Sveti Petar i Pavao
Danas je zajednički blagdan apostolskih prvaka Petra i Pavla.
Prvi je Isusov učenik i svjedok praznog groba, osnivač Crkve u Jeruzalemu te mučenik, razapet glavom nadolje, budući da se nije osjećao dostojnim umrijeti na isti način kao Učitelj. Njega smatramo i prvim papom na osnovu Isusovih riječi: "Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju, i vrata je paklena neće nadvladati...Što god svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima..."
Odijeljeni istočni kršćani smatraju Petra prvakom apostola ali samo "po časti" a ne "po vlasti"...
Sveti Pavao, rodom iz Tarza u Maloj Aziji, član židovske sljedbe farizeja, izvornim imenom Savao, pridružio se Crkvi nakon viđenja doživljenog na putu u Damask, kamo je jezdio na konju, "po zadatku" lova na kršćane.
Od progonitelja je postao najvatrenijim propovjednikom kršćanstva, prvenstveno među poganima.
Smaknut je odsijecanjem glave, jer se je smatralo da je za rimske građane, a on je to bio, dekapitacija dostojanstvenija od sramotnog razapinjanja.
U Siveriću je crkva sv. Petra, pa je današnji dan slavlje za Siverćane i pridošlice (kao ja), te ovim postom čestitam sumještanima, a svima koji nose imena današnjih svetaca želim
SRETAN IMENDAN
Totalno amaterski komentar nogometa
Nogomet pratim usputno, neznalački ali navijački.
Moj muž i diver, veliki ljubitelji sporta, gledali su utakmicu s Islandom prilično mirnih živaca, jer ništa nije značila za naš plasman, čak je u jednom momentu pao zaključak da bi trebalo "pustit" Islanđanima, kojima su bodovi veoma važni.
Ja sam zapitala što bi na to rekli navijači koji su se pomučili da stignu do Rostova i koji sigurno žele vidjeti naše u najboljoj formi?!
Dalić je sastavio "drugorazredni" tim računajući da će već dokazani ali umorni igrači nakon pauze pokazati najbolje u okršaju sa sad već poznatim protivnikom, Danskom, i ta je taktika opravdana, ali nikako da se namjerno igra loše i tako degradira sport.
Sviđa mi se izbornikovo naglašavanje da oni igraju svoju igru, a to shvaćam kao najbolje što znaju,
bez kalkulacija i tajni, a rezultat će bit realan, neka pobijedi bolji!
Za sada su to naši "kockasti" , koji su nas (nadam se) ujedinili kao nijedna politička opcija.
ŽIVIO NOGOMET!
(Još bih napomenula kako su navijači i igrači Islanđani bili fer prema našima, dok su se Argentinci iza poraza samo pokupili, bez čestitke i pozdrava. Čovik je velik kad zna gubit!)
DAN DRŽAVNOSTI
"Dan državnosti u Republici Hrvatskoj je blagdan koji se obilježava 25. lipnja, na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Dan državnosti je službeni državni blagdan te se taj dan ne radi." (Wikipedija)
MOJA DOMOVINA
Svakog dana mislim na tebe
Slušam vijesti, brojim korake
Nemir je u srcima, a ljubav u nama
Ima samo jedna istina
Svaka zvijezda sija za tebe
Kamen puca pjesma putuje
Tisuću generacija noćas ne spava
Cijeli svijet je sada sa nama.
Moja domovina, moja domovina,
Ima snagu zlatnog žita,
Ima oči boje mora,
Moja zemlja Hrvatska.
Vratit ću se moram doći, tu je moj dom,
Moje sunce, moje nebo.
Novi dan se budi kao sreća osvaja
Ti si tu sa nama.
S ovom pjesmom koja nas je ohrabrivala u prvim danima Domovinskog rata
svim lojalnim građanima Republike Hrvatske želim sretan sutrašnji
DAN DRŽAVNOSTI!
MILJEVCI
Na dvije vode, ko splav bijela,
Miljevci leže, sedam ljupkih sela.
Bogatić, Ključ i Kaočine,
Brištane iznad Visovačke brine,
Karalić,Drinovci, Širitovci,
u zagrljaj im doletješe momci,
ispletoše đerdan od koralja
za Miljevu, kćerku kremen-kralja,
đerdan krvav od srdaca sedam,
svakom selu pade koralj jedan!
Trgnulo se sedam sela,
zadrhtala splav je bijela,
al' i dalje mutne vode
izmeđ' splavi i slobode!
1992.
Svim sudionicima akcije oslobađanja Miljevaca 21. lipnja 1992. želim SRETNU OBLJETNICU!
