DUG
Ovo je intimna priča iz mog djetinjstva, ali je iznosim jer sam jedini živući akter.
Jednom, u vrijeme ljetne sieste, provela sam ugodne trenutke s roditeljima u neobaveznoj priči.
Izašavši iz sobe slučajno sam zastala i čula oca kako govori: "Lipa je ova naša Albina."
Mama odvrati: "Je, ma lako zaplače!" Na to će on: "Šta ćeš kad je osjetljiva." Meni je, tada osmogodišnjakinji, bilo drago da me moj ćaća razumi i pravda prid strogom materom.
Mi smo bili odgajani tako da dici ne triba davat krila pohvalama na račun izgleda, jer bi se mogla uobrazit, a ni suze nisu bile na cijeni jer nisu odavale "čvrst karakter".
Pohvalu bi zaslužile samo vješte ruke i dobre ocjene u školi.
U prva četiri razreda svi smo bili odlični, a kad sam kao četvrto dite i najmalađa školarka u kući, peti razred završila s vrlodobrim, otac mi je razočarano rekao: "I ti, ko i svi drugi!"
To me pogodilo i iduću godinu sam opet bila odlična, ali njega nije bilo da me pohvali.
Post je objavljen 05.06.2018. u 14:06 sati.