VUKOVARU U ČAST
RANJIVI LJUDI
Siniši Glavaševiću
Ima ljudi koji u svim okolnostima svog života pokazuju svoju ranjivost. Ne čine to zbog toga da bi se iskazali kao patnici, žrtve. Oni jednostavno vjeruju ( bit će da bi riječ "proniču" ovdje bila primjerenija) da su istinski odnosi mogući jedino ako se ranjivost svakog bića poštuje, ako se iskazuje u mjeri u kojoj je potrebno da jedni drugima postanemo pristupačni, napose ondje gdje smo mi uistinu - mi.
Većina ljudi, naprotiv, smatra prikladnijim zanemariti ili zagušiti svoju ranjivost. Ako je moguće i posve je suzbiti, učiniti je otpornom na sve, nerazumljivom i, po tome, suvišnom. Po njima, to je nužno ako netko želi razborito živjeti, biti uspješan. Pravedna ranjivost, naime, čini ljude obazrivima, a to ih usporava, katkada možda čak i zaustavlja u njihovu napredovanju. Dogodi se, čak, da ih odvede drugim, neslućenim putovima. Čovjek postane toliko svoj da čitav počne pripadati drugima.
Ranjivi se, pak, raduju ranjivima. Sama činjenica da ima i drugih koji pristaju na svoju ranjivost, dovoljno je opravdanje za njihov način trajanja i rasta. U tome oni nalaze oslonac za svoju nadu da je ljudski svijet postojano moguć. Oni koji se nazivaju razboritima, naprotiv, ranjive smatraju opterećenjem, trude se ne primjećivati ih, ne pridavati im značenje. No, kada ih zadese neke obuhvatnije nevolje, kada muka i patnja postanu trajni oblik njihova života, kada se umnože udarci koji ostavljaju bolne tragove na tijelu, a još više na duši, oni ponovno otkrivaju one vazda ranjive. I oni im budu utjeha i ohrabrenje, jer oni znaju osjećati ono što drugi tek nejasno slute, oni poznaju jezik boli, oni svojom boli umiju izreći i njihovu bol, a što je možda još i najvažnije, oni kroz svoje rane, kroz svoje patnje, otkrivaju nove putove, grade nove mostove pred kojima je zbilja, ma kako okrutna bila, naposljetku posve nemoćna.
Ranjivi ljudi pogotovu ugrožavaju one koji ih, slijedom svojih opterećenosti i zaslijepljenosti, mrze, one koji mrze ljude što su ih oni obodrili. U ranjivim ljudima razgovijetno je, toliko je razgovijetno da je nemoguće ne vidjeti, da su svi ljudi ranjivi, da ih toliko toga povezuje, da su po toliko toga slični, srodni, da su svi ljudi naprosto ljudi, ma kako se zvali, ma kakvim ih svojstvima kušali odrediti, ma kakvim ogradama razdvojiti. Mržnja od toga blijedi i postaje nemoguće ustrajati u zlu. Zato vazda ranjive mnogi žele satrti kako bi ih spriječili da naude njihovu opredjeljenju za zlo, da ih suoče s njihovim ljudskim srcem i novi početak neočekivano i posve prisno učine mogućim.
No, ranjivost je i dosjetljivija i ljekovitija od ravnodušnosti i okrutnosti. I jer se ne uklanja iskustvu satrvenosti, ona biva prodorna te u neko vrijeme, dohvatnije ili i nezamislivo, podjednako uspijeva pridobiti i slomljene i bezdušne za ljudskost .
Ovo je izvadak iz knjige "Litanije mojih svetih", autor Stjepan Lice, izdavač "Teovizija" 1999.
Donosim ovu crticu kao prilog stavu da mir proizlazi iz snage sućutne ljubavi u koju je vjerovao i kojom je zračio novinar i pjesnik Siniša Glavašević, i kao kamenčić u sjećanju na heroje Vukovara