SVETI ANTE
Portugalac sv.Ante, rođenim imenom Ferdinand, prozvan je Padovanski, jer je posljednju godinu života proveo u tom talijanskom gradu, gdje je i njegov grob u svjetski poznatoj crkvi. (A i poznato je da spretni Talijani sve usvoje! :-)))
To je najpopularniji katolički svetac poslije Gospe, a u iskrivljenoj pobožnosti "istiskuje" i samoga Isusa.
Kao mlada cura sam na svoje oči vidjela kako neke žene idu ravno prema oltaru sv. Ante u fratarskoj crkvi Marijina uznesenja u Makarskoj, a da se uopće ne naklone prema svetohraništu! Ali, Bog će oprostit jer "ne znaju što čine!"
Čula sam da na današnji blagdan u Svečevu crkvu u Sarajevu dolaze pravoslavni i muslimani, a i ovdje sam doživjela da je pravoslavna starica postila uoči ovog dana, kao i da je pravoslavac po nekome slao "lemozinu" za "kruh sv. Ante", koja se daje za potrebite.
Nije čudo da je sveti Ante prozvan svecem cijelog svijeta!
Znam i za slučaj predmeta koji je nađen nakon zazivanja sv. Ante i to na mjestu gdje je osoba već prije toga tražila!
Ranije se nije utjecala sv. Anti, jer je zamjerala pretjeranosti koje sam spomenula, ali, nakon što je više puta pretražila sva moguća mjesta u kući, zavapila je Svecu i obećala da će ga, u slučaju uslišanja, ubuduće zahvalno štovati! I bi uslišana!.
Mnogi pobožni ljudi nisu svjesni da ljude u našem životu poštujemo, Boga i svece štujemo a jedino Bogu se klanjamo, i svaka naša molitva upućena sv. Anti je molba za zagovor kod Svevišnjega, koji jedini ravna tijekom vremena. Zato i kažemo: "Sveti Ante, moli za nas!" i "Gospodine, smiluj se!"
Neki "veliki" Hrvati su smislili da se dopisi završavaju "sa štovanjem", da se idemo "pokloniti" (umjesto spomenuti ili iskazati poštovanje) palima u Domovinskom ratu i sl.
Sjećam se da smo mi kao djeca smatrali da je 13 sretan, sv.Ante broj (trinaest gracija, trinaest utoraka sv. Anti, datum svečeve smrti 13. lipnja...). S amerikanizacijom smo dobili "nesretni" broj 13 kao i puno drugih novotarija, koje istiskuju naše običaje.
Moj otac je nosio ime današnjeg sveca, a tako i svekar, te moj stariji sin...Ima ih u rodbini još dosta, pa svima njima, kao i ostalim Antama, Antonijama i Anticama, Tonijima, Tonćama, Tončama, Tonkama,Tonkicama i sl., želim od srca
SRETAN IMENDAN!
Ja sam opet dijete
Kad me malu otac vodio za ruku
šetali smo sami makadamom bijelim,
i putem je cijelim pratio nas mjesec
klizeći po modrom zvjezdanome luku.
Kad me mali brat moj pitao šapčući
o tajnama mračnih zvjezdanih daljina,
sa modrih visina i tad nas je mjesec
motrio kroz prozor u očinskoj kući.
Sjećanja su živa, a i danas blijedi
putnik mene budi iz noćnoga mira,
pa u strune dira ganuća i sjete.
Dok me tako slijedi ja sam opet dijete!
(devedesete)
Danas bi mu bio rođendan
DUG
Ovo je intimna priča iz mog djetinjstva, ali je iznosim jer sam jedini živući akter.
Jednom, u vrijeme ljetne sieste, provela sam ugodne trenutke s roditeljima u neobaveznoj priči.
Izašavši iz sobe slučajno sam zastala i čula oca kako govori: "Lipa je ova naša Albina."
Mama odvrati: "Je, ma lako zaplače!" Na to će on: "Šta ćeš kad je osjetljiva." Meni je, tada osmogodišnjakinji, bilo drago da me moj ćaća razumi i pravda prid strogom materom.
Mi smo bili odgajani tako da dici ne triba davat krila pohvalama na račun izgleda, jer bi se mogla uobrazit, a ni suze nisu bile na cijeni jer nisu odavale "čvrst karakter".
Pohvalu bi zaslužile samo vješte ruke i dobre ocjene u školi.
U prva četiri razreda svi smo bili odlični, a kad sam kao četvrto dite i najmalađa školarka u kući, peti razred završila s vrlodobrim, otac mi je razočarano rekao: "I ti, ko i svi drugi!"
To me pogodilo i iduću godinu sam opet bila odlična, ali njega nije bilo da me pohvali.
