamislivo, podjednako uspijeva pridobiti i slomljene i bezdušne za ljudskost .
Ovo je izvadak iz knjige "Litanije mojih svetih", autor Stjepan Lice, izdavač "Teovizija" 1999.
Donosim ovu crticu kao prilog stavu da mir proizlazi iz snage sućutne ljubavi u koju je vjerovao i kojom je zračio novinar i pjesnik Siniša Glavašević, i kao kamenčić u sjećanju na heroje Vukovara
SJECANJA
Svi sveti, dan sjećanja na one koji gledaju Boga licem u lice, bez obzira na to jesu li ponuđeni nama za uzor i štovanje odnosno proglašeni svetima.
Smijemo slijediti osobno uvjerenje i u intimi svoje duše zazivati zagovor osobe čijoj smo dobroti u životu svjedocili, od čije smo ljubavi zivjeli , na čijem smo primjeru učili.
Ali samo Bog poznaje srce čovječje, tajne slabosti i dugove, koje trebamo izravnati da bismo postigli punininu zajedništva s njime.
Onih koji još trpe odvojenost od vječnog cilja sjećamo se posebno u predvečernjim satima danas, i sutra, na Dušni dan.
Za njih se molimo, palimo svijeće i grobove kitimo cvijećem.
Ne znamo tko od naših milih spada u koju skupinu, ali nijedna molitva ni iskazana gesta sjecanja nije uzaludna.
Sve ide u riznicu zajedničkih zasluga koje se po Bozjoj milosti darivaju potrebitima.
I u samom ovozemaljskim životu sjećanja nas tješe i nadahnuju, zajednička slavlja i molitve nas povezuju i jačaju.
Jer Bog je stvoritelj svega i ništa što koristi duhu ne protivi se tijelu, sada raspadljivom, određenom za uskrsnuće u neraspadljivosti.
Malo sam tužna što ne mogu pohoditi groblja u kojima su moji krvni srodnici, ali i ta će se prihvaćena žrtva pribrojiti u zajedničku riznicu milosti po Božjem naumu.
Sve u ruke Njegove!
