Advent u mom sjećanju

ŠOTO VOĆE

Šoto voće piva klapa,
razližu se note mirne,
moja duša napaja se
kao vodon iz gustirne.

Zvcuci ječe a kapela
iz dubine, iz iskona,
kao riči uspavanke,
iz ditinjstva odjek zvona.

Šoto voće piva klapa,
ko šum vitra, ko zov mora,
moja duša napaja se
čiston vodon iz izvora!

U vrime kad nije bilo televizije a i radio nije posjedovalo svako domaćinstvo ljudi su se više družili, pivali, pričali legende i sjećanja, doduše, više i "pratili" što se događa u susjedmom dvoru, ali zar romani nisu nastali kao plod promatranja tuđih života? Bitno je da nema zlobe. Barem se nije moglo dogodit da netko počne trunuti a da nitko ne primjeti.
Ali ovo nije tema posta. Uglavnom u vrijeme došašća ponekad se čula božićna pjesma večernjih šetača, ili pjevanje u kućama.
Sjećam se moje susjede koja je, dok je uređivala kuću (jer za Božić mora svaki kantun svitlit) iz sveg grla pivala "Oj djetešce moje drago" iako nije imala istančan sluh. I nije bila jedina!
Svugdi je vlada nekakav šušur, pitalo se je li doša bakalar, ako ne, onda barem koštofiš (nisam tu rič našla u rječniku ni na internetu, nek mi netko objasni što je to?! Znan da je sličilo na bakalar.), a netko je i sam kod kuće osušio mola.
Prvih poratnih godina nije bilo na pijaci jela, a ljudi su se snalazili pa na "divlje" nabavljali boriće. čemprese ili smrike.
Tko je bio u mogućnosti nabavio bi jelu iz Bosne, a i tuku za božićni ručak, dok smo se mi, skromniji, zadovoljili kakvom domaćom kokoši ili pulastron (pivcon) i juvon s frigadinima.
Mi dica smo išli "u travicu" tj. brat mahovinu za "betlem" ( to kad smo već znali da mali Isus ne kiti bor).
Od 16. 12. smo išli na devetnicu Božiću.
Ako se imalo novi komad robe čekalo se Božić za obuć. Za nekoga ko nije ima reda u tome govorilo se da svaki dan nosi novo, a na Božić staro.
U javnosti se Božić nije slavio, ali onaj ko je slavio uglavnom je više doživljavao pravo značenje proslave Kristova rođenja i obiteljskog zajedništva, što se danas razvodnilo u poplavi kiča i hedonizma. Ali nikad nije bilo sve idealno, pa nije ni danas, a najmanje što bi svima tribalo bit na srcu je poruka Božića: LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU.

15.12.2017. u 10:24 | 8 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (3)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (4)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (4)
Travanj 2020 (8)
Ožujak 2020 (8)
Veljača 2020 (7)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (5)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (6)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (6)
Rujan 2018 (8)
Kolovoz 2018 (4)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (7)
Svibanj 2018 (14)
Travanj 2018 (7)
Ožujak 2018 (11)
Veljača 2018 (12)
Siječanj 2018 (11)
Prosinac 2017 (16)
Studeni 2017 (14)
Listopad 2017 (13)

Opis bloga

Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić